Naslovnica

Zašto je Crvena armija u bitku za Baranju krenula gdje je tada bilo najteže?

Zašto je Crvena armija, zajedno s partizanima, u bitku za Baranju krenula 11. studenog 1944. baš prelaskom Dunava kod Batine gdje je tada bilo najteže?
27. rujna 2018. u 12:10 57 komentara 16551 prikaza
Foto: Vojna povijest

Bila je to jedna od najkrvavijih bitaka u Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije. I jedna od onih koja i danas pobuđuje znatiželju i različite zaključke. Zašto je Crvena armija, zajedno s partizanima, u bitku za Baranju krenula 11. studenog 1944., baš prelaskom Dunava kod Batine gdje je u tom trenutku bilo najteže? Jedni će povjesničari danas reći – odgovaralo je to i Staljinu i partizanima.

DRUGI SVJETSKI RAT - ORUŽJE GARAND - Pobjednička puška američkog vojnika

U Crvenoj je armiji bilo najviše Ukrajinaca koji su i tada sanjali vlastitu državu pa se kolaboracionista jednostavno mogao riješiti slanjem u “samoubilačku” akciju kakva je bila osvajanje kote 169. na Srijemskom frontu. S brda gdje su bili Nijemci, vojska koja je prelazila Dunav bila je uobičajeno topovsko meso. Srediti svoje redove mogli su i partizani u čije su odore, ulaskom Crvene armije u Beograd te oslobađanjem Srbije, masovno ulazili četnici. Drugi, međutim, navode da je sovjetska vojna doktrina nalagala tijekom gonjenja neprijatelja uspostavu mostobrana iz pokreta. Na taj je način trebalo onemogućiti (ili otežati) neprijatelju uspostavljanje čvrste obrambene crte. Operacija se, kažu, po načinu izvođenja ničemu ne razlikuje od mnogih drugih koje je Crvena armija izvodila tijekom Drugog svjetskog rata.

Crvena armija činila je to tijekom svih njezinih ofenzivnih operacija i uvijek je nastojala prebaciti makar jedan vod na suprotnu obalu rijeke, pri čemu manjak opreme nije predstavljao nikakav izgovor (ako nemaju s čim neka plivaju, ako ne znaju neka nauče). Na taj se način protivniku uskraćivalo vrijeme za uspostavu obrambenih postava. Nije Staljinu bilo teško slati u sigurnu smrt nijedan narod SSSR-a, pa ni Ruse, Ukrajince ili Gruzijce. Nitko nije bio pošteđen. U Srbiji postoji ta teorija da su se komunisti htjeli riješiti svojih nepodobnih elemenata. To je možda djelomično točno ali prvenstveno drže da je stvar u tomu što su snage NOVJ-a prešle s partizanskog na konvencionalan način ratovanja i pritom se ugledali na Crvenu armiju što je imalo katastrofalne posljedice. Osim toga, stupanj obučenosti mobiliziranog ljudstva iz Vojvodine bio je nizak što je također pridonijelo velikim žrtvama. Tijekom planiranja pa i samog početka, akcija se međutim, pravdala činjenicom da će napad biti iznenađenje za uzdrmane Nijemce i njihove saveznike. Naimekrajem 1944. antifašistička koalicija nalazila se u znatno povoljnijem položaju od sila Osovine. Crvena armija polako potiskuje njemačke snage i izbija na granicu tadašnje Jugoslavije i Mađarske. Budimpešta i Beč su blizu. Njemačka vojska gubi bitke i osvojena područja na sjeveru, zapadu, jugu i istoku Europe.

Te je jeseni Njemačka bez gotovo svih saveznika. Izgubili su naftonosna područja i važne sirovinske baze na Balkanu te su nastojali zadržati nalazišta nafte oko Nagykanizse i bečke rafinerije. Bez toga se nije moglo zamisliti daljnje ratovanje. Zato su njemačke snage pružile žestok otpor na prilazima Budimpešti, na Batini, Balatonu i na jugoslavenskoj bojišnici. Nijemci su na jugoistočnom bojištu ubrzano nastojali uspostavi ti koherentnu bojišnicu i spriječiti daljnji prodor sovjetskih trupa. Nisu očekivali da će se snage 3. ukrajinskog fronta tako brzo pregrupirati i napasti ih. Pretpostavka je bila da će napasti kod Baje u Mađarskoj, a ne prelaziti Dunav kod Batine. Brdo koje se uzdiže iznad samog sela omogućavalo je njemačkim snagama dobru obranu, budući da je s vojvođanske strane ravnica. Vojska Crvene armije i partizanske jedinice nisu se mogle domoći dunavske obale, a da to ne bude uočeno. Dunav je kod Batine širi nego kod Mohača (razlika je 100 do 200 metara).

