Naslovnica

Sovjetski partizani u Drugome svjetskom ratu

Partizani su postali napadne formacije Majke Domovine Rusije i heroji revolucionarne borbe protiv zle prijetnje Hitlerizma. No, povijesna realnost mnogo je složenija.
20. srpnja 2017. u 14:54 0 komentara 966 prikaza

Partizanski rat (I. dio)

Okupacijska vlast Trećeg Reicha u Sovjetskom Savezu nije prošla bez otpora. Uz tisuće onih koji su surađivali s Nijemcima postojale su tisuće koje su pružale otpor. Gerilski rat kojeg su vodile partizanske postrojbe iza njemačkih linija postao je simbol otpora fašizmu. Partizanski sovjetski pokret, koji je započeo u lipnju 1941. u regijama SSSR-a pod osovinskom kontrolom, postao je jedno od najznačajnijih svojstava njemačko-ruskog rata i jedna od odlika kojom su se sovjetski građani i Rusi najviše ponosili u Drugom svjetskom ratu.

Partizani su postali napadne formacije Majke Domovine Rusije i heroji revolucionarne borbe protiv zle prijetnje Hitlerizma. No, povijesna realnost mnogo je složenija. Partizani su često bili borci koji su se nevoljko borili za sovjetsku stvar a više za vlastitu egzistenciju u vremenima kada su bili suočeni sa smrtnom prijetnjom nacifašizma. Partizanska borba jest bila moralna i opravdana no ponekad su i partizani radili nedjela pa su njihove žrtve postajali i obični sovjetski građani koji nisu bili nimalo krivi. No partizanstvo je ušlo je legendu kao jedan bitan segment koji je spasio Rusiju i dao veliki doprinos pobjedi na Istočnom bojištu.

Partizanski rat imao je dugačku i časnu tradiciju u ruskoj povijesti. Skupine seljaka su napadale Napoleonovu Grande Armee tijekom francuske invazije na Rusiju 1812. Gerilske formacije borile su se na boljševičkoj strani u Ruskom građanskom ratu protiv snaga kontrarevolucije. Partizansko ratovanje postalo je sastavni dio ruske vojne tradicije. No tijekom 1930-ih slavni partizanski vođe iz vremena Građanskog rata su smaknuti u Staljinovoj Velikoj čistki. Josif Staljin je smatrao partizansko ratovanje prijetnjom sovjetskom sustavu iliti kao komponentu koja je izvan dosega visoko centraliziranog i sumnjivog državnog aparata. A uz to je mislio da ako već do rata dođe da će se on voditi na neprijateljskom teritoriju. Diktator je smatrao priče o partizanskom ratovanju defetizmom. To je bio još jedan Staljinov kardinalni propust.

Postojeće partizanske opskrbne točke uspostavljene tridesetih godina za opskrbu hranom i oružjem bile su zatvorene. Kad je nacistička Njemačka u ljeto 1941. napala Sovjetski Savez nije bilo planova za pružanje otpora u pozadini. Partizanski pokret na područjima pod njemačkom okupacijom rastao je prvo spontano i nepovezano kao produkt okolnosti a ne revolucionarnog marksističko-lenjinističkog duha.

Staljin odobrava partizansko ratovanje

Staljin je uskoro napustio svoje nepovjerenje prema narodnom ratu ne zato jer je promijenio uvjerenje već jer ga je na to natjerala najveća kopnena invazija u povijesti čovječanstva: Operacija Barbarossa. Raspoloženje prema partizanima u Kremlju iz temelja se promijenilo. U svom slavnom govoru sovjetskim građanima 3. srpnja 1941., prvom Staljinovom govoru, nakon početka njemačko-sovjetskog rata, sovjetski diktator je pozvao na partizansku borbu protiv napadača: "Uvjeti moraju postati nepodnošljivi za neprijatelja i njegove kolaboratore, oni moraju biti progonjeni i uništeni gdje god se nalazili..."

