Samo osam dana nakon početka njemačke invazije na Sovjetski Savez, 30. lipnja 1941. godine, u Lavovu članovi OUN-a (B) proglašavaju ukrajinsku neovisnost te za predsjednika Vlade Ukrajinske Države predlažu Jaroslava Štetska.
Bandera od svojih sljedbenika ustrojava »ekspedicijsku skupinu« (2 000 ljudi) koja dolazi u Ukrajinu iza njemačkih postrojbi kako bi pomogla uspostavljanju lokalne vlasti. S druge strane članovi OUN-a (M) dolaze u Kijev u rujnu 1941. godine gdje formiraju »Ukrajinsko nacionalno vijeće« pod vodstvom Mikole Veljčkivskog, koji potom pokreće izdavanje novina »Ukrains’ke slovo« (Ukrajinsko slovo). Međutim Nijemci, iako u većini Ukrajine dočekani kao osloboditelji, nisu imali u planu obnovu bilo kakve ukrajinske neovisnosti. Samo ukrajinsko nacionalno područje je podijeljeno: Galicija je ustrojena u posebno okružje te pripojena Generalnom guvernoratu, dok je područje uz rijeku Dnjestar (koje se »nadovezivalo« na povijesnu pokrajinu Bukovinu koja je ponovno bila u sastavu Kraljevine Rumunjske) nazvano Transnistria i protezalo se sve do luke Odese, a predano je na upravu Kraljevini Rumunjskoj te je ista na navedenom području uspostavila vojnu upravu (iz dostupnih izvora još uvijek nije razvidno je li Hitler imao namjeru navedeno područje permanentno ostaviti pod rumunjskom upravom ili je rumunjska vojna uprava bila samo prijelazno rješenje do konačne odluke).
Nakon zaposjedanja najvećeg dijela Ukrajine te pomicanja prve crte bojišta dalje prema istoku, 1. rujna 1941. godine započelo je s radom Državno povjerenstvo Ukrajina (njem. »Reichskommessariat Ukraine«), čije je sjedište najprije bilo u Rovnu, a krajem 1941. godine premješteno je u Kijev. Državno povjerenstvo Ukrajina nalazilo se pod Državnim ministarstvom za zaposjednute istočne oblasti (»Reichsministerium für die besetzten Ostgebiete«), dok je državnim povjerenikom za Ukrajinu (»Reichskommissar Ukraine«) imenovan dotadašnji »Gauleiter« (oblasni stranački vođa) nacističke stranke za Istočnu Prusku Erich Koch. Na zapadu je Državno povjerenstvo Ukrajina graničilo s Generalnim guvernoratom, odnosno njegovim okružjem Galicija koje se nalazilo u sklopu Njemačkog Reicha, te Kraljevinom Rumunjskom, odnosno Bukovinom i Transnistriom. Na sjeveru se nalazilo Državno povjerenstvo Istočnih zemalja (»Reichskommissariat Ostland«), dok je na istoku bilo predviđeno ustrojavanje još jednog državnog povjerenstva – Državno povjerenstvo Don–Volga (»Reichskommessariat Don-Wolga«, a kao destinirani državni povjerenik predviđen je bio SA-general Dietrich Klagges). Međutim navedeno Državno povjerenstvo Don–Volga nikada nije ustrojeno nego je spomenuto područje između Dona i Volge ostalo pod njemačkom vojnom upravom. Koch je područje Državnog povjerenstva Ukrajina podijelio u šest glavnih okružja (»Generalbezirke«), a svako od glavnih okružja dijelilo se na više okružja (»Kreisgebiete«).