IZ NOVOG BROJA Operacija "Bagration"

Međutim, prednost prelaska Dunava kod Batine bila je u tome što su tu bolji prilazi Dunavu, a i dio je područja bio prekriven šumom. Šuma je omogućila grupiranje snaga i njihovo prikrivanje. Mnoge vojske u prošlosti prelazile su Dunav kod Mohača, a pogodna mjesta za prelazak nalazila su se i kod Baje ili Apatina. Ti su smjerovi, međutim, imali nedostatke jer su pružali male izglede za daljnje napredovanje. Nalazili su se, naime, u neposrednoj blizini bojišta koji se sjeverno od Baje odvajao od Dunava i protezao na sjeveroistok do Kiskunsalasa i Tise. To je omogućavalo neprijatelju udar u pozadinu sovjetskih i partizanskih snaga. Sovjetsko zapovjedništvo u tom je trenutku smatralo da su uvjeti za prijelaz najbolji na području Batine i da ovdje mogu postići najveći stupanj iznenađenja. Maršal Fjodor Ivanovič Tolbuhin kao zapovjednik 3. ukrajinskog fronta i general Kosta Nađ ispred glavnog stožera Vojvodine planirali su i pripremali ovu operaciju. Odlučeno je da će glavni pravac napada biti kod Batine, a pomoćni kod Apatina. Ovom operacijom 3. ukrajinski front namjeravao je u zajednici sa snagama 2. ukrajinskog fronta dovesti Budimpeštu u okruženje. Osim toga, napredovanjem 57. armije prema Nagykanizsi, sovjetsko zapovjedništvo imalo je namjeru preoteti Njemačkoj bogato žitorodno i naftonosno područje u južnoj Mađarskoj. To je ujedno značilo i pokušaj razdvajanja dviju neprijateljskih grupacija, Grupe armija Jug i Grupe armija F. Izbijanjem u prostor Nagykanizse trebalo je preduhitriti spajanje i čvrsto povezivanje s ostalim snagama na Jugoistočnom bojištu njemačke Grupe armija E koja se pod zapovjedništvom generala Alexandera Löhra povlačila iz Grčke. Izbijanjem na sljedeću obrambenu crtu neprijatelja, koja se nalazila na zapadnom obodu Panonske nizine i obroncima Alpa, trebalo je stvoriti uvjete za daljnji nastavak ofenzive prema Beču i dalje kroz Austriju ususret savezničkim postrojbama u Italiji. Osnovni cilj i zadatak NOVJ-a bio je oslobođenje Baranje i izbijanje na lijevu obalu Drave radi udara u bok i pozadinu neprijateljskih snaga na Srijemskom frontu. Njemačke snage koje su branile dio fronta od Baje do ušća Drave u Dunav, imale su približno 20 000 vojnika, ojačanih s 30 srednjih i lakih tenkova i 25 bitnica artiljerije. Odsjek Dunava od sela Batine do Baje branila je njemačka 31. SS dobrovoljačka pješačka divizija Lombard (31. SS-Freiwilligen-Grenadier-Division, neslužbeno nazvana Divizija Lombard prema njezinom zapovjedniku SS-Brigadeführeru Gustavu Lombardu) s nekoliko mađarskih pješačkih graničnih bojni. Južno od Batine ojačana dijelovima 92. oklopno-mehanizirane brigade, njemačkim policijskim postrojbama i mađarskim graničnim bojnama, branila se jedna pukovnija elitne njemačke divizije Branderburg.

