Naslovnica

Njemačka okupacija i kolaboracija u Bjelorusiji

Tijekom priprema za »Barbarossu« Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta nije uzelo u obzir mogućnost suradnje s lokalnim stanovništvom.
20. svibnja 2020. u 09:42 0 komentara 286 prikaza
Foto: Bundesarchiv

Bjelorusija, koja je svoju neovisnost ostvarila tek nakon raspada Sovjetskog Saveza u srpnju 1990. godine, oduvijek je »stajala« na pravcu napredovanja različitih vojski prema Rusiji te time predstavljala stalno bojište. Tako je 1812. godine Napoleonova »Grande Armee« napredovala preko područja Bjelorusije u smjeru Moskve, da bi se ostaci te velike francuske vojske samo nekoliko mjeseci kasnije istim putem povlačili natrag prema Poljskoj i Njemačkoj.

IZ NOVOG BROJA Posljednji borbeni let poručnika Jonesa M. Lawrencea

Tek početkom XX. stoljeća u Bjelorusiji dolazi do nacionalnog preporoda kada Bjelorusi počinju isticati svoje razlike spram Rusa. Tada dolazi i do »oblikovanja« nacionalnog prostora Bjelorusa koji obuhvaća područje Vitebska, Mogileva, Gomela, Smolenska te na zapadu područja do Brest-Litovska i Grodna. Kao glavni grad Bjelorusa izabran je Minsk, no s druge strane nisu postojale jasne crte »nacionalnih područja«, odnosno na području Bjelorusije živjele su brojne manjine od kojih je najveća bila poljska nacionalna zajednica čiji su pripadnici bili vlasnici najvećeg dijela obradivih zemljišnih površina, osobito u zapadnim dijelovima Bjelorusije. Uz navedene Poljake u gradovima su uglavnom živjele brojne skupine Židova i Nijemaca, dok su Bjelorusi činili veliku većinu ruralnog stanovništva.

Njemačka se vojska prvi put našla na području Bjelorusije 1915. godine potiskujući Rusku carsku vojsku prema Istoku. Na navedenom okupiranom području uvedena je vojna uprava koja je ponajprije imala zadaću osiguranja njemačkih gospodarskih interesa, odnosno maksimalno povećanje proizvodnje prehrambenih proizvoda, a samo okupirano područje Nijemci su nazivali »Poljska Rusija«. Nakon početka revolucije u carskoj Rusiji (veljača 1917. godine), i najvažnije političke organizacije na području Bjelorusije (Bjeloruski socijalistički sabor, Kršćansko-demokratski pokret i Opći židovski radnički savez) započele su dijalog o budućem statusu Bjelorusije (široka kulturna i politička autonomija unutar nove demokratske Rusije ili potpuna neovisnost). Navedene najvažnije bjeloruske političke organizacije osnovale su krajem 1917. godine Bjelorusko narodno vijeće. U početku niti Nijemci, a niti Rusi nisu priznavali Vijeće kao jedinog predstavnika Bjelorusa.

Međutim početkom 1918. godine Nijemci rade zaokret u svom odnosu prema Bjelorusima te odlučuju podržati ustrojavanje neovisne Bjelorusije kao »tampon« države između kapitalističke Europe i sovjetske Rusije. Bjelorusko narodno vijeće 21. veljače 1918. godine proglašava se jedinim legalnim predstavnikom bjeloruskog naroda, a 9. ožujka (nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Brest-Litovsku između Središnjih sila i Sovjetskog Saveza) Vijeće ustrojava provizornu Vladu. Prema odredbama navedenog sporazuma iz Brest-Litovska, Njemačka je vojska okupirala područje Bjelorusije sve do Mogileva. Istoga dana kada je Njemačka vojska okončala zaposjedanje Bjelorusije, 25. ožujka 1918. godine, Bjelorusko narodno vijeće proglasilo je Bjelorusku Narodnu Republiku (bjrus. Bielaruskaja Narodnaja Respublika/BNR, koja je obuhvatila gubernije: Mogilev, Minsk, Grodno, Vilna, Vitebsk i Smolensk). Bjelorusko narodno vijeće postaje Vijeće (parlament) BNR-a, dok provizorna Vlada postaje prva Vlada BNR-a na čelu sa Antonom Luckievičem te potom Vijeće donosi odluku o imenovanju generala Stanislava Bulak-Balačoviča za predsjednika BNR-a. Novoimenovani bjeloruski predsjednik general Bulak-Balačovič odmah započinje s ustrojavanjem bjeloruskih postrojbi od dijelova bivše Carske ruske vojske, te uz pomoć Nijemaca u vrlo kratko vrijeme uspijeva staviti pod oružje 11 000 ljudi. S druge strane ruska građanska Vlada (»bijeli«) koju su podržavale sile Antante nije priznala odredbe mirovnog sporazuma iz Brest-Litovska, a niti stvaranje Bjeloruske Narodne Republike.