Tako su ustrojena glavna okružja: Volinije i Podolije (Wolhynien und Podolien), sjedište u Rovnu; sastojalo se od 25 okružja, a glavnim povjerenikom (»Generalkommissar«) imenovan je Heinrich Schoene; Žitomir, sjedište u Žitomiru; sastojalo se od 18 okružja, dok je glavnim povjerenikom imenovan Kurt Klemm; Kijev, sjedište u Kijevu; sastojalo se od 25 okružja, a dužnost glavnog povjerenika izvršavao je Helmut Quitzrau do 14. veljače 1942. godine te potom Waldemar Magunia; Nikolajev, sjedište u Nikolajevu; sastojalo se od 14 okružja, a glavnim povjerenikom imenovan je Ewald Oppermann; Dnjepropetrovsk, sjedište u Dnjepropetrovsku, potom u Kamenskoju, zatim u Zaporožju i nakraju u Krivom Rogu; sastojalo se od 20 okružja, dok je glavnim povjerenikom imenovan Nikolaus Selzner; Krim sa sjedištem u Simferopolju; sastojalo se od pet okružja, a glavnim povjerenikom imenovan je Alfred-Eduard Frauenfeld.
Gotovo sva mjesta gradonačelnika i načelnika općina te službenika u svim tijelima lokalne uprave, potom u sudstvu i u školskom sustavu činili su članovi OUN-a ili simpatizeri navedene organizacije. Koch je za prva imenovanja na razne upravne dužnosti iskoristio ranije navedenih 2 000 ljudi koje mu je OUN (B) stavio na raspolaganje. Međutim Koch kao fanatični nacist, koji je prije svega bio opterećen idejom o Slavenima kao »nižom rasom«, nije mogao shvatiti sve mogućnosti na koje se mogla iskoristiti ukrajinska želja za suradnjom. Na samom početku njemačke okupacije Ukrajine lokalni ukrajinski nacionalisti gajili su nade da će Hitler obnoviti ukrajinsku neovisnost te su ga u javnosti prikazivali kao »osloboditelja ukrajinskog naroda«. Međutim ubrzo se pokazalo da je Njemačka jedino zainteresirana za gospodarsko iskorištavanje Ukrajine, što je i sam Koch ubrzo demonstrirao nesmiljenim gospodarskim iscrpljivanjem Ukrajine. Bez obzira na navedeno, pokazalo se da na području Ukrajine postoji ogroman broj stanovnika koji je spreman na suradnju s Nijemcima, a samo je pitanje koliko bi toga stanovništva bilo u konačnici da njemačka politika prema Ukrajini nije bila tako kratkovidna.
Njemačka vojna uprava
Istoga dana kada je s radom započelo Državno povjerenstvo Ukrajina, za isto područje odgovornosti ustrojeno je mjesto zapovjednika Oružane sile Ukrajina (»Wehrmachtbefehlshaber Ukraina«). Zapovjednikom »Wehrmachta« na području Ukrajine imenovan je general zrakoplovstva (»General der Flieger«) Karl Kitzinger, koji je na tom položaju ostao sve do njegova gašenja 21. srpnja 1944. godine. Pri zapovjedniku »Wehrmachta« u Ukrajini ustrojen je stožer kao glavno operativno tijelo za provedbu zapovijedi, na čije je čelo imenovan general-bojnik (»Generalmajor«) Ernst von Krause. Zapovjednik »Wehrmachta« za Ukrajinu podijelio je svoje područje odgovornosti na nekoliko viših vojno-upravnih zapovjedništava (»Oberfeldkommandantur« – OFK), koje su istovremeno obavljale i funkciju zaštitnih oblasti (»Sicherungs-Gebiets«), čija je zadaća bila osiguranje vitalnih vojnih objekata, važnijih cestovnih i željezničkih prometnica te borba protiv partizanskih snaga. Viša vojno-upravna zapovjedništva/zaštitne oblasti na području Ukrajine: OFK 242 (Nikolajev–Dnjepropetrovsk), zapovjednik: general-poručnik (»Generalleutnant«) Andreas Moritz (do 14. rujna 1943), a potom general-poručnik dipl. ing. Richard John (do 25. listopada 1943. kada cijelo područje Nikolajev–Dnjepropetrovsk prelazi pod nadležnost Vojne skupine A); OFK 393 (Zaštitna oblast 2, Žitomir– Kijev), zapovjednik: general-poručnik Kurt Sieglin (do 20. prosinca 1943. kada područje prelazi pod nadležnost Vojne skupine A); OFK 399 (Krim–Melitopolj), ustrojen 25. lipnja 1942. godine, zapovjednik: general-poručnik Johann-Joachim Stever (do 1. veljače 1943), potom general-poručnik Curt von Krenzki (do 15. kolovoza 1943) i general-poručnik Werner Pinckvoss (do 7. ožujka 1944. kada je OFK 399 premješten u Brest-Litovsk); OFK 579 (Zaštitna oblast 1, Volinija–Podolija), zapovjednik: general-bojnik Friedrich Haselmayr (do 1. prosinca 1942) i general-poručnik Heinrich Krampf (do 18. prosinca 1943).