U području pustare Isabela sjeverno od Batine prikupljala se Borbena grupa Hanke iz sastava 13. SS dobrovoljačke gorske divizije Handžar, dok je u širokoj okolini Pečuha bio smješten II. zbor iz sastava mađarske Južne armije. Zrakoplovna podrška sastojala se od 25 do 30 zrakoplova „Stuka“. U Baranju je 10. studenog prebačen i stožer njemačkog LXVIII. zbora iz sastava 2. oklopne armije, s generalom Helmudtom Felmyjem koji je preuzeo zapovjedništvo nad svim snagama. Do kraja batinske operacije na ovo područje prebačene su još 44. pješačka Hoch und Deutschmeister i 71. pješačka divizija Glighoste s talijanskog bojišta te 1. gorska i 117. laka pješačka divizija s drugih područja Jugoslavije i konjanička brigada iz Istočne Pruske. Prebačeni su i dijelovi njemačke 264. pješačke divizije, pukovnija srpskog dobrovoljačkog korpusa, ustaško-domobranska pukovnija Baranja i nekoliko njemačkih policijskih bojni. Na njemačkoj je strani do završetka batinske bitke ukupno sudjelovalo više od 60 000 vojnika. S druge strane, u batinskoj je operaciji sudjelovala sovjetska 57. armija s trima pješačkim zborovima (75. i 64. pješački i 6. gardijski) i 32. oklopno-mehanizirana brigada, koje su bile dodatno ojačane topništvom i opkoparskim postrojbama.

Nakon proširenja batinskog mostobrana i zauzimanja Mohača, ubačena je 4. gardijska armija i preostale snage 3. ukrajinskog fronta te su usmjerene na pravac prema Szekesfehervaru. Zračnu podršku pružala je 17. zrakoplovna armija pod zapovjedništvom maršala avijacije Sudeca. Od jugoslavenskih jedinica sudjelovala je 51. vojvođanska udarna divizija (12. i 7. vojvođanska brigada na batinskom i 8. vojvođanska brigada na apatinskom smjeru). Za sigurnost lijevog krila 3. ukrajinskog fronta kasnije je angažiran 12. udarni zbor NOVJ-a u čijem su sastavu bile 16. i 36. vojvođanska udarna divizija. U operativnom pogledu sudjelovao je i prvi proleterski zbor NOVJ-a u Srijemu te 6. slavonski i 10. zagrebački udarni zbor u Slavoniji koji su djelovali u neposrednoj pozadini njemačke 2. oklopne armije. Prema prvotnoj zamisli, bilo je predviđeno da se snagama sovjetskog 75. pješačkog zbora i 51. vojvođanske udarne divizije što prije prijeđe Dunav, ne čekajući na prikupljanje glavnih snaga. Nakon ovladavanja operativnim mostobranom i uvođenjem u borbu čitave sovjetske 57. armije, 3. ukrajinski front trebao je produžiti nastupanje u dvama smjerovima: na sjeverozapad prema Sekesfehervaryju i na zapad prema Nagykanizsi.

IZ NOVOG BROJA Zračni napadi Južnoafričkog ratnog zrakoplovstva (SAAF) na Hrvatsku tijekom Drugog svjetskog rata

Kako se oprema za prelazak rijeke još uvijek nalazila kod Beograda i Tise, zapovjedništvo 3. ukrajinskog fronta nije moglo osigurati 57. armiji dovoljan broj plovnih sredstava za prelazak Dunava kod Batine. Zato je bilo potrebno maksimalno iskoristiti postojeća sredstva u okolnim mjestima. Tako je do početka prelaska Dunava kod Bezdana i Apatina prikupljeno osim sedam vlastitih i triju civilnih motornih brodića nosivosti do 13,5 tona, 27 šlepova i 180 ribarskih čamaca nosivosti od 400 do 600 kilograma. Bila su to, shvatili su kasnije, skromna i nedovoljna prijevozna sredstva. Opkoparske postrojbe uspjele su do početka prelaska urediti odsjeke i mjesta prijelaza, osposobiti prilazne putove, crte ukrcavanja, zapovjedna mjesta i druga postrojenja. Nakon izbijanja na lijevu obalu Dunava jedinice 75. zbora izviđale su i prikupljale podatke o neprijatelju i njegovom sustavu obrane o čemu je izvještena i 51. vojvođanska divizija. Da bi se provjerili dobiveni podatci i uspostavili manji mostobrani, 7. studenog počela su nasilna izviđanja 74. i 233. pješačke divizije. Prvi mostobran, južno od Apatina, uspostavila je satnija iz sastava 360./74. pukovnije, što je uspjelo još nekim dijelovima divizije. No ni jedan od prednjih dijelova 74. divizije nije uspio dohvatiti se nasipa na desnoj obali Dunava, na kojem se nalazio glavni obrambeni položaj neprijatelja. Još manji rezultati postignuti su na batinskom smjeru na kojem je teškom mukom osvojen samo komadić zemljišta sjeverno od Batine.

