Naslovnica

Bjelorusija u Drugom svjetskom ratu

Početkom ljeta 1944. godine sovjetske snage prodiru na područje Bjelorusije te je izvršena evakuacija Bjeloruskog središnjeg vijeća najprije u Königsberg, a potom u Posen (danas poljski Poznań) i napokon u Berlin.
21. svibnja 2020. u 07:52 0 komentara 527 prikaza
Foto: Bundesarchiv

Kako je već spomenuto u nastavku serijala »Okupacija i kolaboracija« koji se bavio trima baltičkim državama (Litvom, Latvijom i Estonijom), četvrti dio Državnog upravnog povjerenstva »Istočne zemlje« (njem. »Reichskommissariat Ostland«, ustrojen 17. kolovoza 1941. godine) bila je Bjelorusija sa službenim nazivom: Glavno okružje Bjelorusija (njem. »Generalbezirk Weissruthenien«, povjerepovjerenika (»Hauptkommissar«) imenovan SA-general-poručnik (»SA-Gruppenführer«) Friedrich Fenz, a u svom sastavu imala je sljedeće okruge: Baranovič, Hančevice, Lida, Novogrodek i Slonim. Druga Glavna oblast ustrojena je sa sjedištem u Minsku (glavni oblasni povjerenik: zemaljski savjetnik Karl Eger do kraja 1942, a potom okružni vođa NSDAP-a Karl Paulsen) koja je u svom sastavu imala šest okruga: Borisov, Glubokoje, Minsk-grad, Minsk-okrug, Slutsk i Vilejka.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Njemačka okupacija i kolaboracija u Bjelorusiji

Od 28. veljače 1944. godine ostaci bivšeg Državnog upravnog povjerenstva Ukrajine (»Reichskommissariat Ukraine«) pripojeni su Glavnoj oblasti u Minsku (radilo se o tri okruga: Brest, Kobrin i Pinsk). Dana 1. travnja 1944. godine nastupio je novi preustroj kada je Glavno okružje Bjelorusija izdvojeno iz sastava Državnog upravnog povjerenstva za »Istočne zemlje« te podređeno izravno Državnom ministarstvu zaposjednutih istočnih područja (»Reichsministerium für die besetzten ostgebiete«).

Već 24. kolovoza 1941. godine na područje Bjelorusije dolazi 392. više vojno-upravno zapovjedništvo (»Oberfeldkommandantur 392«) sa zadaćom ustrojavanja vojne uprave za područje Bjelorusije, a poslije će naziv ovog zapovjedništva biti promijenjen u Zapovjednik sigurnosne oblasti »Bjelorusije« (»Kommandant des Sicherungsgebiets Weissruthenien«). Zapovjednikom je imenovan general-bojnik (»Generalmajor«) Hermann Hatmann koji će dužnost obnašati do 8. studenog 1943. godine, a potom će zapovjednikom biti imenovan general-poručnik (»Generalleutnant «) Wilhelm von Altrock. Kao i ostala tri zapovjedništva na području Državnog upravnog povjerenstva »Istočne zemlje«, i ono na području Bjelorusije podređeno je Zapovjedniku oružane sile »Istočne zemlje« (»Wehrmachtbefehlshaber Ostland«). Zapovjedništvo sigurnosne oblasti »Bjelorusije« djelovalo je do 31. siječnja 1944. godine kada je ugašeno. Zbog sve većeg partizanskog djelovanja, područje Bjelorusije krajem 1943. godine postaje »vojna oblast« te se 21. listopada 1943. godine ustrojava mjesto: zapovijedajućeg generala i zapovjednika sigurnosnih postrojbi u vojnoj oblasti »Bjelorusija« (»Kommandierenden General und Befehlshaber der Sicherungstruppen im Heeresgebiet Weissruthenien«), koje od 20. svibnja 1944. godine mijenja ime u: zapovijedajući general i zapovjednik oružane sile »Bjelorusija « (»Kommandierenden General und Wehrmachtbefehlshaber Weissruthenien «).

