Člankom „Okupacija i kolaboracija u Srbiji (travanj 1941. – listopad 1944.)“ započinje novi niz članaka u kojima će biti opisani okupacijski sustavi u pojedinim zemljama Europe koje je Treći Reich okupirao tijekom Drugoga svjetskog rata te će biti opisane i sve razine kolaboracije u tim zemljama.
Osim okupiranih zemalja, dati će se osvrt na držanje zemalja saveznica Trećega Reicha, odnosno zemlja obuhvaćenih „Trojnim sporazumom“, ali i zemlja saveznica Trećega Reicha, takozvanih „pridruženih strana u ratu“, što se prvenstveno odnosilo na Španjolsku i Finsku. Kao poseban dio dati će se jedan osvrt na dragovoljce iz neutralnih (Švicarska, Švedska…) i protivničkih zemalja (Velika Britanija, Indija…), a koji su se djelatno borili na strani Trećega Reicha. U završnom dijelu serijala opisati će se i okupacijski sustavi koje je carski Japan uveo na svojim okupiranim područjima uz osvrt na vrlo veliku i jaku kolaboraciju (pod krilaticom „Azija azijatima“) prisutnu na područjima pod japanskom okupacijom o kojoj se kod nas vrlo malo uopće zna.
Poslije svake okupacije uvijek se postavlja temeljno pitanje: kolaboracija (suradnja) ili otpor „mrskom“ okupatoru? Iako većina, gotovo uvijek, želi zadržati neutralan stav te time sebe i svoju obitelj poštedjeti mogućeg stradavanja tijekom okupacije kroz sudjelovanje u pokretu otpora ili poslijeratne osvete za držanje tijekom rata (suradnju), prije ili poslije, svi se nađu u situaciji pasivne ili aktivne suradnje ili otpora. Na tragu navedenog, nakon završetka II. svjetskog rata, imali smo priliku vidjeti nevjerojatnu mitologiju koja je nastala oko pokreta otpora osobito u zemljama zapadne Europe (Francuska i Nizozemska) o čemu će biti opširno pisano u člancima posvećenim tim zemljama u sklopu ovoga serijala.
Isto tako mit o Poljskoj „koja nikad nije dala kvislinga“ (kako je pjevao svojevremeno Štulić) pokazati će se da je isto samo mit nastao nakon II. svjetskog rata dobrim „promidžbenim radom“ poljskih komunističkih vlasti u poslijeratnom periodu. Naravno, Poljska je kao i svaka druga zemlja pod njemačkom okupacijom, „dala“ čitav niz suradnika i to ne samo u „obliku“ Volksdeutschera (pripadnika njemačke nacionalne manjine, odnosno Nijemaca izvan granica Trećega Reicha) nego i u „obliku“ suradnje „pravih“ Poljaka sa svojim okupatorima i to osobito aktivno i temeljito tijekom akcija prikupljanja Židova te njihovog upućivanja u geta, a potom u logore smrti diljem Poljske. Poljska demokratska vlast, uspostavljena nakon pada komunističkog režima početkom 1990.-tih i sama je priznala sudioništvo Poljaka u ovom nečasnom djelovanju tijekom okupacije svoje zemlje.
Njemačka okupacijska uprava u Srbiji
Tada dvadesetšestogodišnji SS satnik Fritz Klingenberg (zapovjednik satnije u SS izvidničkoj bojni SS motorizirane divizije „Das Reich“), sa šest pripadnika svoje satnije, ušao je 12. travnja 1941. godine u Beograd i zauzeo ga u ime njemačkih oružanih snaga (za ovaj odvažni pothvat SS satnik Klingenberg odlikovan je Viteškim križem Reda željeznog križa). Odmah po ulasku
u Beograd sedam pripadnika SS divizije „Das Reich“ javilo se u njemačkom veleposlanstvu vojnom izaslaniku Trećeg Reicha u Kraljevini Jugoslaviji pukovniku Rudolfu Toussaintu koji je odmah samoinicijativno preuzeo ulogu okupacijskog zapovjednika Beograda te je od obnašatelja dužnosti predsjednika Beogradske općine Ivana Miličevića zatražio trenutačnu predaju grada što je potonji odmah i učinio. Pukovnik Toussaint je potom od Miličevića zatražio organizaciju osiguranja vitalnih objekata u gradu do dolaska njemačkih postrojbi. U Beograd je 14. travnja stigla 11. oklopna divizija (zapovjednik: general-bojnik Ludwig Crüwell, poslije zapovjednik Njemačkog afričkog zbora i jedan od najboljih Rommelovih generala u Sjevernoj Africi) i stožer 1. oklopne skupine na čelu s general-pukovnikom Ewaldom von Kleistom (od 1. veljače 1943. godine promaknut u čin general-feldmaršala kao zapovjednik Vojne skupine „Južna Ukrajina“).
