Naslovnica

Ruska (sovjetska) ratna mornarica

Tek dolaskom Putina na čelo države i općom reorganizacijom ruskih oružanih snaga započelo je i restrukturiranje njihove ratne mornarice
16. rujna 2019. u 07:50 0 komentara 1581 prikaza
Foto: Wikimedia CC

Kao izrazito tehnička grana oružanih snaga, ruska ratna mornarica je pretrpjela radikalne promjene u recesijskom razdoblju nakon raspada SSSR-a. Iako je zadržala svoju nazočnost uglavnom na svim morskim prostorima, izgubila je veliki dio borbenog sastava.

IZ NOVOG BROJA Treća i četvrta generacija borbenih aviona zrakoplova SSSR-a

Veliki broj divizija mornaričko-desantnih snaga i obalne obrane potpuno su rasformirane, a naoružanje obalnih raketnih snaga pohranjeno je u skladišta. U flotnom sastavu, od pet nosača zrakoplova ostao je jedan (već navedeni „Admiral Kuznjecov“, a svi hibridni nosači klase „Kijev“ povučeni su iz operativne uporabe), dok je broj atomskih podmornica smanjen za više od četiri puta. Zbog nedostatka financijskih sredstava mornarski sastav provodio je na moru prosječno pet dana godišnje, pa su borbena služba, oceanska plovidba i posjeti stranim lukama postali prava rijetkost. Time je u velikoj mjeri narušena kvaliteta obuke, što se odrazilo na kompletno stanje borbene spremnosti posada. Istovremeno, nedostatak sredstava praktično je onemogućio odgovarajuću razinu održavanja plovila i druge ratne tehnike, dok je vojna brodogradnja gotovo potpuno prestala (npr. u 1993. godini u operativnu uporabu uvedene su četiri nove podmornice i jedan površinski brod klase raketne fregate, dok su 1994. ratnoj mornarici isporučene samo četiri podmornice koje su bile na generalnom remontu).

Tek dolaskom Putina na čelo države i općom reorganizacijom ruskih oružanih snaga započelo je i restrukturiranje njihove ratne mornarice. Stanje prije početka reorganizacije bilo je krajnje problematično, jer je ratna mornarica za svoje redovne životne potrebe trošila oko 90% proračunskih sredstava koja su im pripala od ukupnog budžeta za obranu, dok je samo 10% bilo namijenjeno za njezin daljnji razvoj. Međutim, u praksi se i tih 10% «utopilo» za razne hitne intervencije na održavanju zastarjelog pomorskog arsenala ili nepredviđene remonte i sl. Negativne tendencije koje su ozbiljno zaprijetile njezinom normalnom funkcioniranju tek su krajem 2000. godine stavljene pod kontrolu, a nakon toga izvršeno je «snimanje» stanja i razrađen program mjera koje se trebaju napraviti da bi se uspješno provela reorganizacija (uglavnom se radilo o opsežnijem smanjivanju brojnog sastava ljudstva i tehnike, pa se planiralo da bi flotni sastav u narednih tri godine bio sveden na ukupno 100 brodova i podmornica).

Proračunska sredstva namijenjena razvoju povećala bi se na 40% od ukupnih proračunskih sredstava dodijeljenih ratnoj mornarici, što bi omogućilo zanavljanje flotnog sastava tempom od dvije plovne jedinice godišnje, dok bi se istovremeno nekoliko desetaka starih plovnih jedinica slalo u «staro željezo ». Najveće smanjivanje planiralo se u brojnom stanju ratne mornarice, koje je u konačnici trebalo svesti na 20% brojnog stanja prije reformi.

Tako radikalno smanjivanje ukupnog potencijala ratne mornarice nužno je iziskivalo krupne promjene u metodologiji njihove uporabe i načelima izobrazbe, pa su u skladu s novom vojno-pomorskom doktrinom, glavne snage mornarice činile strateške i višenamjenske nuklearne podmornice namijenjene strateškom odvraćanju, dok je glavna zadaća konvencionalnih pomorskih snaga opredijeljena prioritetom strateških ciljeva, kao što su osiguranje Ruskoj Federaciji izlaz na svjetske oceane, spriječavanje diskriminirajućih aktivnosti protiv Rusije ili njezinih saveznika od strane pojedinih zemalja ili vojno-političkih saveza, sprječavanje pomorske dominacije bilo koje strane države ili saveza na štetu ruskih vitalnih interesa i pružanje pomoći prilikom rješavanja međunarodnih konflikata i sporova ukoliko se ne protive nacionalnim interesima Rusije. Zajedno s takvom vojno-pomorskom strategijom definirana je i koncepcija flotnog sastava, te program izgradnje novih brodova.