Na čelu navedenog zapovjedništva nalazio se general konjaništva (»General der Kavalerie «) Edwin Graf von Rothkirch und Trach, dok su samom zapovjedništvu za izvođenje protupartizanskih operacija stajale na raspolaganju 201, 203. i 286. divizija za osiguranje (»Sicherungsdivision«) te 2. slovačka pješačka divizija. Zapovjedništvo je prestalo sa svojim djelovanjem 6. prosinca 1944. godine kada je od njega ustrojen stožer LIII. zbora. Odmah iza nadirućih postrojbi Wehrmachta kretala se »SS-djelatna skupina B« (»SS-Einsatzgruppe B«) sa zadaćom likvidacije političkih protivnika te židovskog stanovništva, koje je uz pomoć domaćih bjeloruskih dragovoljca koncentrirano u nekoliko geta. SS-djelatna skupina B nalazila se pod zapovjedništvom SS-general-poručnika i general-poručnika redarstva Arthura Nebea koji je, uz mjesto zapovjednika SS-djelatne skupine B, bio ravnatelj V. ureda (kriminalističko redarstvo) u sklopu Glavnog ureda sigurnosti Reicha (»Reichssicherhauptamt«/RSHA). Nebe će biti uhićen nakon pokušaja ubojstva Adolfa Hitlera 20. srpnja 1944. godine kao jedan od aktivnih zavjerenika te će biti strijeljan 21. ožujka 1945. godine.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Slovačke oružane snage (1939.-1945.)

Osim civilne i vojne uprave, za područje Bjelorusije uspostavljena je i redarstvena njemačka uprava. Na čelu aparata sigurnosti nalazio se SS- i redarstveni vođa Bjelorusije (»SS-und Polizeiführer Weissruthenien «, koji je bio podređen višem SS- i redarstvenom vođi Istočnih zemalja i sjevera Rusije): SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Jakob Sporrenberg (21. 7–14.8. 1941), SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva (»SS-Brigadeführer und Generalmajor der Polizei «) Carl Zenner (14. 8. 1941–22. 5.1942), SS-general-bojnik i general bojnik redarstva Karl Schäfer (22. 5–21. 7. 1942), SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Walter Schimana (21. 7. 1942–20. 7. 1943), SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Curt von Gottberg (20. 7. 1943–6. 9. 1944, koji je od 22. 9. 1943. u personalnoj uniji s ovim mjestom obnašao i dužnost glavnog povjerenika za Bjelorusiju). SS- i redarstvenom vođi Bjelorusije bili su podređeni: zapovjednik redarstva poretka (»Kommandeur der Ordnungspolizei«/KdO) general-bojnik redarstva Eberhard Herf i zapovjednik sigurnosnog redarstva i službe sigurnosti (»Kommandeur der SIPO und das SD«/KdS) SS-potpukovnik (»SS-Obersturmbannführer «) Eduard Strauch (do 1.srpnja 1943), a potom SS-pukovnik (»SS-Standartenführer«) Erich Isselhorst.

Odmah po preuzimanju svoje dužnosti zapovjednika redarstva poretka, general-bojnik Herf ustrojio je dva glavna redarstvena ureda: Baranovič (na čelu s bojnikom oružništva Rudolfom Schröderom) i Minsk (na čelu sa bojnikom zaštitnog redarstva Ernstom Seyffertom). U svakom od okruga ustrojeni su redarstveni uredi te je ustrojeno redarstvo od mahom bivših sovjetskih redarstvenika. Osim navedenih redarstvenih ureda u gradovima, od dragovoljaca su ustrojene i obrambene bojne (»Schutzmannschaft-Bataillon«) kao pokretne postrojbe za borbena djelovanja protiv partizana. Na području Bjelorusije postrojeno je deset obrambenih bojni (41.–50.) od bjeloruskih dragovoljaca, a tijekom vremena zbog sve veće partizanske djelatnosti general-bojniku Herfu podređene su još tri estonske, šest litavskih i 11 latvijskih obrambenih bojni. Tako je zapovjednik redarstva poretka general-bojnik redarstva Eberhard Herf početkom 1944. godine imao na raspolaganju na području Bjelorusije 30 obrambenih bojni za osiguranje i izvođenje protupartizanskih pothvata. Praktički odmah nakon preuzimanja svoje dužnosti glavnog povjerenika za Bjelorusiju, Wilhelm Kube stupio je u vezu s istaknutim bjeloruskim nacionalistima kako na području Bjelorusije tako i s onima u inozemstvu. Tako je početkom listopada 1941. godine počelo s radom Bjelorusko središnje vijeće (bjrus. »Bielaruskaja Centralnaja Rada«) na čije je čelo Kube imenovao dotadašnjeg gradonačelnika Smolenska Radaslaua Astrouskia. Prva zadaća Vijeća bila je ponovna uspostava rada lokalne uprave te potom organizacija rada školstva i pravosudnih tijela. Osim dopuštenja za nesmetano obavljanje crkvene službe, a kako bi što više istaknuo razliku između Bjelorusa i Rusa, Kube je potaknuo osnivanje autokefalne Bjeloruske pravoslavne crkve (do tada se područje Bjelorusije, u crkvenom pogledu, nalazilo u sklopu Ruske pravoslavne crkve).