IZ NOVOG BROJA Schnellboote - 1941. godina: britanski odgovor

Tijekom svoga kratkog postojanja BNR razvija posebno dobre odnose sa susjednom Ukrajinskom Narodnom Republikom. Vijeće i Vlada BNR-a nastavljaju svoje djelovanje u egzilu te djeluju još i danas čime je vlada BNR-a u egzilu postala povijesno najduže djelujuća vlada jedne zemlje u egzilu (posljednje postrojbe Bjeloruske narodne vojske djelovale su na području Slutska sve do kraja 1920. godine). Nakon povlačenja njemačkih postrojbi s područja Bjelorusije krajem 1918. godine, Bjelorusija se našla »na meti« svojih susjeda koji su iskazivali otvorene aspiracije prema bjeloruskom nacionalnom području (Rusi, odnosno Sovjeti prema cijelom nacionalnom području Bjelorusije, Poljaci prema graničnim područjima naseljenim Poljacima i Litavci prema sjevernim dijelovima Bjelorusije naseljenim Litavcima). Nakon propalih pregovora između predstavnika BNR-a i Sovjetskog Saveza, a pod izlikom progona postrojbi »bijelih«, postrojbe »Crvene armije radnika i seljaka« ulaze na područje Bjelorusije te se 5. siječnja 1919. godine proglašava Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika (Bjeloruska SSR) kao republika u sastavu Sovjetskog Saveza. Sve do 1921. godine i mirovnog sporazuma iz Rige zapadni krajevi Bjelorusije izloženi su konstantnim borbenim djelovanjima (rat između Poljske i Sovjetskog Saveza) koja su ionako gospodarski zaostalo područje još više unazadile. Prema navedenom mirovnom sporazumu iz Rige gotovo cjelokupno područje zapadne Bjelorusije pripalo je Poljskoj Republici.

Poljska se prema području zapadne Bjelorusije (Poljska je navedeno područje nazivala »Istočno područje«, polj. »Kresy Wschodnie«) ponašala prilično »maćehinski«. Sama poljska administracija doživljavala je zapadnu Bjelorusiju zemljom »zaostalom« u srednjem vijeku čije su stanovništvo mahom činili jednako tako zaostali seljaci. U kulturnom pogledu Poljaci su zapadnu Bjelorusiju smatrali »ničijom zemljom«, odnosno zemljom bez vlastitog kulturnog identiteta. Ovakvim stavom Poljaka i onaj mali broj bjeloruskih intelektualaca, koji je bio spreman na suradnju s Poljacima, odbio je bilo kakvu participaciju u poljskoj administraciji. Iz svih gore navedenih razloga poljska je država tijekom 20-tih i 30-tih godina XX. stoljeća područje zapadne Bjelorusije podvrgla vrlo agresivnoj »polonizaciji « (nastava u školama izvođena je isključivo na poljskom jeziku, u upravi i sudstvu bila je dozvoljena samo uporaba poljskog jezika, za svakog Bjelorusa uvedena je obveza učenja poljskog jezika...). Bjeloruski krug intelektualaca pokušao je kod poljskih vlasti ishoditi neki oblik kulturne autonomije, međutim svi ovakvi pokušaji bjeloruskih intelektualaca nisu naišli na razumijevanje Poljaka. Osim u kulturnom pogledu, razlika između Poljaka i Bjelorusa očitovala se i u vjeri: Poljaci su bili katolici, dok su Bjelorusi većinski bili pravoslavci. Budući da su Poljaci smatrali Bjeloruse kulturno, intelektualno i gospodarski inferiornima sebi, u provedbi svoje politike na području zapadne Bjelorusije u prvom redu oslanjali su se na lokalno poljsko stanovništvo (koje je činilo gotovo polovicu ukupnog stanovništva zapadne Bjelorusije) te na pripadnike židovske i njemačke nacionalne zajednice.

