Željezni kancelar i miroljubiva vanjska politika

Godine 1871., riječima britanskoga premijera Benjamina Disraelija, nastao je „novi svijet“, a ono što se dogodilo važnije je od Francuske revolucije. Te je godine 18. siječnja u Dvorani zrcala u Versaillesu nastalo Njemačko Carstvo, s pruskim kraljem Vilimom I. kao carem, čiji je prethodnik Fridrik točno 170 godina prije toga postao prvi pruski kralj.

U novoobjavljenoj knjizi „Vanjska politika Njemačkoga Carstva 1871. – 1890.“, u nakladi Despot infinitusa, na pregledan način obrađeni su svi bitni aspekti njemačke vanjske politike u navedenome razdoblje – Kulturkampf, Liga triju careva, odnos Njemačke prema istočnome pitanju, odnosi Njemačke sa svim velikim silama, Njemačka i kolonijalno pitanje itd. – u međuodnosu s ključnim političkim, gospodarskim i društvenim dinamikama unutar Njemačkoga Carstva. Naravno, njemačka vanjska politika obrađuje se ponajviše kroz prizmu ključne osobe za njezino kreiranje.

Arhitekt nove države bio je Otto Eduard Leopold von Bismarck, pruski ministar predsjednik, rođen u amblemskoj godini 1815. kada je poražen Napoleon, ali se kotač povijesti neminovno kretao naprijed i rušio ostatke feudalnoga sustava. Obitelj Bismarck najmanje je već pet stoljeća pripadala zemljoposjedničkoj klasi junkera, koji su neprikosnoveno upravljali Kraljevinom Pruskom i zauzimali u njoj sve ključne položaje. Mladi Bismarck u politiku ulazi posredstvom reakcionarnoga kruga oko braće Leopolda i Ludwiga von Gerlacha, koji su smatrali da je potrebno pod svaku cijenu očuvati „stari poredak“ i obraniti ga od ideja prosvjetiteljstva i Francuske revolucije. Zahvaljujući njima, Bismarck 1851. godine postaje pruski poslanik u Saveznoj skupštini („Bundesversammlung“) Njemačke Konfederacije („Deutscher Bund“) u Frankfurtu, a ranije je, u revolucionarnoj 1848./1849. godini, opravdavao reputaciju oštroga protivnika promjena kada je zatražio od kralja da krene sa seljacima prema Berlinu kako bi razbio prosvjednike koji su zahtijevali liberalizaciju, donošenje ustava, ukidanje cenzure itd., čemu se Bismarck protivio.

Nakon veleposlaničkoga položaja u Parizu i Sankt Peterburgu na carevu dvoru Bismarck 23. rujna 1862. postaje pruski ministar predsjednik, i to na prijedlog ministra rata Albrechta von Roona. Bismarck shvaća da je Njemačka Konfederacija, labava tvorevina nastala 1815. godine na ruševinama Svetoga Rimskog Carstva koje je uništio Napoleon, ograničavajuća za pruske interese jer dinastija Habsburg (austrijski car predsjeda sjednicama Konfederacije), uz pomoć manjih država koje se radije priklanjanju Beču koji je udaljeniji i samim time manje opasan za njihove interese od Berlina, upravlja „Bundom“. „Njemačka je premala za Austriju i Prusku“, reći će jednom prilikom Bismarck, a samo tjedan dana po preuzimanju funkcije ministra predsjednika izjavit će: „Velika pitanja današnjice neće biti riješena govorima i većinskim odlukama – to je bila velika pogreška 1848. i 1849., već krvlju i željezom.“