Kao operativna postrojba za borbu protiv ukrajinskih i sovjetskih partizana te za zaštitu prometnica zapovjedniku »Wehrmachta« u Ukrajini stavljene su na raspolaganje postrojbe Kraljevine Ugarske koje su 1. prosinca 1941. godine ustrojile Ugarsko okupacijsko zapovjedništvo (zapovjednik: general-bojnik Karoly Olgyay). Ugarsko okupacijsko zapovjedništvo imalo je pod svojim zapovjedništvom pet ugarskih pješačkih zdrugova za osiguranje (102., 105., 108., 121. i 124.). Zbog sve većeg broja partizanskih postrojbi na području Ukrajine 1. listopada 1943. godine izvršen je preustroj Ugarskog okupacijskog zapovjedništva u Zapovjedništvo ugarskih okupacijskih snaga (zapovjednik: general-poručnik Geza Lakatos) kojem su podređeni: VII. ugarski zbor (zapovjednik: general-bojnik Istvan Kiss) s podređenom: 18., 19. 21. i 201. lakom pješačkom divizijom te VIII. ugarski zbor (zapovjednik: general-bojnik Deszo Laszlo) s podređenom: 1., 5., 9., 12. i 23. lakom pješačkom divizijom. Kao i u slučaju ruskih dragovoljaca, postrojbe njemačkog »Wehrmachta« prihvatile su velik broj ukrajinskih dragovoljaca koji su najprije bili angažirani kao nenaoružani »pomoćni dragovoljci« (»Hilfswillige« – Hiwi), a kasnije su naoružani te su od njih postrojene čitave bojne (»Ostbataillon«) kao samostalne ili u pojedinim njemačkim pješačkim pukovnijama. Od 1941. do 1945. godine u postrojbama njemačke vojske bilo je angažirano 180 000 ukrajinskih dragovoljaca.
Njemačka redarstvena uprava
Samo jedan dan nakon početka njemačke invazije na Sovjetski Savez, 23. lipnja 1941. godine, ustrojeno je mjesto višeg SS i redarstvenog vođe Rusija-Jug (»Höherer SS-und Polizeiführer Russland-Süd«) sa zadaćom osiguranja reda i mira u pozadini ratišta. Na navedeno mjesto višeg SS- i redarstvenog vođe imenovan je SS-general i general redarstva (»SS-Obergruppenführer und General der Polizei«) Friedrich Jeckeln koji je navedenu dužnost odnašao do 11. prosinca 1941. godine, a potom je istu preuzeo SS-general i general redarstva Hans-Adolf Prützmann. Zbog sve većeg područja na kojem je trebalo uspostaviti efikasan redarstveni sustav, 29. listopada 1943. godine izvršen je preustroj te je ustrojeno mjesto najvišeg SS- i redarstvenog vođe Ukrajina (»Höchster SS-und Polizeiführer Ukraine«) na koje je imenovan SS-general i general redarstva Hans-Adolf Prützmann, a kojem su podređeni: viši SS- i redarstveni vođa Rusija-Jug (Prützmann je ovo dužnost obavljao u personalnoj uniji s onom najvišeg SS- i redarstvenog vođe Ukrajina), viši SS- i redarstveni vođa Crno more te viši SS- i redarstveni vođa Kavkaz.