S »druge strane« granice situacija je bila u potpunosti drugačija. Poslije okončanja rata između Poljske i Sovjetskog Saveza te određivanja granične crte na temelju mirovnog sporazuma iz Rige, Bjeloruska SSR s glavnim gradom Minskom dobila je svoj »konačni« izgled. Tijekom 20-tih godina XX. stoljeća dolazi do kulturnog procvata na području Bjeloruske SSR te dolazi do stvaranja nove intelektualne elite. Osim većinskih Bjelorusa, na području istočne Bjelorusije, odnosno Bjeloruske SSR, živjele su i brojne zajednice Poljaka i Židova kojima je osigurana kulturna autonomija. Međutim sve se mijenja početkom 30-tih godina XX. stoljeća kada Bjelorusku SSR, kao, uostalom, i čitavo područje Sovjetskog Saveza, zahvaća proces »staljinizacije« koji se ogledao u progonu »nepoćudnih intelektualaca« i deportaciji čitavih »nelojalnih« nacionalnih skupina diljem Sovjetskog Saveza. Staljinistički val terora na području Bjeloruske SSR osobito je teško pogodio tek stasalu bjelorusku inteligenciju te poljsku nacionalnu zajednicu. Tako je do kraja 30-tih godina XX. stoljeća oko pola milijuna stanovnika Bjeloruske SSR stradalo u staljinističkim progonima, što je predstavljalo oko 10% ukupnog stanovništva.

Novi moment nastupio je 17. rujna 1939. godine kada su postrojbe Crvene armije napale s istoka već gotovo poraženu Poljsku vojsku, koja je od 1. rujna neuspješno pokušavala zaustaviti njemačku invaziju. Na temelju sporazuma o nenapadanju između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza potonjem je trebalo pripasti područje zapadne Bjelorusije, odnosno sve dotadašnje državno područje Poljske do rijeke Buga. Ova Hitlerova »darežljivost« prema Staljinu (osim zapadne Bjelorusije, Sovjetski je Savez prema navedenom sporazumu dobio i tri baltičke republike: Litvu, Latviju i Estoniju te sjevernu Bukovinu i Besarabiju na jugu, koje su do tada bile u sastavu Kraljevine Rumunjske) izazvala je veliko nezadovoljstvo njemačkih zapovjednika, osobito onih viših zapovjednika koji su zapovijedali postrojbama tijekom pohoda na Poljsku (jedan od njih bio je i tadašnji general oklopnih postrojbi Heinz Guderian, tijekom poljske kampanje zapovjednik XIX. motoriziranog zbora, čije su postrojbe pretrpjele znatne gubitke prilikom zauzimanja utvrde Brest-Litovsk, koja je potom prepuštena sovjetskim postrojbama budući da se nalazila istočno od Buga, a koju je Guderian morao ponovno zauzimati ni dvije godine kasnije, krajem lipnja 1941. godine, na početku njemačkog pohoda na Sovjetski Savez).

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Estonija, Latvija i Litva u Drugom svjetskom ratu

Sovjetske postrojbe brzo su svladale poljske granične postrojbe popunjene većinom pričuvnicima starijih godišta. Međutim dio lokalnog stanovništva samoinicijativno se organizirao u dragovoljačke postrojbe (u kojima su zajedno bili Poljaci i Bjelorusi) te se suprotstavlja napredujućim postrojbama Crvene armije (najveća bitka između lokalnih dragovoljačkih postrojbi te postrojbi Crvene armije dogodila se kod Grodna gdje su dragovoljačke postrojbe pretrpjele gubitak od 800 ljudi). Nakon provedbe »slobodnog « plebiscita 28. rujna 1939. godine te tada iskazane »slobodne volje« stanovništva zapadne Bjelorusije i istočne Poljske, čitavo područje koje je pripalo Sovjetskom Savezu na temelju sporazuma s Njemačkim Reichom pripojeno je Sovjetskom Savezu, odnosno postalo je dio Bjeloruske SSR. Svi Bjelorusi, Židovi i Nijemci (potonjima je ostavljena mogućnost slobodnog preseljenja na područje Trećeg Reicha, što je iskoristilo 67 000 etničkih Nijemaca) postali su automatizmom državljani Sovjetskog Saveza, dok je Poljacima ostavljena mogućnost izbora. Oni Poljaci koji su odlučili ostati dobili su sovjetsko državljanstvo, dok je oko 150 000 Poljaka, koji nisu htjeli prijeći u sovjetsko državljanstvo, do sredine 1940. godine deportirano na područje Generalnog guvernerata (dio Poljske okupiran od Njemačke). Postrojbe Crvene armije zarobile su oko 100 000 poljskih vojnika koji su većinom deportirani u zarobljeničke logore na području Sibira, dok je 15 000 poljskih časnika sustavno, od ožujka do svibnja 1940. godine, pogubljeno u šumama oko bjeloruskog grada Katyna.

