Kao neposredna posljedica sovjetske (komunističke) Oktobarske revolucije i Građanskog rata koji je slijedio istu, približno dva milijuna ljudi, različitih nacionalnosti, emigriralo je s područja bivše carske Rusije.
Najveća koncentracija emigranata bila je na području Europe, i to u gradovima: Parizu, Beogradu, Pragu i Berlinu. Izvan Europe najveće kolonije bivših podanika carske Rusije bile su u Kini i Mandžuriji, iako one po svoj brojnosti nisu bile velike kao one u navedenim europskim gradovima. Dvadesetih godina XX. stoljeća među emigrantima s područja bivše carske Rusije dolazi do formiranja nekoliko organizacija koje su po svom usmjerenju bile otvoreno fašističke, odnosno, što je bila njihova posebna karakteristika, nacionalsocijalističke. Tako je na području Njemačke djelovao Ruski nacionalsocijalistički pokret (rus. »Rosiskoje natsionalno-sotsialistčeskoje dviženije« – RNSD) pod vodstvom A. P. Svetozarova, kojega je sredinom 1933. godine na čelu pokreta zamijenio P. M. Bermondt-Avalov (veteran iz ratova sa sovjetskim snagama, koji je 1919. godine izbacio sovjetske snage s područja Latvije).
Prije dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, u siječnju 1933. godine, pripadnici RNSD-a sudjelovali su u zajedničkim marševima i uličnim okršajima »rame uz rame« s pripadnicima SA-a (njem. »Sturmabteilung« – Jurišni odredi nacističke stranke) u mnogim njemačkim gradovima. Za razliku od smeđih košulja pripadnika SA-a, pripadnici RNSD-a nosili su bijele košulje s crnim hlačama, a na lijevom rukavu nosili su crvenu traku na kojoj se nalazio plavi kvadrat, na sredini kojega se nalazio bijeli kukasti križ (crvena, plava i bijela boja bile su boje carske Rusije). RNSD je otvorio svoje podružnice u Parizu, Pragu, Beogradu i Londonu, s temeljnim ciljem organizacije jedinstvene antisovjetske organizacije.
Iako su tijekom 20-tih godina XX. stoljeća pripadnici RNSD-a na području Njemačke bili rado viđeni kao saveznici u uličnim tučnjavama protiv Crvenog fronta (poluvojna organizacija njemačke komunističke stranke), dolaskom nacista na vlast ta se suradnja iz sfere »vidljivog« premješta u sferu »manje vidljivog «, ponajprije zbog ideologijske osnove nacizma koji je Slavene smatrao niže vrijednim. Iako je ovo bilo službeni stav vrha nacističke stranke, na samom je terenu situacija bila drugačija jer je većina lokalnih vođa SA-a nastavila održavati prisne kontakte s lokalnim vođama RNSD-a kao svojim »ratnim drugovima« iz najtežih vremena za nacističku stranku. Međutim sklapanjem njemačko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju u kolovozu 1939. godine situacija se u potpunosti mijenja.
Između ostalog, na temelju odredbi spomenutog sporazuma Njemačka se obvezala prestati podupirati antisovjetske organizacije na svom području. Tako je već krajem 1939. godine RNSD službeno prestao sa svojim djelovanjem te su sve njegove lokalne organizacije raspuštene (pripadnici RNSD-a nastavili su sa svojim djelovanjem u ilegali uz prešutno odobrenje njemačkih službenih ustanova). Druga važna ruska nacionalistička organizacija bila je Nacionalna radnička unija (rus. »Natsionalno trudovoj sojuz« – NTS) koja je okupljala uglavnom djecu emigranata s područja bivše carske Rusije (gornja granica za članstvo u NTS-u bila je starost od 35 godina). NTS je ustrojio svoje ogranke po cijeloj Europi, međutim najveći broj članova NTS-a bio je iz Kraljevine Jugoslavije i Carevine Bugarske.