Viši SS- i redarstveni vođa SS-general Prützmann ustrojio je na području Državnog povjerenstva Ukrajina nekoliko mjesta SS- i redarstvenih vođa (»SS-und Polizeiführer«), čija se područna nadležnost poklapala s onim civilnih glavnih povjerenika. Glavna zadaća navedenih SS- i redarstvenih vođa bilo je zapovijedanje i koordinacija rada njemačkih redarstvenih i sigurnosnih službi u održavanju reda i mira te ustroj i nadzor nad radom lokalnih redarstvenih ukrajinskih snaga. Tako su ustrojeni sljedeći SS- i redarstveni vođe: SS- i redarstveni vođa Volinije i Podolije (Rovno): SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Waldemar Wappenhans (rujan 1941–rujan 1942) i SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Wilhelm Günther; SS- i redarstveni vođa Žitomir: SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Otto Hellwig (listopad 1941–svibanj 1943), SS-general-poručnik Willy Schmelcher (svibanj–rujan 1943), SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Ernst Hartmann (listopad 1943.–siječanj 1944) i SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Christoph Diehm; SS- i redarstveni vođa Kijev: SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Hans Haltermann (listopad 1941–svibanja 1943), SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Paul Hennicke (svibanj– prosinac 1943) i SS-Oberführer Erich Ehrlinger; SS- i redarstveni vođa Nikolajev: SS-general-bojnik Fritz Tittmann (listopad 1941–rujan 1942), SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Waldemar Wappenhans (rujan 1942–travanj 1943), SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Paul Zimmermann (travanj–listopad 1943), SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Ludolf-Hermann von Alvesleben (listopad 1943) i SS-general-bojnik Rudolf Weiss; SS- i redarstveni vođa Dnjepropetrovsk: SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Georg-Henning Graf von Bassewitz-Behr (listopad 1941–kolovoz 1942), SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Hermann Harm (kolovoz 1942–svibanj 1943), SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Waldemar Wappenhans (svibanj– listopad 1943) i SS-general-bojnik Karl Schäfer; SS- i redarstveni vođa Krim (Simferopolj): SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Georg-Henning Graf von Bassewitz-Behr; SS- i redarstveni vođa za posebne zadaće pri višem SS- i redarstvenom vođi: SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Gerret Korsemann (listopad 1941–listopad 1943) i SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Waldemar Wappenhans.
Kao najviša instanca »redarstva u odorama« ustrojeno je mjesto zapovjednika redarstva poretka (»Befehlshaber der Ordnungspolizei« – BdO) za područje Državnog povjerenstva Ukrajina. Zapovjednik redarstva poretka zapovijedao je njemačkim redarstvenim postrojbama, a uz to je imao zadaću ustrojavanja redarstvenih snaga od domaćih dragovoljaca. Dužnost zapovjednika redarstva poretka Ukrajine, tijekom njegova postojanja, obnašali su sljedeći redarstveni časnici: general-poručnik redarstva (»Generalleutnant der Polizei«) Otto von Oelhafen (do 1. listopada 1942), general-poručnik redarstva Adolf von Bomhard (do 31. listopada 1943), vršitelj dužnosti pukovnik oružništva Werner Lorge (do 15. prosinca 1943), general-poručnik redarstva Karl Brenner (do 6. lipnja 1944) i ponovno vršitelj dužnosti pukovnik oružništva Werner Lorge (do 1. rujna 1944. kada je mjesto ugašeno). Pri stožeru zapovjednika redarstva poretka ustrojeno je mjesto zapovjednika vatrogasnog redarstva (»Kommandeur der Feuerschutzpolizei«) čija je zadaća bila uspostava rada vatrogasnih postrojbi po gradovima na području Državnog povjerenstva Ukrajina. Zapovjednikom vatrogasnog redarstva imenovan je potpukovnik vatrogasnog redarstva Richard Gribow, kojega je krajem 1942. godine zamijenio potpukovnik vatrogasnog redarstva Anton Heupel.