Prvim neregularnim vojnim jedinicama su poslane kopije članka "Partizansko ratovanje" kojeg je napisao Lenjin 1906. i u kojem je terorizam prezentiran kao legitimni instrument klasne borbe. Svaki partizan morao je položiti prisegu prilikom stupanja u postrojbe koje su obećale najvišu lojalnost sovjetskoj stvari i morali su se zakleti da će "činiti užasnu, nemilosrdnu i nepopustljivu osvetu prema neprijatelju... Krv za krv! Smrt za smrt!" Partizan je predao sebe i svoju obitelj radije smrti nego da se preda; ako "tijekom straha, slabosti i osobne izopačenosti" regrut prekrši svoju prisegu bio je upitan da unaprijed odobri svoju smrt svojom rukom ili da to učine njegovi drugovi. Više od svih drugih sovjetskih i ruskih građana, partizani su se našli između dvije velike prijetnje: Hitlera i Staljina.

Hitler osobno je bio oduševljen zbog Staljinovog poziva da se formiraju partizanski odredi. To je otvorilo mogućnost, prema nacističkom diktatoru, da se "likvidiraju svi koji stoje protiv nas", pacificiraju dotad osvojena velika područja likvidacijom "svakoga tko pogleda poprijeko na nas". Vojno zapovjedništvo poslušno je slijedilo Führera. Otpor je treba biti slomljen terorom takvih razmjera da stanovništvo izgubi "svu sklonost otporu". Feldmaršal Walter von Brautschitsch upozorio je na boljševičku "bestijalnost" i tražio je "oštrinu" putem kratkih egzekucija i paljenja cijelih sela.

Formiranje prvih partizanskih odreda

Prvi partizani teško se mogu smatrati dragovoljcima. Kako su njemačke trupe protutnjale velikom brzinom kroz sela i gradove zapadnog SSSR-a, velik broj vojnika Crvene armije i dužnosnika Komunističke partije našao se zaglavljen iza njemačkih linija. Zaostali vojnici iz neorganizirane vojske u povlačenju pobjegli su u šume i močvarna područja. Članovi partije i Židovi pratili su vojnike i političke oficire u nepristupačna područja. Dakle, prve partizanske odrede formirali su na vlastitu inicijativu članovi partije i vojnici. U početku oni nisu činili ozbiljnu vojnu silu. Bili su loše naoružani, slabo opskrbljeni, nedostajalo im je koordinacije. Najčešće su se oslanjali na ono što su mogli oteti od Nijemaca prilikom zasjeda. Probleme nije bilo lako savladati čak ni u regijama koje su pogodovale gerilskom ratovanju. Trpjeli su uglavnom od očajnog nedostatka hrane. Većina "partizanske aktivnosti" u početnim mjesecima rata sastojala se od malo toga više od zaplijene hrane od zemljoradnika koji su imali malo volje odustati od hrane. Tako ponašanje nije omililo partizane kod lokalne populacije.

U srpnju su se sovjetski partizani krili u šumama oko i u Pripjatskim močvarama ali i ostali dijelovi okruženih sovjetskih trupa će usporiti i preusmjeriti njemačke napadne zahvate. Takvo što je bilo posebice teško vjerovati generalu Franzu Halderu i njegovim njemačkim kolegama koji su bili obrazovani u svijetu u kojem su vojnici prihvaćali rezultate velikih bitaka. Obračun s partizanima i drugim ostatcima sovjetskih snaga u tom je trenutku bio prepušten armijskim zapovjedništvima i podređenim stožerima. Nije se shvaćala opasnost koju predstavljaju gerilske jedinice.

Kremlj usmjerava partizane

Sredinom srpnja postojali su planovi za poticanje otpora u njemačkoj pozadini šaljući pomoć partizanima te upućene su upute partijskim čelnicima u distriktima kojima je prijetila njemačka okupacija kako se pripremiti i organizirati tajne ćelije. Partijskim vođama je naređeno da "osobno vode borbu u neprijateljskoj pozadini... svojim primjerom." "Destrukcijski bataljuni" koji su isprva bili formirani kako bi se obračunavali s njemačkim padobrancima ubačenim iza sovjetskih linija, bili su pretvoreni u partizanske jedinice jednom kad su Nijemci okupirali njihovo područje djelovanja.