U rujnu 1933. godine NTS i RNSD potpisali su »pakt o prijateljstvu « na zajedničkoj osnovi borbe protiv sovjetskog sustava. Izuzev navedene dvije najveće organizacije ruskih nacionalista, djelovale su još dvije manje organizacije: Ruska fašistička stranka (RFP) pod vodstvom bivšeg carskog generala Vladimira Kosmina, a poslije Konstantina V. Rodžaevskog, te Sveruska fašistička organizacija pod vodstvom A. A. Vonsiatskog. Početkom 1934. godine ove dvije organizacije ujedinile su se u Rusku fašističku uniju (RFS). Od svih navedenih organizacija ruskih nacionalsocijalista i fašista jedino je Ruska fašistička unija djelovala i na području SAD-a. Kada je njemačka vojna uprava uspostavila civilnu upravu na okupiranim područjima Rusije (gradonačelnike, službenike u gradskim poglavarstvima te seoske načelnike općina), oko 50% imenovanih dolazilo je iz redova gore navedenih ruskih fašističkih i nacionalsocijalističkih organizacija, čijim je članovima, bar za kratko vrijeme trajanja njemačke okupacije, omogućen povratak i djelovanje na području Rusije. Prema njemačkim pravilima o ustroju vojne uprave na okupiranim područjima, područje do 250 km iza »glavne crte bojišta« (njem. »Hauptkampflinie « – HKL) bilo je pod isključivom nadležnošću operativnih vojnih postrojbi te je sva lokalna uprava bila ustrojena i nadzirana od strane vojnih postrojbi, a ne civilnih okupacijskih ustanova. Tako su se okupirani dijelovi Rusije uglavnom našli pod isključivom vojnom upravom, a izvan nadležnosti Rosenbergova Ministarstva za zaposjednuta istočna područja, uz izuzetak područja na krajnjem jugu Rusije koja su kratko vrijeme bila pod nadležnosti navedenog ministarstva. Pohod na Sovjetski Savez vodile su tri strateške postrojbe (vojne skupine: Sjever, Sredina i Jug) koje su dobile strateške smjerove za svoj prodor.
Tako je Vojna skupina Sjever (njem. »Heeresgruppe Nord«, zapovjednik general-feldmaršal Wilhelm von Leeb) imala zadaću izbiti do Lenjingrada (današnji Sankt-Peterburg), potom staviti grad u blokadu te se iza samoga grada spojiti s finskim snagama. Vojna skupina Sredina (njem. »Heeresgruppe Mitte«, zapovjednik general-feldmaršal Fedor von Bock) imala je opći smjer napredovanja prema Moskvi, s konačnim ciljem zauzimanja Moskve kao glavnog političkog, gospodarskog i prometnog središta Sovjetskog Saveza. Dok je Vojna skupina Jug (njem. »Heeresgruppe Süd«, zapovjednik general-feldmaršal Gerd von Rundstedt) trebala izvršiti zauzimanje Ukrajine te potom nastaviti napredovanje u smjeru Rostova i industrijskog bazena Dombasa. Pri svakoj od navedenih vojnih skupina ustrojeno je Zapovjedništvo pozadinske vojne oblasti (njem. »Befehlshaber rückwärtigen Heeresgebiet «), koje od 5. srpnja 1941. godine mijenja ime u Zapovjedništvo vojne oblasti (njem. »Befehlshaber Heeres Gebiet«) razine zbora sa zadaćom ustroja vojne uprave na svom području. Od 15. ožujka 1942. godine dolazi do nove promjene naziva, koji sada glasi: Zapovijedajući general postrojbi za osiguranje i zapovjednik vojne oblasti (njem. »Kommandierenden General der Sicherungstruppen und Befehlshaber im Heeresgebiete«).