U prosincu 1943. godine Bjelorusko središnje vijeće, koje je do tada imalo ulogu savjetodavnog tijela glavnog povjerenika Bjelorusije, dobiva veće izvršne ovlasti i ulogu provizorne bjeloruske Vlade. Odmah nakon ustrojavanja Bjeloruskog središnjeg vijeća (listopad 1941), Kube je istoga mjeseca započeo s ustrojavanjem poluvojne organizacije »Bjeloruska narodna samopomoć« (bjrus. »Bielaruskaja Naradnaja Samapomač «/BNS) čija je temeljna zadaća bila pomoć redarstvu u održavanju javnog reda te »izvor« dragovoljaca za obrambene bojne. Osim navedene poluvojne organizacije BNS, ustrojena je i organizacija koja je okupljala bjelorusku mladež: Savez bjeloruske mladeži (»Sajuz Bielaruskaj Moladži«/SBM) kojim je bila obuhvaćena mladež oba spola od 14. do 18. godine. Članstvo u SBM-u bilo je dragovoljno, a do 1944. godine kroz SBM je prošlo 40 000 bjeloruskih djevojaka i mladića. Temelj djelovanja SBM-a bio je antikomunizam, a zanimljivo je da je jedna trećina rukovoditelja SBM-a bila iz redova Komsomola (organizacije mladeži u sklopu sovjetske komunističke partije). Oko 300 pripadnika SBM-a, starih 18 godina, upućeno je u Njemačku radi obuke za zrakoplovne mehaničare, sljedećih 4 500 pripadnika SBM-a, oba spola, upućeno je putem njemačke poluvojne tehničke organizacije »Todt« (njem. »Organisation Todt«/OT) na rad u Njemačku, dok je sljedećih 2 354 mladića u dobi od 17. i 18. godina upućeno u Njemačku kao »pomoćnici pri protuzračnim topovima« (»Flakhelper«).

IZ NOVOG BROJA S-Boote - Njemački torpedni čamci u akciji do konca 1940. godine

Na inicijativu SS-general-poručnika Curta von Gottberga (glavnog povjerenika Bjelorusije i SS- i redarstvenog vođe Bjelorusije) 23. veljače 1944. godine započeto je ustrojavanje Bjeloruskog domobranstva (bjrus. »Bielaruskaja Krajovaja Abarona «/BKA). Zapovjednikom BKA-a von Gottberg je imenovao bivšeg carskog ruskog pukovnika i istaknutog bjeloruskog nacionalista dr. Ivana Jermačenka, koji je do tada bio »posebni savjetnik za pitanja Bjelorusije