Egoizam, a ne romantizam

Na zaprepaštenje svojih konzervativnih mentora braće Gerlach, koji su savezništvo s konzervativnom dinastijom Habsburg smatrali najboljom branom revolucionarnim težnjama, Bismarck je smatrao, poput Donalda Rumsfelda, da misija određuje saveznike, a ne saveznici misiju. Bismarckova misija bila je jasna – stvoriti ujedinjenu Njemačku, bez Austrije, a nakon toga održavati mir na europskome kontinentu, bez ekspanzionističke politike kako se druge europske države ne bi ujedinile protiv najjače sile na kontinentu (Njemačkoga Carstva), kao što su se prije ujedinile protiv Karla V. i Napoleona. Za Bismarcka je, njegovim riječima, „jedini zdravi temelj politike velike sile egoizam, a ne romantizam“. Realpolitički Bismarck prvo zajedno s Austrijom iskorištava dinastijsku krizu u Danskoj kako bi, na valu njemačkoga nacionalizma, izbacio Dansku iz Njemačke (danski kralj bio je vladar Schleswig-Holsteina), te pripaja Pruskoj Schleswig. Nakon toga izaziva rat s Austrijom koju Pruska pobjeđuje u bitki kod Königgrätza (Hradec Králové) 23. kolovoza 1866., prethodno osiguravši savez s Italijom koja istodobno napada Austriju i gubi u Viškoj bitki. Bismarck se nije razumio u vojna pitanja, ali je razumio da se u njih ne razumije. Delegirao je u potpunosti zapovjedništvo u kampanji 1866. godine genijalnomu generalu Helmuthu von Moltkeu. Ključnima se u bitki, u današnjoj Češkoj, pokazuju superiorno zapovjedništvo na operativnim razinama, bolji sustav željezničke opskrbe i, konačno, upotreba puške s udarnom iglom („Dreyse Zündgewehr“). Iz te se puške moglo pucati čak tri do pet puta brže nego iz pušaka kojima se suprotstavkoristila austrijska vojska. Austriji ne nameće oštre mirovne uvjete, čime osigurava mogućnost saveza u budućnosti, a ujedno je izbacuje iz Njemačke i time osigurava protestantsku većinu u budućoj ujedinjenoj Njemačkoj. Bismarck se „koristio“ nacionalizmom po potrebi, kada je smatrao da je to potrebno za njegove unutarnje i vanjskopolitičke ciljeve – pripajanje Austrije ujedinjenoj Njemačkoj to dakako nije bilo jer bi ugrozilo prevlast Pruske i Berlina.

Bijeli revolucionar stvara „veliku Prusku“ (Njemačko Carstvo)

Budući željezni kancelar koji se 1848. godine protivio da pruski kralj primi od revolucionara njemačku krunu, te instinktivno, kao aristokrat, protivnik nacionalizma, shvaća da mora prigrliti nacionalizam kako bi došlo do ujedinjenja Njemačke. Uz pomoć njemačkoga nacionalizma taj će „bijeli revolucionar“, kako ga nazivaju Henry Kissinger i Lothar Gall, provesti ujedinjenje Njemačke pruskim oružjem. Na svoju stranu pridobiva dio liberala upravo zbog toga nacionalnog programa, jer su tadašnji liberali i nacionalisti. Ipak, Sjevernonjemačka Konfederacija, koju je stvorio nakon Königgrätza, a koju kontrolira Pruska, nije privlačna za katoličke države južno od rijeke Majne (Hessen-Darmstadt, Baden, Württemberg i najveća Bavarska), koje se boje pruske prevlasti i njezine militarističke tradicije. Bismarcku je potreban vanjski neprijatelj koji će ujediniti Nijemce i gurnuti ih u naručje Pruskoj – pronalazi ga u francuskome caru Napoleonu III. kojega je „de facto“ prisilio da objavi rat Pruskoj 19. srpnja 1870., nakon što je redigirao kraljev odgovor na Napoleonov zahtjev da član pobočne (katoličke) loze pruske dinastije Hohenzollern odustane od španjolskoga prijestolja. Južne države priključuju se Pruskoj, a francuska vojska potučena je u odlučujućoj bitki kod Sedana početkom rujna 1870. godine, kada je zarobljen Napoleon III. i 104 tisuće njegovih vojnika. Ponovno su presudili bolji zapovjedni kadar, bolji/brži transport, ali i brža mobilizacija vojske, veći broj vojnika te bolja artiljerija. Za razliku od Austrije prema kojoj je Bismarck bio blagonaklon, Francuskoj Bismarck nameće veliku ratnu odštetu, a Njemačka pripaja francuske pokrajine Alsace i Lorraine. Zbog toga će Bismarckov novi sustav imati jedno značajno ograničenje – savez s Francuskom bit će nemoguć, a Pariz ostaje trajno revanšistički usmjeren spram novonastale države u središtu Europe.