Tako je pod zapovjedništvom Vojne skupine Sjever ustrojeno 101. zapovjedništvo pozadinske vojne oblasti, koje od 5. srpnja 1941. godine postaje Zapovjedništvo vojne oblasti Sjever, a od 15. ožujka 1942. godine Zapovijedajući general postrojbi za osiguranje i zapovjednik vojne oblasti Sjever. Navedenom zapovjedništvu radi izvršenja zadaća osiguranja okupiranog područja podređene su: 207., 281. i 285. divizija za osiguranje. Na čelu navedenog zapovjedništva nalazili su se general pješaštva Franz von Roques (do 31. ožujka 1943), a potom general pješaštva Hans-Kuno von Both (do 26. ožujka 1944. kada je zapovjedništvo službeno ugašeno, a od njegova osoblja ustrojeno Zapovjedništvo istočne Ugarske). Pri Vojnoj skupini Sredina ustrojeno je 102. zapovjedništvo pozadinske vojne oblasti, koje od 5. srpnja 1941. godine mijenja ime u Zapovjedništvo vojne oblasti Sredina te od 15. ožujka 1942. godine postaje Zapovijedajući general postrojbi za osiguranje i zapovjednik vojne oblasti Sredina. Pod ovim zapovjedništvom nalazile su se sljedeće divizije za osiguranje: 201., 221., 286. i 454. Zapovjednikom navedenog zapovjedništva imenovan je general pješaštva Max Schenckendorff (do 22. srpnja 1941), a potom general gorskih postrojbiLudwig Kübler (do 30. rujna 1943) te general konjaništva Edwin Graf von Rothkirch und Trach (navedeno zapovjedništvo ugašeno je 19. travnja 1944. godine i od njega je ustrojeno Zapovjedništvo Oružanih snaga Bjelorusije). I kod Vojne skupine Jug ustrojeno je 103. zapovjedništvo pozadinske vojne oblasti, koje je od 5. srpnja 1941. godine postalo Zapovjedništvo vojne oblasti Jug te od 15. ožujka 1942. godine Zapovijedajući general postrojbi za osiguranje i zapovjednik vojne oblasti Jug. Pod ovim zapovjedništvom nalazila se 213., 403. i 444. divizija za osiguranje, dok je zapovjednikom imenovan: general pješaštva Karl von Roques (do 27. listopada 1941) i general pješaštva Erich Friderici (do 15. srpnja 1942).
Dana 15. srpnja 1942. godine izvršena je podjela postojeće Vojne skupine Jug na Vojnu skupinu A i Vojnu skupinu B. Navedena podjela te ustrojavanje dviju vojnih skupina izvršena je zbog izvođenja njemačke proljetne ofenzive na južnom dijelu Istočnog ratišta gdje je zadaća Vojne skupine A bio prodor prema Kavkazu, dok je zadaća Vojne skupine B bio prodor prema Kaspijskom jezeru i naftnim poljima oko Bakua. Postojeći Zapovijedajući general postrojbi za osiguranje i zapovjednik vojne oblasti Jug postao je Zapovijedajući general postrojbi za osiguranje i zapovjednik vojne oblasti B pod zapovjedništvom generala pješaštva Karla von Roquesa (do 9. prosinca 1942), potom generala pješaštva Ericha Fridericia (do 14. veljače 1943) i na kraju generala pješaštva Joachima Witthöfta (do 1. listopada 1943. kada je navedeno zapovjedništvo ugašeno). Ovom zapovjedništvu podređene su 213. i 444. divizija za osiguranje. Za novoustrojenu Vojnu skupinu A ustrojeno je mjesto zapovijedajućeg generala postrojbi za osiguranje i zapovjednika vojne oblasti A pod zapovjedništvom general-poručnika Friedrich-Wilhelma von Rothkirch und Panthena (do 1. siječnja 1943), potom generala topništva Otta Hartmanna (do 17. rujna 1943.) te, kao posljednjeg, generala pješaštva Helgea Auleba (do 18. svibnja 1944. kada navedeno zapovjedništvo mijenja ime u Zapovjedništvo njemačkih postrojbi u Transnistriji). Pod ovim zapovjedništvom nalazile su se 203. i 403. divizija za osiguranje.