IZ NOVOG BROJA Tehnički razvoj sovjetskoga zrakoplovstva u Hladnome ratu

U 2006. godini brojno stanje Ratne mornarice ustalilo se na oko 142 000 ljudi (14,16% cjelokupnog sastava oružanih snaga) od kojih je 22 000 u mornaričkom zrakoplovstvu, 10 000 u mornaričko-desantnim snagama i oko 6000 ljudi u obalnom topništvu. Po novoj ustrojbeno-zapovjednoj strukturi, zapovjedništva flota podređena su neposredno zapovjedništvima vojnih okruga na čijoj teritoriji se nalaze. Drugim riječima, zapovjedništvo Sjeverne i Baltičke flote podređeni su zapovjedništvu Lenjingradskog vojnog okruga; zapovjedništvo Kaspijske flotile Sjeverno-kavkaskom vojnom okrugu i Tihooceanske flote Dalekoistočnom vojnom okrugu.

Pod zapovjedništvom Tihooceanske flote nalazi se većina mornaričko-desantnih snaga formiranih u jednu mornaričko-desantnu diviziju, djelomično popunjenog sastava u miru, koja se sastoji od tri pukovnije mornaričkog pješaštva, jedne tenkovske pukovnije, jedne topničke pukovnije, bojne PZO i inženjerijske bojne. Ostatak mornaričko-desantnih snaga čine dvije samostalne mornaričko-desantne brigade (jedna u sastavu Sjeverne i druga u sastavu Baltičke flote), te odvojena satnija mornaričkog pješaštva u sastavu Kaspijske flotile. Osim toga, svaka flota u svom sastavu ima brigadu mornaričkog «Specnaza», opremljene i osposobljene za ronilačko-diverzantske akcije. U sklopu svake flote je i po jedna divizija mornaričkog zrakoplovstva.

Oceanski flotni sastav kojim Rusija trenutno raspolaže čine jedan nosač zrakoplova (već navedeni «Admiral Kuznjecov»), 6 krstarica, 15 razarača i 11 fregata. Uspoređujući takav sastav s konkurentskim (konkretnije – američkim), evidentna je ruska inferiornost na tom području, jer za razliku od američkih nosača koji raspolažu s impozantnom zrakoplovnom skupinom, «Admiral Kuznjecov» nosi samo jednu eskadrilu Su-33, te ograničeni broj namjenskih helikoptera Ka-27 i Ka-31. Zrakoplovna skupina «Admirala Kuznjecova» nema mogućnost zračnog nadzora i navođenja kao što imaju zrakoplovi s američkih nosača, već su u tom smislu vezani za matični brod.

S druge strane, komponenta priobalnih plovila dosta je razvijena i broji ukupno 197 raznih tipova i vrsta brodova (ne računajući 129 plovila Federalne službe sigurnosti, koja u stvari obavlja zadaće Obalne straže). Najvažniji i najmoćniji sastav ratne mornarice je Sjeverna flota, čija osnovna zadaća je očuvanje pomorskog i priobalnog sjevernog dijela Rusije, zbog čega u svom sastavu ima četiri operativne komponente – operativnu skupinu ratnih brodova, podmorničku operativnu skupinu, mornaričko zrakoplovstvo i mornaričko-desantne snage. U sastavu flote nalazi se 33 podmornica, od kojih su 11 strateške nuklearne podmornice – nosači SBM-a, a 22 su taktičke podmornice (od toga 18 višenamjenskih nuklearnih podmornica, 2 dizel-električne podmornice i 2 podmornice opće namjene). Osim podmornica, u naoružanju flote nalazi se 11 velikih ratnih brodova namijenjenih za izvođenju borbenih aktivnosti na oceanu i to: nosač zrakoplova «Admiral Kuznjecov», 2 raketne nuklearne krstarice klase «Kirov», među kojima je najsuvremenija nova teška krstarica «Petar Veliki» i jedna krstarica klase «Slava », 4 raketnih razarača klase «Udaloj » i jedan klase «Sovremmenij» i 2 raketne korvete klase «Krivak».

Za borbena djelovanja u obalnom moru flota raspolaže s približno 26 manjih ratnih brodova raznih klasa i 18 minopolagača i minolovaca, a u sastavu flote nalazi se i 8 amfibijskih brodova, te oko 130 desantnih, transportnih i drugih pomoćnih brodova. Mornaričko zrakoplovstvo ima u svom sastavu 75 borbenih zrakoplova (25 bombardera tipa Tu-22M, 11 specijaliziranih protubrodskih bombardera Il-38, 7 lovaca bombardera tipa Su-24 i 24 tipa Su-27. Helikoptersku komponentu čini 25 helikoptera tipa Ka-27 i 5 udarnih helikoptera Ka-29). Osim toga, u sastavu mornaričkog zrakoplovstva Sjeverne flote nalaze se 2 An-12 opremljenih za AWACS zadaće, 6 zrakoplova veze Tu-142, te 25 transportnih an-12, An-24 i An26.