Nakon toga otvoren je put proglašenju Njemačkoga Carstva, unutar kojega su opstale manje monarhije, od kojih je daleko najznačajnija Pruska. Junkeri popunjavaju više ešalone u političkoj, diplomatskoj i vojnoj sferi, dok sve jači industrijski sloj u Pruskoj (Porajnje i Šleska nalaze se u Pruskoj) ekonomski dominira Njemačkim Carstvom. Pruski kralj Vilim postaje i njemački car, dok pruski ministar predsjednik Bismarck postaje i kancelar ujedinjene Njemačke (proširene Pruske). Dominaciju u novoj tvorevini ima Pruska, a dakako u Pruskoj Bismarckovi junkeri. Očuvanje interesa predindustrijske zemljoposjedničke junkerske elite, čiji je anakroni položaj kotač povijesti neumitno ugrožavao, i njihove prevlasti bit će temeljni zadatak njemačke vanjske politike.

Njemačka ne smije biti ekspanzionistička!

Ujedinjenjem Njemačke rekonfiguriran je europski poredak – pentarhiju sada čine Njemačka, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Austro-Ugarska. Od pet najjačih država Njemačka jedino s Francuskom nije mogla imati dobre odnose zbog navedenih razloga. Bismarck je smatrao da Njemačka mora biti saveznik s najmanje dvjema od navedenih sila, pri čemu je smatrao da je najbolja varijanta savezništvo s konzervativnim carevinama – Austro-Ugarskom i Rusijom.

Bismarck je shvaćao, za razliku od njegovih nasljednika, da Njemačka ne smije biti ekspanzionistička te je pod svaku cijenu nastojao očuvati „status quo“ – prevlast junkera i Pruske u Njemačkoj i položaj Njemačke kao glavnoga arbitra i kormilara europske politike. Nakon što je, kako je i nagovijestio, krvlju i željezom ostvario ujedinjenu Njemačku, postao je pacifist. „Naš je interes očuvanje mira, dok bez iznimke naši kontinentalni susjedi imaju želje, ili tajne ili službeno objavljeno, koje mogu ostvariti jedino ratom. Mi moramo usmjeriti našu politiku sukladno tim činjenicama – to znači učiniti sve kako bi spriječili rat ili ga ograničili“, zapisat će u svojim memoarima. Također će napisati da bi europske sile u ekspanzionizmu Njemačkoga Carstva vidjele „zloupotrebu naše novostečene moći; i ruka svakoga, uključujući centrifugalne sile unutar carstva, bila bi permanentno podignuta protiv Njemačke ili u svakom slučaju spremna isukati mač“.

Pragmatički konzervativac čija se pragmatičnost gubi na spomen pape

Bismarckov patološki strah od pape i Katoličke Crkve, kao univerzalističke organizacije koju taj etatist nije mogao kontrolirati, manifestirat će se u Kulturkampfu, agresivnoj kampanji protiv Katoličke Crkve u Njemačkoj, što je povezano i s Bismarckovom polonofobijom i izgradnjom njemačke nacije, čemu su prepreka bili snažni regionalni identiteti na katoličkome jugu Njemačkoga Carstva. Kada bi Bismarck govorio o Katoličkoj Crkvi, pretvarao bi se iz iznimno racionalnoga državnika u paranoidnu osobu koja govori o realnoj mogućnosti križarskoga rata protiv Njemačke s klerikalnom Francuskom (zato će podupirati liberale u Francuskoj) i papom u glavnim ulogama te o sličnim fantazmagorijama.