Vojnu upravu slijedilo je redarstvo u odorama (njem. »Ordnungspolizei «/ORPO – Redarstvo poretka, čije su dvije glavne sastavnice bile: Zaštitno redarstvo – »Schutzpolizei«/SCHUPO i Oružništvo – »Gendarmerie «) te redarstvo sigurnosti (njem. »Sicherheitspolizei«/SIPO koje su činili: Tajno državno redarstvo – njem. »Geheimstaatspolizei «/GESTAPO, i Kriminalističko redarstvo – njem. »Kriminalpolizei«/KRIPO) i Služba sigurnosti (njem. »Sicherheitsdienst«/SD). Za koordinaciju rada svih redarstvenih snaga pri svakoj od navedenih vojnih skupina ustrojeno je mjesto višeg SS- i redarstvenog vođe (Höherer SS- und Polizeiführer/HSSPF). Tako je na mjesto višeg SS- i redarstvenog vođe Rusija-Sjever (HSSPF Russland-Nord) pri Vojnoj skupini Sjever imenovan SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva (SS-Gruppenführer und Generalleutnant der Polizei) Hans-Adolf Prützmann, kojega je već 1. studenog 1941. godine zamijenio SS-general i general redarstva (SS- Obergruppenführer und General der Polizei) Friedrich Jeckeln. Pri Vojnoj skupini Sredina ustrojeno je mjesto višeg SS- i redarstvenog vođe Rusija-Sredina (HSSPF Russland-Mitte), na koje je imenovan SS-general i general redarstva Erich von dem Bach-Zelewski (do 24. ožujka 1943), a potom SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Gerret Korsemann (do 5. srpnja 1943. kada je ovo mjesto službeno ugašeno). Kod Vojne skupine Jug za višeg SS- i redarstvenog vođu Rusija-Jug (HSSPF Russland-Süd) imenovan je SS-general i general redarstva Friedrich Jeckeln (do 1. studenog 1941), a potom SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Hans-Adolf Prützmann (do 29. listopada 1943. kada je navedeno mjesto ugašeno). Hans-Adolf Prützmann obnašao je dužnost višeg SS- i redarstvenog vođe pri Vojnoj skupini B kada je izvršena podjela dotadašnje Vojne skupine Jug na Vojnu skupinu A i B (15. srpnja 1942). Za novoustrojenu Vojnu skupinu A ustrojeno je mjesto višeg SS- i redarstvenog vođe pri Vojnoj skupini A (HSSPF bei der Heeresgruppe A), na koje je imenovan SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Ludolf-Hermann von Alvensleben.
OD »HILFSWILLIGEN« DO »OSTTRUPPEN«
Od samog početka njemačkog pohoda na Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine dolazi do pojave masovnog dezertiranja pripadnika sovjetskih postrojbi. U svojim procjenama prije samoga početka pohoda Nijemci su računali s masovnim dezertiranjem ne-ruskih naroda, osobito onih koji su bili izloženi stalnom pritisku sovjetizacije, odnosno od sredine 30-tih godina XX. stoljeća ponovnoj rusifikaciji, kao što su bili npr. pripadnici naroda s područja Kavkaza. Međutim, na najveće njemačko iznenađenje, dolazi do pojave masovnog napuštanja postrojbi i kod samih Rusa (dezertiranje Rusa iz svojih postrojbi kontinuirano će se nastaviti tijekom cijelog rata na Istočnom ratištu, pa čak do trenutka kada se Sovjetski Savez nalazio na samom pragu pobjede). Već u prvim danima njemačke invazije na Sovjetski Savez dio ovih vojnih zarobljenika stavio se na raspolaganje postrojbama Njemačke vojske koje su ih isprva »zapošljavale« (obično pri divizijama) potpuno neslužbeno.
