Konjanička brigada Glavna konjanička jedinica bila je brigada, a carska je vojska posjedovala nekoliko konjaničkih brigada koje su u svom sastavu imale dvije pukovnije. Konjaničke brigade u svom su sastavu imale jedinice za podršku. Kada govorimo o konjaničkim pukovnijama, u svom su sastavu imale četiri satnije naoružane sabljama i satnije naoružane poluautomatskim puškama. Satnija naoružana sabljama brojila je 186 konjanika, dok je satnija naoružana poluautomatskim puškama brojila 167 konjanika. Satnija naoružana sabljama bila je organizirana od zapovjedništva satnije i triju vodova. Od naoružanja je posjedovala osam lakih strojnica, četiri minobacača srednje kategorije i karabina. Jedinica za podršku konjaničkih pukovnija bila je topnička pukovnija na konjsku zapregu naoružana s osam brdskih topova kalibra 75 mm ili samohodnih topova istog kalibra. Osim jedinica za podršku, pukovnije su u svom sastavu imale tenkovsku jedinicu sastavljenu od 12 lakih tenkova, zatim protutenkovsku satniju, satnije strojnica i četiri protuzrakoplovne strojnice. Konjanička brigada brojila je 1942. između 5.000 i 6.000 vojnika, a svaka od dviju konjaničkih pukovnija brojila je između 950 i 1.200 vojnika.
Inženjerske postrojbe
Japanske inženjerske pukovnije unutar divizije bile su preopterećene u ratu na Pacifiku zbog stalnih japanskih osvajanja. Zbog rastuće potrebe inženjera u ratu organizirane su nezavisne inženjerske pukovnije koje su uključivale jedinice za opću namjenu i specijalizirane jedinice. Inženjerske postrojbe organizirane su od jedinice za gradnju mostova, jedinica za gradnju zrakoplovnih uzletišta te jedinica za gradnju bunkera i rovova. Naoružanje japanskog inženjera sastojalo se od puške modela Arisaka. Neke inženjerske jedinice bile su naoružane poluautomatskim puškama, strojnicamai bacačima plamena. Osim pukovnija postojale su i bojne i satnije kao nezavisne inženjerske jedinice. Naime, inženjerske bojne opremljene su teretnjacima ili desantnim čamcima, a bile su organizirane u dvije satnije i vod za zalihu, koji su djelovali kao morske transportne jedinice. Druge satnije bile su specijalizirane za gradnju mostova i savladavanje riječnih prepreka. Oprema se prebacivala brodovima, a na kopnu je organiziran transport pomoću motornih vozila i tovarnih životinja. Brodska inženjerska pukovnija bila je također specijalizirana pukovnija, a bila je odgovorna za transport vozila carske vojske. Pukovnija se sastojala od zapovjedništva, triju satnija i jedinice za opskrbu postrojbi. Svaka satnija bila je organizirana od zapovjedništva i četiriju vodova, a vod se sastojao od četiriju do sedam sekcija brodova i sekcije za opskrbu. Svaka sekcija operirala je desantnim čamcima. Zapovjedništvo vodova imalo je desantne čamce naoružane topovima kalibra 57 mm, rezervne desantne čamce i različite male brodice, a ukupan broj brodova u brodskoj inženjerskoj pukovniji brojio je između 120 i 150 brodica.
Jedinice za kemijsko ratovanje
Poznato je da Japanci nisu koristili kemijsko naoružanje, prije svega otrovne plinske bombe, u Drugome svjetskom ratu. Japanci su prije rata na Pacifiku izgradili tvornice koje su proizvodile kemijsko naoružanje (najčešće otrovnim plinom) te organizirali jedinice za kemijsko ratovanje, a pritom su utemeljili mjere zaštite od napada kemijskog naoružanja. Što se tiče organizacije jedinica za kemijsko ratovanje, svaka japanska divizija imala je obučeno osoblje za rukovanje otrovnim plinovima. Jedinice su bile sastavljene od bojne za rukovanje otrovnim plinovimai nezavisnih satnija za rukovanje otrovnim plinovima. Vojnici spomenutih jedinica za rukovanje otrovnim plinovima bili su opremljeni srednjim i teškim minobacačima od težeg oružja. Pripadnik spomenute jedinica bio je naoružan standardnim pješačkim naoružanjem: puška, dvije ručne bombe, poluautomatska puška i strojnica.
Oklopne brigade za amfibijsko djelovanje
Brigade su u sastavu imale pješačku skupinu jačine tri bojne, tenkovske jedinice podrške, strojničku skupinu, inženjere i jedinice za signalizaciju. Brigadom je zapovijedao isključivo čin general-bojnika. Brigada nije imala u sastavu topničku jedinicu, no svaka pješačka bojna imala je topničku i minobacačku satniju. Zanimljivost ove brigade je njena jedinica za transport koja je utemeljena 1943. – 1944., zbog izrazito ubojite američke strategije napada na japanska otočna utvrđenja na Pacifiku. Jedinica za transport bila je opremljena teretnjacima ili desantnim čamcima, a njena jačina iznosila je 1.500 vojnika i sastojala se od četiriju transportnih satnija i satnija za pratnju. Vojnici spomenute brigade bili su naoružani standardnim pješačkim naoružanjem: puškama, poluautomatskim puškama i strojnicama. Od težeg naoružanja posjedovali su minobacače kalibra 81 mm, brdske topove kalibra 75 mm i protutenkovske topove kalibra 37 milimetara. Amfibijske pješačke bojne bile su bolje naoružane teškim naoružanjima, nego bojne u sastavu standardnih pješačkih divizija.
Nezavisne motorizirane brigade
Pješačka komponenta motorizirane brigade sastojala se od pukovnije i njenih triju bojni, od kojih je svaka imala četiri satnije. Jedinice za podršku uključivale su srednje topništvo i snažnu tenkovsku brigadu sastavljenu od 15 srednjih i 50 lakih tenkova.
Odred južnih mora
Odred južnih mora organiziran je 1941. od postojećih pukovnija koje su bile na položajima diljem jugozapadnog Pacifika. Glavna funkcija odreda bili su obrambeni zadaci. U ratu na Pacifiku zabilježena su samo tri odreda. Prvi se sastojao od dviju pješačkih bojni i tenkovske jedinice ukupne snage 55 tenkova. Zapovjedništvo odreda u svom je sastavu imalo odjel za signalizaciju i odjel za transport, a bojne su imale tri slabe satnije strijelaca jačine 103 vojnika, satniju naoružanu strojnicama i topničku satniju. Ostala dva odreda južnih mora imala su sličnu organizaciju.