Liga triju careva – ruskoga Aleksandra II., austrougarskoga Franje Josipa i njemačkoga Vilima – ugovorena 1873. godine formalno pod egidom borbe konzervativnih monarhija protiv socijalističkoga revolucionarnog pokreta, zapravo je bila obični savez s geopolitičkom računicom, iako je, dakako, Bismarck, kao osobno iznimno konzervativna osoba, preferirao savez s konzervativnim zemljama. Bio je pragmatični konzervativac. Tim je savezom izolirana Francuska, s obzirom na to da Velika Britanija svakako ne ulazi u čvrste saveze. Međutim, ruski i austrougarski interesi na Balkanu bili su suprotstavljeni, što će se pokazati posebno opasnim u Velikoj istočnoj krizi od 1875. do 1878. godine. Kada Rusija, dijelom i pod utjecajem javnoga mnijenja, stvara bugarsku državu s izlazom na Egejsko more, nakon što je do nogu potukla Osmansko Carstvo i nametnula mu Sanstefanski mir, uznemirena je njemačka saveznica Austro-Ugarska, jer je Rusija prekršila interni sporazum s Bečom o ograničenijem širenju ruskoga utjecaja na Balkanu u zamjenu za austrougarsku aneksiju BiH.

Naravno, Velika Britanija, gospodarica svjetskih mora, posebno je zabrinuta zbog posrednoga ruskog izlaza na Mediteran putem satelitske bugarske države. Sam Bismarck od Balkana je bježao „kao vrag od tamjana“, smatrao je da Njemačka nema nikakav interes na Balkanu koji nije vrijedan „zdrave kosti pomeranijskog mušketira“. Ipak, morao je nakon Sanstefanskoga mira sazvati Berlinski kongres, na kojemu je nastupio kao „pošteni broker“ koji je pokušao usuglasiti britanske, austrougarske i ruske interese. Osmanskomu delegatu poručio je da nema pravo govoriti jer je potpisao Sanstefanski mir, a tri uključene europske sile zadovoljile su se na račun Osmanskoga Carstva – Austro-Ugarskoj Bosna i Hercegovina, Bugarska je uvelike smanjena, Rusija dobiva Besarabiju, Kars, Ardahan i Batum, a Velika Britanija Cipar. Interesi, kako je govorio, balkanskih „ovcokradica“ bili su u drugome planu.

Kolonijalizam kao sporedno pitanje

Ipak, ruski car Aleksandar II. zamjera Njemačkoj što se nije zauzela za njih na Berlinskome kongresu, a Liga triju careva kopni, čemu pridonose i panslavenski krugovi u Rusiji koji su prijetnja prije svega austrougarskim interesima. Njemačka se osigurava sklapanjem defenzivnoga Dvojnog saveza s Austro-Ugarskom (kako bi se osigurala od potencijalnoga, malo vjerojatnoga ruskog napada), koji ojačava i Trojnim savezom antifrancuske Italije, Njemačke i Austro-Ugarske. Međutim, uzrok udaljavanja Rusije i Njemačke ne leži samo u različitim austrougarskim i ruskim ciljevima ili u protunjemačkome javnom mijenju u Rusiji, nego i u Bismarckovoj gospodarskoj politici. Naime, 1873. godine dolazi do sloma Bečke burze. Kao i nakon svake gospodarske krize dolazi do zatvaranja i ograničenja slobodne trgovine.

Bismarck uvodi carine na uvoz žita, čime su posebno pogođeni Rusi, kako bi zaštitio gospodarski položaj junkera koji u slobodnoj trgovini ne mogu biti konkurentni, ali i seljake, tradicionalno biračko tijelo konzervativnih opcija. Gospodarska politika kasnije će imati odlučujući utjecaj na raskid s Rusijom. U kolonijalnu utrku Njemačka se uključuje vrlo kasno. Bismarck je jednomu njemačkom zagovorniku kolonijalizma rekao da je njegova karta Afrike u Europi. Nije vidio nikakvu izravnu korist u njemačkim kolonijalnim ekspedicijama izuzev mogućnosti premještanja sukoba velikih sila izvan Europe. Dugo se protivi legaliziranju kolonijalnih pothvata privatnih njemačkih kompanija u Africi. Ipak, 1883. godine to se mijenja, a do 1890. godine njemačko kolonijalno carstvo obuhvaćat će Njemačku Zapadnu Afriku (Togoland, Kamerun), Njemačku Jugozapadnu Afriku (današnja Namibija), Njemačku Istočnu Afriku (Ruanda, Burundi, Tanganjika) i Njemačku Novu Gvineju (sjeveroistočni dio Nove Gvineje, Bismarckov arhipelag i Maršalovi otoci). Izuzev kratkotrajnih, uspješno riješenih razmirica s Velikom Britanijom u Africi, Njemačka u kolonijalnoj sferi nije ulazila u sporove s drugim državama. Željezni kancelar instrumentalno je koristio kolonijalizam, kao i nacionalizam. Primjerice, kako bi time smanjio socijalni pritisak, omogućio interesnim skupinama da ostvare svoje interese kolonizacijom ili iskoristio razmirice s Velikom Britanijom da bi u predizbornoj kampanji pomogao konzervativcima.