Vrlo brzo broj ovih dragovoljaca toliko je porastao da je Vrhovno zapovjedništvo Njemačke vojske moralo reagirati te je uveden naziv »dragovoljnih pomoćnika« (njem. »Hilfswilliger«, skraćeno »Hiwi«) te su im određene zadaće: pomoćnih kuhara, briga oko konja, posilni časnika... Poslije su navedene zadaće proširene i na vozače konjskih zaprega, vozače kamiona i pomoćno zdravstveno osoblje. Mnogi »dragovoljni pomoćnici« u divizijama, uslijed ratnih djelovanja, našli su se angažirani u samim borbama gdje je njihovo dobro držanje pred protivnikom kod njemačkih vojnika izazivalo poštovanje. Usprkos Hitlerovoj zapovijedi o zabrani naoružavanja »dragovoljnih pomoćnika«, sve više njemačkih divizija naoružavalo je »svoje« Hiwi (taka je npr. 134. pješačka divizija već krajem srpnja 1941. godine imala u svom sastavu dvije kompletne bojne sastavljene od Rusa i naoružane sa zaplijenjenim sovjetskim pješačkim naoružanjem).
Početkom 1942. godine umjesto termina »dragovoljni pomoćnici« uveden je novi termin –Istočne postrojbe (njem. »Osttruppen«) – te je Vrhovno zapovjedništvo Njemačke vojske propisalo da od 10 do 15% svake pješačke divizije mogu činiti pripadnici Istočnih postrojbi. U kolovozu 1942. godine doneseni su službeni pravilnici koji su regulirali odore, oznake na odorama, plaće i odličja za pripadnike Istočnih postrojbi. Još početkom 1942. godine pri Zapovjedniku vojne oblasti Sredina ustrojeno je šest pješačkih bojni koje su raspoređene u divizije za osiguranje te su sudjelovale u doslovno svakodnevnim borbama sa sovjetskim partizanima u pozadini ratišta. Do početka 1942. godine 150 000 ruskih dragovoljaca nalazilo se u službi Wehrmachta, od kojih oko 80 000 u borbenim postrojbama. Godinu dana kasnije taj je broj porastao na 500 000, od kojih je 200 000 angažirano u Istočnim bojnama (njem. »Ostbataillon«) koje su bile pridodavane pojedinim njemačkim pješačkim i gorskim pukovnijama (kao treće ili četvrte bojne u pukovnijama).
U siječnju 1943. godine ustrojeno je mjesto generala Istočnih postrojbi (General der Osttruppen) čija je zadaća bila nadzor nad ustrojem i obukom Istočnih dragovoljaca, a na navedeno mjesto imenovan je general-poručnik Heinz Hellmich. Istodobno je i pri Vrhovnom zapovjedništvu Njemačkog ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe) ustrojeno mjesto generala Istočnih letača (General der Ostflieger), čija je zadaća bila nadzor nad obukom i rasporedom Istočnih dragovoljaca u sklopu Luftwaffea. Na navedeno mjesto imenovan je bivši njemački zrakoplovni izaslanik u Moskvi general-bojnik zrakoplovstva Heinrich Aschenbrenner. Početkom 1944. godine broj Istočnih dragovoljaca dostigao je 800 000 u vojsci, od čega je oko 400 000 bilo angažirano u borbenim postrojbama te oko 100 000 u Luftwaffeu. U siječnju iste godine general Istočnih postrojbi postaje general dragovoljačkih odreda (General der Freiwilligen Verbände) te je na to mjesto imenovan general konjaništva Ernst-August Köstring (koji je do 1941. godine bio njemački vojni izaslanik u Moskvi, a uz to bio je rođen i obrazovan u carskoj Rusiji).
Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u ožujku 2016.