Proslavom 27. godišnjice Oktobarske revolucije započele su i političko-psihološke pripreme za predstojeći napad, a na sastancima Saveza komunista Jugoslavije prijavljivali su se dobrovoljci za prve nalete. Noć prije početka bitke, izvidnice su se iskrcale sjeverno i južno od Batine i nisu se vratile – njihov je zadatak bio pomoći suborcima davanjem odgovarajućih signala. Točno u ponoć 10. na 11. studeni na mali mostobran sjeverno od Batine počelo je prebacivanje prvih valova 703./233. pukovnije. Borci su jurišali iz malih ribarskih čamaca, proširili mostobran i prišli belomanastirskoj gredi sa sjevera. Međutim, odmah se ispostavilo da se Batina mogla zauzeti samo izravnim napadom s Dunava. Taj zadatak dobila je 12. vojvođanska udarna brigada.

Već 11. studenog pred zoru, koristeći se jutarnjom izmaglicom i uz podršku sovjetske artiljerije I. bojna 12. brigade i dvije bojne sovjetske 233. divizije prebacile su se malim ribarskim čamcima na desnu obalu Dunava i na juriš izbacile iznenađene neprijateljske vojnike. Zauzeli su dvadesetak kuća u istočnom dijelu sela, učvrstili zauzeti mostobran i odbili nekoliko neprijateljskih protunapada. Tijekom dana na osvojeni su mostobran prebačene 1. i 4. bojna 12. vojvođanske brigade i jedna bojna sovjetske 572./233. pukovnije. Ujutro, 12. studenog, na mostobran je prebačena i druga bojna vojvođanske brigade koja je tog dana zauzela gotovo cijelo selo i nastavila potiskivati iznenađenog neprijatelja prema koti 153. i 169. Dan poslije, 12. studenog u 11.30 sati, uz snažnu artiljerijsku vatru i zrakoplovnu podršku, Nijemci su uveli u borbu nekoliko bojni pješaštva ojačanih s 10 lakih tenkova i samohodnih topova te potisnuli dijelove 12. vojvođanske brigade u sjeveroistočni dio sela.

DRUGI SVJETSKI RAT Demilitizirana zona u Pisarovini

Zatim se na području željezničke stanice probio kroz borbeni poredak 4./12. bojne, sve do skelskog pristaništa te je prilika za partizane i Sovjete postala kritična. U 16 sati Nijemcima su pristigla pojačanja i protunapad se nastavio još većom žestinom. U glavnoj ulici Batine došlo je do dramatične i neravnopravne borbe vojvođanskog pješaštva i sovjetskog topništva s njemačkim tenkovima. Noću 12. na 13. studeni na mostobran su prebačene 5. bojna 12. brigade i još dvije bojne 572. pješačke pukovnije. Sutradan, 13. studenog, odlučni likvidirati mostobran, Nijemci su izveli novi, najjači do tad protunapad. Poslije višesatne zrakoplovne i topničke pripreme te ubacivanja novih snaga, uspjeli su potisnuti 12. vojvođansku brigadu i dijelove 572. pukovnije na uski pojas uz obalu i u sjeveroistočni dio sela. Uz krajnji napor, 12. vojvođanska brigada odbila je sve protunapade i održala se na osvojenom mostobranu do pristizanja pomoći, jedne bojne iz 7. vojvođanske brigade i sovjetske 73. gardijske pješačke divizije. „ (...) 13. studenog oko 8 sati počela je najveća bitka koje su naše jedinice vodile. Jedna eskadrila ‘Stuka’ pikirala je na naše položaje i zasula nas kišom bombi. Odmah je počelo djelovati i topništvo. Oko 9 sati ova klaonica je dostigla vrhunac. Pojavilo se sedam tenkova. Nisu se mogli čuti u ovoj grmljavini. Kada su stigli na 60 metara, otvorena je vatra iz četiri topa. Krvavi je dvoboj trajao oko pola sata. Dva tenka su uništena, a dva oštećena, ali i sva četiri topa s vojnicima ležala su iskidana i nesposobna davati otpor. Na brdu se još vode borbe, tamo se kolju i natječu oko najvišeg vrha. Šest puta dopodne prelazio je on iz ruke u ruku… Mnogo je leševa prekrilo teren oko batinskog vrha. Borba se nikako ne stišava.