IZ NOVOG BROJA Hrvati u ratu protiv Fidela Castra

Od kopnenih snaga, pod zapovjedništvom Sjeverne flote nalazi se jedna mornaričko-desantna brigada, te nekoliko bitnica obalnog topništva i raketnih bitnica PZO. Iako takav sastav čini Sjevernu flotu daleko najsnažnijom u sklopu cjelokupne ruske ratne mornarice, upravo nju je potresao cijeli niz skandala koji su rezultirali tragičnim događanjima i u velikoj mjeri utjecali na opći pad povjerenja ruske javnosti u oružane snage. Jedan od prvih, a ujedno i najtragičnijih bilo je potonuće podmornice «Kursk» u kojoj je poginula cjelokupna posada. Potrebno je naglasiti kako je «Kursk» bila gotovo nova nuklearna podmornica projekta 949A (NATO oznaka «Oscar-II») opremljena krstarećim projektilima i torpedima u operativnoj uporabi od 1994. godine. Puni deplasman podmornice bio je 16 400 t, dužina 154 m, a pokretala su je 2 nuklearna reaktora maksimalnom brzinom od 32 uzla u zaronjenom stanju. Glavno naoružanje činilo je 24 krstarećih raketa SS-N-19 «Shipwreck », a pomoćno torpeda kalibra 533 i 650 mm. Posada je brojala 112 ljudi. Zbog nesreće «Kurska» s dužnosti je smijenjeno 14 admirala i viših časnika Sjevernomorske flote (među kojima su bili zapovjednik flote admiral Vjačeslav Popov, načelnik stožera flote vice-admiral Mihail Mocak i načelnik Uprave spasilačke službe kontra-admiral Genadij Verič).

Drugi slučaj bilo je potonuće podmornice K-159, koji se u strukturama ruskih oružanih snaga navodi kao eklatantan primjer krajnje nebrige prema ljudima i stručne nekompetencije zapovjednog sastava, zbog čega je suspendiran admiral Sučkov (radilo se o strateškoj nuklearnoj podmornici I. generacije, koja je bila operativna od 1969. godine i trebala je završiti u rezalištu zbog čega njezin gubitak ne predstavlja veliku štetu, međutim, po mišljenju većine stručnjaka nepotrebno je izgubljeno 9 ljudskih života, jer su poginuli tijekom tegljenja te podmornice u rezalište).

Tihooceanska flota je po svojoj snazi drugi flotni sastav ruske ratne mornarice, namijenjen za kontrolu obalnog prostora ruskog Dalekog istoka, te pomorskih komunikacija na Tihom oceanu. Zapovjedništvo flote razmješteno je u Vladivostoku, a većina pomorskih baza na poluotoku Kamčatka. Strateška komponenta flote je znatno manja od iste koju u svom sastavu ima Sjeverna flota i sastoji se od 4 strateške nuklearne podmornice i 11 podmornica opremljenih krstarećim projektilima. Kapitalni brod flote je jedna raketna krstarica klase «Slava», a osim nje od većih brodova u sastavu flote su jedan razarač klase «Sovremennij», 4 razarača klase «Udaloj» i 2 fregate. Obalne snage čini 30-tak manjih ratnih brodova i raketnih čamaca, 8 minolovaca i 4 desantne lebdjelice, te više od 50 pomoćnih i logističkih brodova. Iako nešto slabija od Sjeverne, Tihooceanska flota ima značajnu vojno-političku ulogu u očuvanju ruskih nacionalnih interesa na Dalekom istoku, a posebnu pozornost međunarodne javnosti izazvale su velike, kombinirane vojne vježbe u kolovozu 2003. godine, izvedene na širokom prostoru od Anadira do grada Nahodka (oko 170 km istočno od Vladivostoka) u kojima je sudjelovalo otprilike 70 000 vojnika i časnika, 58 ratnih brodova, te oko 70 borbenih zrakoplova raznih vrsta i namjena. Radilo se o najvećim vježbama na tom prostoru od raspada SSSR-a, a prvi put je u praksi proigrano integrirano sudjelovanje svih vojnih i poluvojnih struktura s odgovarajućim tijelima civilne zaštite i administrativne uprave na jednom velikom teritoriju, u cilju otklanjanja svih mogućih ugroza i rješavanja mogućih izvanrednih situacija.