Proturuski jastrebovi u vojski

Kasnije ipak obnovljena Liga triju careva doživjela je konačni slom za vrijeme Bugarske krize (1885. – 1888.), koja izbija zato što novi bugarski vladari više nisu ruski sateliti, u čemu Sankt Peterburg vidi prije svega austrougarski i britanski utjecaj. Bismarck pokušava moderirati i objasniti Rusiji da Njemačka nema nikakav interes u tome pitanju, ali rusko-njemačkim odnosima, unatoč bliskim vezama dinastije, ne idu u prilog suvremeni trendovi – radikalizirano javno mnijenje povezano s demokratizacijom politike. Profrancuski panslaveni u Rusiji, kao i novinski magnat Mihail Katkov, za razliku od pronjemačkoga ministra vanjskih poslova Nikolaja Giersa i novoga vladara Aleksandra III., traže savez s Francuskom.

Kao što je već spomenuto, cilj očuvanja prevlasti junkera i gospodarska politika koja je to pratila nužno su uzrokovali frikciju u odnosima s Rusijom. Iako je Bismarck pokušavao očuvati dobre odnose s Rusijom, gospodarska politika išla je u drugome smjeru. Kako bi zaštitio junkerske veleposjede i njihov gospodarski položaj, Bismarck uvodi sve veće carine na uvoz ruskoga žita, kao i jače sanitarne kontrole na uvoz svih živežnih namirnica, čime suptilno otežava uvoz, dok ekonomski rat kulminira 1887. godine. S druge strane, lišava Rusiju kapitala nužnoga za industrijalizaciju te najmanje industrijalizirane europske sile. Rusija se prirodno okreće Francuskoj koja će kreditirati njezin razvoj, čime će biti postavljen kamen temeljac za ruskofrancusko savezništvo.

Proturuske jastrebove s njemačke strane predvodili su neki istaknuti pojedinci u vojnim krugovima, poput „Generalquartiermeistera“ (general u glavnome stožeru zadužen za opskrbu) Alfreda von Walderseea i načelnika glavnoga stožera Helmutha von Moltkea. Još od 1883. godine glavni stožer bio je neovisan od pruskoga Ministarstva rata, čime je mogao voditi svoju politiku i postati autonoman faktor u odnosu na Bismarcka. Waldersee je bio povezan s važnim diplomatom Friedrichom von Holsteinom koji će imati bitnu ulogu u kasnijem Bismarckovu padu. Waldersee i von Moltke zalagali su se za preventivni napad Austro-Ugarske i Njemačke na zimu kako bi se spriječio tobožnji ruski napad u proljeće 1888. godine, što je predviđao glavni stožer Pruske. Bismarck je tada podsjetio jastrebove i Austro-Ugarsku da je Dvojni savez defenzivnoga karaktera. Općenito, Bismarck nije bio sklon takvim idejama – znao je da je Austro-Ugarska preslaba te da bi u slučaju rata na dvama bojištima (ako bi se Francuska pridružila Rusiji) Njemačka podnijela glavninu tereta, što se i dokazalo u Prvome svjetskom ratu.