Tijekom druge polovice 1941. oko 30 000 partijskih članova i mladih komunista iz Komsomola bilo je infiltrirano s područja pod kontrolom SSSR-a u partizanske redovi tako što su se ubačeni provukli kroz njemačke crte ili su se spustili padobranima na prostore gdje se smatralo da djeluju partizani. Lokalno stanovništvo Ukrajine imalo je malo ljubavi i obzira prema bivšim komunističkim vlastima i mnogi od njih su bili izdani njemačkim vlastima. Partizanskom pokretu također je bilo teško organizirati se na Baltiku gdje je sovjetska vlast bila omrznuta dok je puno lakše bilo u Bjelorusiji i Rusiji. Napori novopridošlih komunista da unesu neku vrstu discipline u zaostale vojnike Crvene armije i civile proizvelo je nove tenzije. Mnoge partizanske jedinice su samo nastojale preživjeti a ne se i boriti ali i borile su se. Partizanska prijetnja Nijemcima 1941. nije bila imaginarna.

Reakcija Nijemaca

Bez obzira na ograničenja i velike probleme s kojima su se suočavali pri partizanski odredi, okupacijske vlasti su reagirale surovo i brutalno na prijetnju revolucionarnog rata. Wehrmacht je smatrao civile i bivše vojnike koji su pružali otpor i druge disidente teroristima na koje se ratna prava ne odnose. Partizani i njihovi pomagači (kategorija koja je bila vrlo široka i elastična) zaslužili su samo smrt prema njemačkim gospodarima rata. Divljačka represija odobrena je na samom vrhu Trećeg Reicha. 23. srpnja 1941. Hitler je izdao naredbu da njegove snage "šire vrstu terora" koja će "natjerati stanovništvo da izgubi interes za neposlušnost". Kroz ljeto, zapovjednici Wehrmachta i SS-a naređivali su najbarbarskije odgovore na partizansku prijetnju.

Kako je ljeto prolazilo prvi ozbiljniji znakovi partizanske aktivnosti su se pojavili. Armijska grupa Centar se počela ponašati mnogo brutalnije nego prije pa su sada civili ubijani u velikom broju a zalutali vojnici Crvene armije su likvidirani odmah po uočavanju.

Nijemci pojačavaju represiju

16. rujna Hitlerov šef stožera konačno je objavio strašnu zapovijed o taocima: između 50 i 100 taoca treba biti smaknuto za svakog ubijenog Nijemca. Nije bilo mjesta blagosti jer se smatralo da Rusi razumiju "batinu", a ne "mrkvu". Nacistima ljudski život u SSSR-u nije ništa značio. Stoga je kažnjavanje "neuobičajenom surovošću" potrebno kako bi se suzbio "terorizam". Pozornica je postavljena za rat u kojem niti jedna strana neće pokazivati milost, u kojem je na teror odgovarano terorom, u kojoj je normalnost uklonjena. Partizani ako bi bili uhićeni mogli su očekivati najoštriji tretman pa su i sami primjenjivali jednak tretman na Nijemce.

Njemačka antipartizanska ofenziva koji je predvodio SS general Erich Bach Zelewski (isti general koji je operirao likvidacijskim odredima) imala je dva upečatljiva kontra učinka: bjegove masa u partizane i okretanje lokalnog stanovništva protiv Nijemaca. Na vojnoj razini operacije su bile veoma uspješne. Dvije trećine okupiranog područja nije pokazivalo nikakvu partizansku aktivnost. No čak za partizane povoljnijem topografskom terenu sjeverozapada, gdje su prevladavale guste šume i negostoljubive močvare, tisuće i tisuće partizana bilo je zarobljeno i upucano ili javno obješeno s karticom oko vratova kao primjer ostalima. Tisuće drugih je ubijeno u represalijama kao odgovor na partizanske napade. U većini slučajeva sela su sadržavala samo ženu, djecu, bolesne i stare kad su Nijemci stigli jer su vojno sposobni muškarci pobjegli ili bili evakuirani zajedno s Crvenom armijom kad se povlačila. Njemački vojnici, kojima su često pomagali lokalna milicija i Kozaci, hladnokrvno poubijali su cijelu populaciju sela u krvavim odmazdama. Često su banalne stvarčice otkrivale partizansku aktivnost: tragovi skija u snijegu ili usamljeni snajperist. Njemačke odmazde ubrzale su proces bijega naroda u partizane.

707. pješačka divizija u Bjelorusiji u jednom mjesecu je upucala 10 431 "partizana" u represivnoj odmazdi za ubojstvo dva njena vojnika. Zvjerstvo ovakvih razmjera brzo je okrenulo lokalno stanovništvo protiv Nijemaca čija kampanja prisilne poslušnosti proizvela više straha i gorčine nego partizanske akcije čija je aktivnost i dovela do represivnih mjera okupatora. Do 1942. sami Nijemci su učinili više na promociji partizanskog ratovanja nego vlasti SSSR-a.