IZ NOVOG BROJA Arktički hladni rat

Međutim, pravi cilj ovih manevara bila je demonstracija vojne moći i dokazivanje potencijalnom protivniku (a to su, razumljivo, samo SAD) da se ponovo vraća ruska vojna moć i da se s Rusijom mora sve više računati kao ozbiljnom vojnom silom. S istim ciljem bile su organizirani zajednički manevri Tihooceanske flote s plovnim sastavima indijske ratne mornarice, u akvatoriju Indijskog oceana, koji su održani krajem svibnja i početkom lipnja iste godine. Svojevremeno se planiralo premještanje udarnih snaga flote s Kamčatke u baze Primorskog i Habarovskog okruga, jer su troškovi snabdijevanja i održavanja udaljenih garnizona i baza «gutali» veliki dio budžeta flote, zbog čega je ostajalo razmjerno malo za održavanje njezine borbene sposobnosti (spekuliralo se o mogućnosti premještanja 16. eskadre nuklearnih podmornica iz baze Viljučinsk na Kamčatki u bazu Sovjetskaja Gavanj u Habarovskom okrugu), međutim od toga se vrlo brzo odustalo.

S druge strane, glavnina Crnomorske flote, nalazi se u pomorskoj bazi Sevastopolj, koja de facto predstavlja temelj baziranja Crnomorske flote (u sevastopoljskoj pomorskoj bazi locirani su zapovjedništvo Crnomorske flote, 68. brigada brodova za zaštitu pomorskog sektora, 81. samostalna pukovnija mornaričko-desantnog pješaštva, 17. arsenal ratne mornarice, 11. brigada razarača, 854. samostalna obalna raketna pukovnija, mornarička inženjerijska bojna, centar veze, 30. divizija velikih brodova, 9. brigada pomoćnih brodova, 197. brigada desantnih brodova, 112. brigada izviđačkih brodova, samostalna pukovnija za radio-elektronsku borbu, 41. brigada raketnih čamaca, 63. brigada remontnih brodova, remontni zavod topničko-raketnog naoružanja, 13. i 91. remontno brodogradilište, 37. brigada spasilačkih brodova, 1472. vojno-pomorska klinička bolnica, 1096. raketna pukovnija PZO, 300. samostalna bojna osiguranja, 115. stožer osiguranja i 130. centar radio-elektronskog izviđanja). Pravni status te baze dugo vremena je bio otvoreno pitanje Rusije i Ukrajine, međutim nakon zadnjih turbulentnih događanja tijekom kojih je cijeli Krim ponovo pripojen Rusiji, za očekivati je da će i dalje ostati središnja vojna baza Crnomorske flote. Svojevremeno se razmatrala mogućnost izgradnje pomorske baze u Novorossijsku u kojeg bi se preselila glavnina flote, međutim ta luka je previše izložena vremenskim nepogodama i prostorno je nedovoljnog kapaciteta za smještaj većeg flotnog sastava. Jedno od rješenja koje se svojevremeno razmatralo (a zbog kojeg je krajem 2002. godine smijenjen tadašnji zapovjednik Crnomorske flote admiral Komoedov) je bila reorganizacija Crnomorske flote na taj način da se iz nje izdvoje svi veći ratni brodovi (radilo se o 2 raketne krstarice, 2 razarača i 2 fregate) i premjeste u druge flotne sastave (prvenstveno Sjevernu i Pacifičku flotu), dok bi se ostatak flote preobrazio u vojno-pomorski sektor opremljen i osposobljen za izvođenje operacija u priobalnom području.

Baltičku flotu opterećuju problemi Kalinjingradskog distrikta koji je jedini dio ruskog teritorija odvojenog od matične zemlje, sa svim ograničenjima koje takva situacija nalaže. Baltička flota je najmanja po snazi i broju (ne računajući Kaspijsku flotilu, naime Kaspijska flotila je najmanji flotni sastav, razmješten u lukama Astrahan i Mahačkala, namijenjen za obalnu obranu i kontrolu granica i plovnih puteva. U svom sastavu ima dvije fregate, 12 manjih patrolnih brodova, te oko 40 patrolnih čamaca i drugih malih plovila za kontrolu mora i rijeka kaspijskog sliva). Istovremeno, Baltička flota u svom sastavu ima 2 dizel-električne podmornice klase «Kilo», 2 razarača klase «Sovremennij» i 4 fregate.

Osim toga raspolaže s 26 manjih ratnih brodova, 13 minolovaca, 5 lebdjelica i oko 130 pomoćnih i logističkih brodova. Namijenjena je za kontrolu ruskog priobalnog dijela Baltika, ali sve više dobiva i na vojno-političkom značaju, s vrlo sličnom ulogom kakvu ima Tihooceanska flota (Rusija nema namjeru odreći se svog značajnog geopolitičkog utjecaja u regiji nakon ulaska pribaltičkih zemalja i Poljske u NATO, što je pokazala i velikim pomorskim manevrima Baltičke flote u lipnju 2003.).

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u listopadu 2014. 

IZ NOVOG BROJA Društvo, država i carstvo KONTROVERZE Izmišljanje ratne tradicije partije IZ NOVOG BROJA Prvi puta kao tragedija, drugi puta kao farsa
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.