Ipak, Njemačka se uspješno izvlači iz problema zbog definitivne propasti Lige triju careva i nepremostivoga antagonizma Beča i Sankt Peterburga – Bismarck stvara novi sustav saveza učvršćenjem Trojnoga saveza 1887. godine i Mediteranskim sporazumima (Mediteranska antanta) koje podupire Njemačka, a čije su potpisnice Velika Britanija, Austro-Ugarska, Španjolska i Italija (riječ je o nizu bilateralnih sporazuma) ustvrdile „status quo“ na Mediteranu i čime se brani Osmansko Carstvo od ekspanzionističke Rusije te je stvorena brana ruskomu ekspanzionizmu prema jugu. Bismarck je tako „izvukao“ Njemačku iz mogućega rata protiv Rusije, a u Italiji je, kroz Trojni savez, dobio saveznika u mogućim sukobima s Francuskom. Kako Liga triju careva nije produžena, Bismarck 1887. godine sklapa i tajni Savez o uzajamnome osiguranju s Rusijom, koji predviđa neutralnost u slučaju rata s drugim silama, s izuzetkom ofenzivnoga rata Njemačke protiv Francuske i Rusije protiv Austro-Ugarske. Tako je Bismarck ipak uspio „spasiti“ svoj sustav saveza, ali sustav je bio toliko kompliciran da je njime bilo teško upravljati, što će se pokazati kada na prijestolje, nakon kratkotrajne vladavine (ožujak – lipanj 1890. godine) Fridrika III., stupi car Vilim II. koji će ga i uništiti.

Vilim II. na prijestolju – Bismarck prestaje biti vladar

Bismarckov neprijatelj u vojsci Waldersee bio je blizak saveznik novoga cara Vilima II. koji je bio puka suprotnost liberalnomu i kratkotrajnomu caru, anglofilu Fridriku III. Rigidni, nefleksibilni Vilim II. brzo će srušiti Bismarckova postignuća, a već po njegovu stupanju na prijestolje u lipnju 1888. godine dolazi do trzavica s Bismarckom. Zahvaljujući utjecaju vojnih krugova, politika Njemačke sve više postaje proturuska. Nakon više sukoba s carem Bismarck konačno podnosi ostavku na položaje carskoga kancelara, ministra predsjednika Pruske i ministra vanjskih poslova Pruske 18. ožujka, nakon što je car tražio da izravno može stupiti u kontakt s ministrima, a ne neizravno, traženjem zahtjeva od kancelara. Bismarck nije mogao prijeći preko toga poniženja. Novi kancelar Leo von Caprivi samo pet dana poslije donosi odluku da neće obnoviti Savez o uzajamnome osiguranju i tako zabija prvi čavao u lijes Bismarckova sustava.

Demokracija kao preduvjet dugoročno stabilne politike

Bismarck je do cara Vilima II., koji će ga smijeniti 18. ožujka 1890., imao važniju ulogu od kraljeva/careva koji su mu bili nadređeni. Vjerojatno nikad u povijesti nije tako moćna bila osoba koju je vladar u svakome trenutku mogao smijeniti. Carev činovnik imao je veću moć od cara Vilima I., kao i od njegova nasljednika Fridrika III., koji je rekao da je teško biti car pod Bismarckom. Bismarckov slučaj pokazuje da nedemokratski sustavi ovise o samo jednoj osobi koja može biti iznimnih sposobnosti, kao što je bio Bismarck, ali teško da će biti i nasljednik. Legitimitet sustava u kojemu je više političke, diplomatske i vojne položaje zadržala industrijalizacijom oslabljena junkerska klasa nije bilo moguće očuvati. Modernizaciju Njemačke nije pratila i demokratizacija jer parlament nije imao dovoljno jake ovlasti. U tome smislu Bismarck je kao ključni arhitekt Njemačkoga Carstva, unatoč uspješnomu održavanju europskoga ekvilibrija za vrijeme svoga mandata, otvorio vrata nekompetentnomu Vilimu II. kojega demokratske institucije nisu mogle kontrolirati i ograničiti njegovu neuspješnu vanjsku politiku kojom će stvoriti savez Francuske, Rusije i (kasnije) Velike Britanije.

Kombinacija koja je u Bismarckovo doba apsolutno bila nemoguća, pa čak ni snažan savez samo dviju od navedenih država. „Ono čega se bojim je da će, slijedeći put kojim smo krenuli, naša budućnost biti žrtvovana za mala i trenutna osjećanja sadašnjosti. Bivši su vladari više gledali kapacitet, nego poslušnost svojih savjetnika“, napisat će Bismarck u svojim memoarima, nagovijestivši time katastrofu koju će Njemačkoj donijeti Vilim II.