Glavnom ulicom Batine mogle su se vidjeti najužasnije slike. Drveće posađeno na ulici bilo je ‘okićeno’ nogama i rukama, odrubljenim glavama, krvlju. Mnogo krvi svuda, na svakom koraku. Ni stanje na cesti nije zgodno. Pala su dva ruska zapovjednika…“, zapisao je komesar 5. bojne 12. brigade, Dušan Krajinović, o borbama na mostobranu. Na apatinskom smjeru ispostavilo se da mostobran, koji je uspostavila sovjetska 74. pješačka divizija, nije mogao poslužiti kao čvrsta osnova za daljnje osvajanje područja i uvođenje u borbu novih snaga. Pred njima se ispriječila nova vodena zaprjeka – rukavac starog Dunava, zatim dobro utvrđena i zaposjednuta „Damba”, nasip visok nekoliko metara, koji je dominirao okolinom i bio prekriven njemačkim rovovima, mitraljeskim gnijezdima i topovima. Jedino se 3./78. bojna uspjela približiti utvrđenom nasipu na svega 20 metara kod brodske stanice Kazuk i održati manji mostobran sve do 18. studenog kada su došle svježe sovjetske snage i snage 8. vojvođanske brigade i kada je napokon izvršen proboj glavnog položaja neprijateljske obrane na utvrđenom nasipu. Na batinskom je mostobranu situacija još uvijek bila kritična. Ocijenivši da s postojećim snagama i rasporedom neće izvršiti planirani zadatak, maršal Tolbuhin naređuje da se na batinski smjer hitno pojača s 64. pješačkim zborom i 7. vojvođanskom udarnom brigadom iz 51. divizije NOVJ-a. Za nastavak proboja na batinsko su područje dovedene sve slobodne topničke i opkoparske postrojbe 3. ukrajinskog fronta, kao i 9. topnička divizija. Na apatinski je smjer prebačen 75. pješački zbor čije se težište do tada nalazilo na batinskom smjeru.

Osma vojvođanska brigada zadržana je još nekoliko dana na području Mohača gdje je u svrhu zavaravanja neprijatelja obavljala demonstrativne pripreme prijelaza, a zatim se i ona spušta na apatinski smjer. Hitno prikupljanje u području Sombor – Prigrevica naređeno je 16. vojvođanskoj brigadi gdje je ostala u operativnoj pričuvi 3. ukrajinskog fronta. Sličnu zapovijed zaprimila je i 36. vojvođanska divizija koja se također prebacila u Bačku i prikupila na lijevom krilu sovjetskog 75. zbora. I borci 73. gardijske pješačke divizije i 7. vojvođanske udarne brigade morali su isto tako, iz čamaca i sa skela, polaziti u juriš i “proširivati” osjetno smanjen mostobran.

Nastavak pročitajte u sutrašnjem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2012.

TAJNE MISIJE Propalo osam britanskih misija (prvi dio) TAJNE MISIJE Propalo osam britanskih misija (drugi dio) IZ NOVOG BROJA Ratni heroj bez oružja
 
  • ekoeko11:

    Autor je dobro primjetio da su velik broj četnika već stavio pod zapovjedništvo bravaru. Nakon što je srpski kralj u kolovozu 1944, iz Londona, preko radiostanice BBC-a naredio četnicima da se stave bravaru pod komandu. U leksikonu NOB-a , stoje ... prikaži još! brojke o srpskim divizijama koje od kraja 1944., sa par tisuća boraca, rastu na desetke tisuća boraca nakon kraljeve zapovjedi da četnici stave petokraku na glavu. Ostalo je povijest...

  • cigrovski.darko:

    Batinsku bitku promatrati izvan ukupnog konteksta i brzine napredovanja snaga SSSR-a i time vezanih bitaka na cijeloj širini fronte i zona razgraničenja i odgovornosti postrojbi, potpuno je pogrešno.

  • turko:

    a gdje su usraše ? več podvili rep ?