Zapovjednik redarstva poretka pri svakom je od SS- i redarstvenih vođa ustrojio mjesto zapovjednika redarstva poretka (»Kommandeur der Ordnungspolizei« – KdO) koji je operativno zapovijedao redarstvenim postrojbama na svom području odgovornosti: KdO Volinije i Podolije (Rovno): pukovnik zaštitnog redarstva (»Schutzpolizei« – SCHUPO) Helmut Ribstein; KdO Žitomir: pukovnik zaštitnog redarstva Adolf Hann; KdO Kijev: general-bojnik redarstva Paul Scheer; KdO Nikolajev: pukovnik zaštitnog redarstva Heinz Weiberg; KdO Dnjepropetrovsk: pukovnik zaštitnog redarstva Wilhelm Wienbrenner; KdO Krim (Simferopolj): pukovnik oružništva (»Gendarmerie«) Konrad Hitschler. Višem SS- i redarstvenom vođi na raspolaganje je stavljena Redarstvena pukovnija »Jug« (Polizei-Regiment »Süd«) pod zapovjedništvom potpukovnika zaštitnog redarstva Renea Rosenbauera. Redarstvena pukovnija »Jug« u svom sastavu imala je: 45., 82., 303., 311., 314. i 318. redarstvenu bojnu.
Početkom listopada 1941. godine od pripadnika ranije spomenutih bojni »Nachtigall« i »Roland« ustrojena je prva obrambena bojna (»Schutzmannschaft-Bataillon«) 201. Viši SS- i redarstveni vođa Prützmann svojom zapovijedi od 6. studenog 1941. godine izvršio je preustroj redarstvenih snaga na području Ukrajine te su ustrojeni: Ukrajinsko pomoćno redarstvo (ukr. »Ukrainska dopomižna politsija« – UDP) sa zadaćom pružanja pomoći pri održavanja javnog reda i mira; Ukrajinsko zaštitno redarstvo (»Ukrainska okhorona politsija« – UOP) koje je ustrojeno od bivšeg sovjetskog redarstva sa zadaćom održavanja javnog reda i mira u gradovima; Ukrajinsko redarstvo poretka (»Ukrainska poriadkova politsija« – UPP) čija je zadaća bila osiguravanje javnog reda i mira u manjim gradovima te vršenje redarstvenih ophodnji u ruralnim područjima; »Schutzmannschaft-Bataillone« – obrambene bojne koje su postrojene kao operativne redarstvene postrojbe čija je zadaća bila borba protiv partizanskih snaga.
Do sredine 1942. godine od ukrajinskih dragovoljaca postrojeno je 11 ovakvih bojni (202.–212.) uz već ranije postrojenu 201. obrambenu bojnu; do kraja njemačke okupacije Ukrajine krajem 1944. godine postrojena je ukupno 71 obrambena bojna; Ukrajinska narodna samoobrana (»Ukrainska narodna samoobrana« – UNS) koja je ustrojavana u ruralnim područjima, a od 1943. i u gradovima kao neposredna zaštita od napada partizanskih postrojbi; Ukrajinska tvornička zaštita (»Okhoroni promislovi vidilj« – OPV) sa zadaćom zaštite tvorničkih pogona; Ukrajinska šumska zaštita (»Samoobrani kušhevi vidilj« – SKV) sa zadaćom zaštite šuma. Sredinom 1943. godine prema zapovijedi SS- i redarstvenog vođe Volinije i Podolije na tom području ustrojava se Samoobrambena ukrajinska legija (»Ukrainski legion samoobrani« – ULS) kao posebna postrojba za borbu protiv partizana. Na temelju zapovijedi Glavnog ureda njemačkog redarstva poretka (njem. »Hauptamt Ordnungspolizei« – HAOP) od 29. ožujka 1943. godine (s dopunom od 21. travnja 1943) izvršen je preustroj svih do tada ustrojenih obrambenih bojni (»Scutzmannschaft-Bataillon«) te je zapovjeđeno postrojavanje redarstvenih streljačkih pukovnija (»Polizei-Schützen-Regiment«) sastava triju bojni, od kojih je prva bila popunjena Nijemcima dok su druga i treći bile popunjene Ukrajincima. Za popunu navedenih pukovnija izabrani su fizički