« kod glavnog povjerenika Bjelorusije, a između dvaju ratova živio je u egzilu u Pragu. Jermačenko je za zamjenika uzeo Dimitria Kasmoviča, dotadašnjeg zapovjednika bjeloruskog redarstva u Smolensku, koji se dotada istaknuo u borbama protiv sovjetskih partizana. Dana 6. ožujka 1944. godine od strane Bjeloruskog središnjeg vijeća oglašena je opća mobilizacija za sve zdrave muškarce rođene između 1908. i 1924. godine. U sedam bjeloruskih gradova ustrojeni su novački uredi kojima se javilo oko 40 000 vojnih obveznika te je nakon liječničkog pregleda njih 28 000 proglašeno sposobnim za vojnu službu (12 000 vojnih obveznika koji nisu zadovoljili uvijete za djelatnu vojnu službu predviđeni su za ustrojavanje radnih postrojbi). Pripadnici BKA-a 26. ožujka 1944. godine položili su svečane prisege u svojim vojarnama, a 31. ožujka ustrojene su bojne BKA-a: 45 pješačkih bojni (1.–45.) jačine 600 vojnika te časnička i dočasnička škola u Minsku, dok je od preostalih 12 000 vojnih obveznika koji nisu zadovoljili uvjete za djelatnu vojnu službu ustrojeno 12 radnih bojni (46.–57.) jačine 1 000 ljudi svaka. Oko dvadeset bojni BKA-a upućeno je odmah na prvu crtu bojišta prema sovjetskim postrojbama na rijeci Pripjat i oko grada Lida (navedene bojne BKA-a bile su razmještene u sastav njemačkih pješačkih divizija obično kao treće bojne u pješačkim pukovnijama).

Početkom ljeta 1944. godine sovjetske snage prodiru na područje Bjelorusije te je izvršena evakuacija Bjeloruskog središnjeg vijeća najprije u Königsberg, a potom u Posen (danas poljski Poznań) i napokon u Berlin. Bjelorusko središnje vijeće imalo je svoju postrojbu za neposrednu zaštitu – 1. pješačku bojnu BKA-a, koja će sudjelovati u Bici za Berlin. Tijekom srpnja od ostatka obrambenih bojni (»Schutzmannschaft «) i pješačkih bojni BKA-a postrojen je zdrug »Siegling« jačine četiriju pješačkih pukovnija (1.–4.), svaka jačine četiriju pješačkih bojni, te 56. topničkog sklopa i 68. konjaničke bojne pod zapovjedništvom SS-pukovnika i pukovnika redarstva Hansa Sieglinga. Zdrug je ubrzo promijenio ime u SS bjeloruski grenadirski zdrug (»Waffen-Grenadier-Brigade der SS (Weissruthenien) «). Tijekom kolovoza i rujna 1944. godine SS bjeloruski grenadirski zdrug preustrojen je u 30. SS bjelorusku grenadirsku diviziju (»30. Waffen-Grenadier-Division der SS (weissruthenische Nr. 1)«) pod zapovjedništvom SS-pukovnika Hansa Sieglinga. Divizija se sastojala od 75, 76. i 77. SS bjeloruske grenadirske pješačke pukovnije te topničkog sklopa, izvidničke bojne, streljačke (»Füsilier«), opkoparske, dojavničke, zdravstvene satnije i pozadinskih postrojbi. Divizija je nakon okončanja svoga postrojavanja početkom listopada 1944. godine razmještena na području sjeverne Francuske gdje je uglavnom borbeno djelovala protiv francuskih partizana, a krajem godine sudjelovala je u borbama protiv savezničkih snaga. Tijekom tih borbi pretrpjela je znatne gubitke uz sve veću pojavu dezertiranja pripadnika divizije.

Krajem ožujka 1945. godine divizija je zbog velikih gubitaka i učestalih dezertiranja povučena na područje Reicha radi preustroja i popune gdje ju zatječe i kraj rata. Jedan dio pripadnika BKA-a prolazi posebnu obuku u obučnom središtu Dahlwitz kod Berlina te biva zrakoplovima upućen na područje Bjelorusije radi izvođenja diverzantskog djelovanja. Najpoznatija od tih skupina bila je ona kodnog naziva »Crna mačka« pod zapovjedništvom Mičasa Vituška, a koja je sa svojim borbenim djelovanjima nastavila sve do kraja 1946. godine kada su posljednji pripadnici ove skupine ubijeni od strane sovjetskih sigurnosnih snaga. Dio pripadnika BKA-a uspio se predati zapadnim Saveznicima (uglavnom pripadnici 30. SS grenadirske divizije) te potom emigrirati u SAD, gdje su obnovili rad BKA-a koji je kao udruga veterana djelovao sve do početka 90-tih godina XX. stoljeća.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2016.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Češka uprava u Državnom protektoratu Češke i Moravske DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Državni protektorat Češke i Moravske DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) "Plavo redarstvo" Poljske
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.