Nakon svega navedenog, područje se Bjeloruske SSR udvostručilo, a broj stanovnika povećao se na deset i pol milijuna. Velika većina Bjelorusa podržala je »redistribuciju« velikih obradivih zemljišnih površina koje su do tada bile u vlasništvu Poljaka te njihovo davanje na korištenje bjeloruskim seljacima. »Sovjetizacija« područja zapadne Bjelorusije dovela je do promijene elita na navedenom području, što nisu iskoristili bjeloruski nacionalisti koji su bili jednako snažno proganjani kao i bivši veleposjednici, većinom Poljaci. Međutim tijekom navedene »redistribucije« poljodjelskog zemljišta došlo je do raznih malverzacija, što je dovelo do stvaranja velikog nezadovoljstva bjeloruskih seljaka. Do početka njemačke invazije 22. lipnja 1941. godine svaka socijalna i nacionalna skupina na području Bjeloruske SSR našla se pod udarom sovjetskog progona. Sovjetski sudovi osudili su 250 000 stanovnika Bjeloruske SSR zbog raznih »političkih delikata« usmjerenih protiv Sovjetskog Saveza, a još 990 000 stanovnika Bjeloruske SSR deportirano je u Sibir pod optužbom da su »nepouzdani« (optužba o »nepouzdanosti« uglavnom se odnosila na građane poljskog ili židovskog podrijetla). Uz navedeno, dodatnih 220 000 vojnih obveznika s područja Bjeloruske SSR unovačeno je u postrojbe Crvene armije.

Tijekom svojih priprema za pothvat »Barbarossa« Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta nije uopće uzelo u obzir bilo kakvu mogućnost suradnje s lokalnim stanovništvom. Bjelorusija je prije svega promatrana kao glavni smjer prodora oklopnih i motoriziranih postrojbi Wehrmachta u smjeru Moskve. S druge pak strane gospodarske ustanove Trećeg Reicha promatrale su Bjelorusiju kao važan izvor poljodjelskih proizvoda za opskrbu te je cijela gospodarska strategija bila usmjerena prema zadovoljavanju navedenog cilja – osiguranju što veće količine hrane za postrojbe Wehrmachta, a potom i za stanovništvo Trećeg Reicha. Političke i civilne instance Trećeg Reicha (posebno one zadužene za planiranje preseljenja stanovništva) razmatrale su planove o preseljenju Poljaka sa područja Generalnog guvernerata na područje istočne Bjelorusije da bi se time »otvorio« slobodan prostor za naseljavanje Nijemaca i time širenju Reicha prema istoku. U političkom smislu Bjelorusija je trebala biti pod isključivom njemačkom dominacijom s visoko organiziranom i upravljanom poljodjelskom proizvodnjom (ustrojenom i vođenom od strane njemačkih stručnjaka), a radi zadovoljavanja gore navedenog cilja. Budući da je na području Bjelorusije bila prisutna brojna židovska zajednica, njemačke redarstvene i civilne ustanove predvidjele su »koncentraciju« židovskog stanovništva u nekoliko geta s ciljem njihova preseljenja dalje prema Istoku, odnosnu u slučaju neispunjavanja uvjeta za njihovo preseljenje pristupilo bi se sustavnoj provedbi »konačnog rješenja« židovskog pitanja, što je bio eufemizam za fizičko uništenje.

Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2016.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Kolaboracija na Baltiku DRUGI SVJETSKI RAT - Oružja Protuoklopne puške - Tajna borba tenka i protuoklopnog oružja DRUGI SVJETSKI RAT - Oružja Njemački vojnik - bacač plamena
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.