najspremniji dragovoljci, dok su ostali dragovoljci koji nisu zadovoljili postavljene norme razmješteni u ostale ukrajinske redarstvene organizacije, a oko 10 000 njih upućeno je za čuvare u njemačke koncentracijske logore. Od navedenih dragovoljaca ustrojene su redarstvene streljačke pukovnije obrojčene od 31. do 38. (u kojima je bilo postrojeno 16 ukrajinskih streljačkih redarstvenih bojni). Kao posebne operativne postrojbe za borbu protiv partizana na području Ukrajine angažirano je 11 oružničkih pothvatnih odreda (»Gendarmerie-Einsatz-Kommando«) koji su bili sastavljeni od njemačkih oružnika (jačina odreda kretala se od 500 do 900 oružnika) te su bili motorizirani. Na području Ukrajine prema popisu stanovništva iz 1924. godine živjelo je gotovo 400 000 etničkih Nijemaca (Folksdojčera). Svi Folksdojčeri na području Ukrajine koji su proglašeni sposobnim za vojnu službu, počevši od siječnja 1942. godine, sustavno su novačeni za popunu postrojbi Waffen-SS-a. U ožujku 1944. godine oko 6 000 ukrajinskih mladića u dobi od 15 do 20 godina unovačeno je kao »pomoćnici u protuzrakoplovnom topništvu« (»Flakhelpers«) te upućeno na područje Reicha.
Ukrajinska nacionalna vojska (»Ukrainska natsionalna armija« – UNA)
Po uzoru na Rusku oslobodilačku vojsku, krajem 1943. godine Vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske donosi odluku o ustrojavanju Ukrajinske oslobodilačke vojske (ukr. »Ukrainske vizvolne vojsko« – UVV). Cilj ove odluke bio je u jačanju morala ukrajinskih dragovoljaca u njemačkoj vojsci. Postrojbe popunjene ukrajinskim dragovoljcima dobivaju posebne narukavne oznake (»našivke«) u obliku štita s ukrajinskim bojama (žuto-plave) iznad kojih su bila bijela ćirilična slova »YBB«. Međutim sve postrojbe popunjene ukrajinskim dragovoljcima i dalje su ostale u sklopu njemačkih postrojbi. U siječnju 1945. godine započelo je s radom Ukrajinsko nacionalno povjerenstvo koje je u ožujku donijelo »Odluku o ustrojavanju vojske i mornarice Ukrajinske Republike«. Tom odlukom ustrojena je Ukrajinska nacionalna vojska, a njezinim zapovjednikom imenovan je bivši poljski general-poručnik Pavlo Šandruk. Postojeća 14. SS-grenadirska divizija (ukrajinska br. 1) preimenovana je u 1. diviziju UNA-a, dok je 2. divizija UNA-a postrojena od različitih samostalnih postrojbi njemačke vojske popunjene ukrajinskim dragovoljcima. Uz navedene dvije divizije postrojen je i protuoklopni zdrug, jedna pričuvna pukovnija i dvije pukovnije za osiguranje.
Ukrajinske pobunjeničke snage 1941–1955.
Budući da su obje frakcije Organizacije ukrajinskih nacionalista ubrzo shvatile da ne mogu računati na Njemačku kao obnovitelja ukrajinske neovisnosti, započeli su s organizacijom svojih naoružanih skupina (do kraja 1941. godine na području Ukrajine djelovale su tri navedene skupine pripadnika OUN-a s ukupno 4 000 pripadnika). Ove naoružane skupine OUN-a sukobljavale su se kako s njemačkim i ukrajinskim dragovoljačkim postrojbama tako i s postrojbama sovjetskih partizana. Do 1944. godine broj naoružanih pripadnika OUN-a na području Ukrajine narastao je na 30 000. Nakon povlačenja njemačkih snaga s područja Ukrajine, nastavile su djelovati naoružane skupine OUN-a, sve do 1955. godine kada su uništene posljednje izolirane skupine boraca OUN-a.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2016.