Partizani jačaju

Kako se crta bojišta pomicala prema istoku tako su se sve veća područja šuma, močvara i stepa našla pod kontrolom pozadinskih policijskih sigurnosnih odreda koja su se suočavala s trenutnim problemima pri uspostavljanju reda. To je bilo prvi put u ratu da se Wehrmacht suočavao s otporom koji je trajao duže od nekoliko tjedana i neugodnost iskustva se povećavala s teškim gubicima na frontu koje su Nijemci stalno trpjeli. Dezerteri, bjegunci i ratni zarobljenici otpušteni iz njemačkog zarobljeništva lutali su cestama i bili su smatrani potencijalnom sigurnosnom prijetnjom. Pouzdanih obavještajnih informacija bilo je malo, a same vojne formacije bile su prerastegnute.

707. pješačka divizija sa samo 4 500 vojnika iz početka je bila odgovorna za cijeli Generalni komesarijat Weissruthenien (Bjelorusija), teritorij od 60 000 km kvadratnih s dva milijuna naseljenika. Da bi stvar bila još nepovoljnija po okupatore, teški gubici na bojištu crpili su ljudske resurse. 281. sigurnosna divizija u sjeverozapadnoj Rusiji, spala je brojčano kao rezultat transfera s 11 449 na 3 137 vojnika između lipnja i kolovoza 1941. S obzirom da je najbolje ljudstvo bilo na crti bojišta, u pozadini su se nalazili sredovječni rezervisti koji su se vozili cestama na biciklima. Koncentrirani na uporišnim točkama uzduž glavnih cestovnih i željezničkih komunikacija osjećali su se okruženi špijunima i saboterima, otuđeni od lokalne populacije zbog razlike u jeziku, rasizma i straha. Partizani su odigrali pozitivnu ulogu u bitki za Smolensk u ljeto 1941. kad su blokirali njemačke napade, izvodili prepadne akcije i širili strah u pozadini bojišta.

Situacija krajem 1941.

Prema pričama živih sudionika, ljudi su u jesen 1941. odlazili u partizane u nadi da će barem jednom ubiti nekog Nijemca. Često je to bivalo nalik samoubojstvu. Obično su partizani znali da će prije ili kasnije, sigurno biti uhvaćeni i da će podnijeti sva zvjerstva koja su Nijemci kadra učiniti. Partizanske akcije su bile važne ali ne još toliko važne koliko su to mogle biti. Kako su se Sovjeti povlačili, partizani su prije ili kasnije gubili kontakt s izvorima snabdijevanja i ponestajalo im je oružja. "Da smo bar potpuno naoružali partizanski pokret, da smo bar po čitavoj zapadnoj Rusiji oružjem napunili na tisuće spremišta. Nešto je učinjeno, ali ni izdaleka dovoljno. Na jugu, nažalost, nema šuma" - izjava je jednog sovjetskog kapetana.

Do kraja rujna 1941. NKVD je tvrdio da oko 30 000 partizanskih boraca operira samo na području Ukrajine. Osvajačima je bilo nemoguće da osiguraju velike prostore terena u pozadini ratišta, koji je često bio šumovit i nenaseljen. Južno od opkoljenog Lenjingrada zimi krajem 1941. nalazilo se četiri tisuće partizana koji su uglavnom sabotirali željezničke linije i dizali mostove u zrak a manje su ubijali Nijemce. Kontraofenziva Crvena armije kod Moskve u prosincu 1941. značila je da se mnoge njemačke formacije moraju poslati na front što je omogućilo partizanima da prošire kontrolu nad velikim dijelovima teritorija u pozadini.

Izvori:

Chris Bellamy: Absolute War: Soviet Russia in The Second World War, 2008.

Richard Overy: Russia's War: A History of the Soviet War Effort: 1941.-1945., 1998.

Mark Mazower: Hitler's Empire – How the Nazis ruled Europe, 2009.

Alexander Werth: Rusija u ratu, 1979.

NA DANAŠNJI DAN Saveznici pokrenuli protunapad u drugoj bitki na Marni SUKOBI Krvavi libanonski rat 1982. godine

 

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.