Istoga dana zapovjednik kopnene vojske Wehrmachta general-feldmaršal Walther Brauchitsch izdao je „Opći proglas građanima Jugoslavije“ kao nositelj „cjelokupne vlasti“ na području pod nazorom njemačkih oružanih snaga o stavljanju istoga pod njemačku vojnu upravu. Idućega dana, 15. travnja 1941. godine, u Beograd stiže najveći dio stožera zapovjedništva 2. vojske na čelu sa zapovjednikom generalpukovnikom Maximilianom Reichsfreiherrom von Weichsom koji 16. travnja započinje pregovore s predstavnicima jugoslavenskog vrhovnog zapovjedništva o potpisivanju primirja, odnosno kapitulacije jugoslavenske kraljevske vojske i mornarice. Odredbe o primirju (kapitulaciji) potpisane su idućeg dana, 17. travnja 1941. godine, u zgradi bivšeg veleposlanstva Čehoslovačke u Beogradu. Odmah iza stožera 2. vojske u Beograd stiže iz Zagreba 18. travnja 1941. godine Zapovjedništvo pozadinskog vojnog područja 559. (Kommando des rückwärtiger Armeegebietes 559. – KORÜCK 559.) na čelu kojeg se nalazio general-poručnik Wolfgang Schmidt-Logan. Navedeno pozadinsko zapovjedništvo bilo je sastavni dio zapovjedništva 2. vojske, a pod svojim zapovjedništvom je imalo: 266., 286., 562. i 853. bojnu za osiguranje, 591. stražarsku bojnu, 683. bojnu vojnog oružništva, 160. i 202. zarobljenički tranzitni logor, dva središta za prikupljanje zarobljene vojne opreme i 612. skupinu Tajne vojne policije (Geheime Feldpolizei – GFP). Područja na kojima su navedena pozadinska zapovjedništva (Korück) izvršavala svoje ovlasti imala su status „pothvatnog područja“ (Operationsgebiet), odnosno to je bilo „tranzicijsko“ zapovjedništvo do uspostave „klasične“ vojne okupacijske uprave.
Prema smjernicama Vrhovnog zapovjednika Wehrmachta, Adolfa Hitlera, od 21. travnja 1941. godine o razdiobi Kraljevine Jugoslavije, područje uže Srbije stavljeno je pod njemačku vojnu upravu, uz dodatak Banata koji je zbog velike njemačke zajednice koja ga je naseljavala stavljen pod posebni status (područnu upravu u Banatu preuzeli su Volksdeutscheri) i sjevernog dijela Kosova (područje Kosovske Mitrovice) isključivo zbog njemačkih gospodarskih interesa u tom području (rudnici olova, cinka i pirita u Trepči te moderna topionica olova u Zvečanu, koja je započela s radom 1940. godine). Navedene Hitlerove smjernice bile su rezultat sastanka između njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa i talijanskog ministra vanjskih poslova Galezza grofa Ciana te njihovog dogovora o razdiobi područja bivše Kraljevine Jugoslavije postignutog na konferenciji u Beču 21. i 22. travnja 1941. godine. Prema konačnom protokolu potpisanom od strane Hitlera 24. travnja 1941. godine, područje uže Srbije ostaje vojnički zaposjednuto te prema Hitleru navedeno područje mora biti što manje kako bi se u budućnosti izbjeglo ponavljanje izdaje od 27. ožujka 1941. godine i stvaranje zavjereničkih organizacija na području Srbije. Tako je područje Srbije pod njemačkom vojnom upravom obuhvatilo područje od 51 000 kilometara kvadratnih s 3 800 000 stanovnika, uz dodatak Banata s 9776 kilometara kvadratnih sa 640 000 stanovnika (290 000 Srba, 130 000 Nijemaca, 90 000 Mađara, 70 000 Rumunja, 18 000 Slovaka, 14 000 Hrvata i 4000 ostalih).
Na temelju zapovijedi Vrhovnog zapovjedništva vojske (OKH, Generalquartiermeister, Kriegsverwaltungabteilung) od 3. travnja 1941. godine izdanoj XIII. vojnom okrugu (Nürnberg) za ustrojavanje središnje ustanove vojne uprave za čitavo područje Kraljevine Jugoslavije ustrojen je stožer ranga zbora pod imenom Stožer za vezu Jug (Verbindungsstab Süd), a za njegova zapovjednika je postavljen general zrakoplovstva Wilhelm Wimmer. Navedeni stožer (shema br. 1 - načelni ustroj zapovjedništva Vojnog zapovjednika) djelomično je popunjen časnicima i vojnim službenicima koji su do tada bili angažirani u sklopu vojne uprave na području Francuske gdje su stekli iskustva u radu. Stožer za vezu Jug stigao je 18. travnja 1941. u Beograd, a već 20. travnja Vrhovno zapovjedništvo vojske zapovijeda ustrojavanje zapovjedništva Vojnog zapovjednika Srbije (Militärbefehlshaber Serbien, ustroj zapovjedništva s podređenim ustanovama prikazan je na shemi br. 2) od postojećeg Stožera za vezu Jug te je na dužnost Vojnog zapovjednika Srbije istoga dana imenovan general zrakoplovstva Helmuth Förster, koji svoju dužnost preuzima 22. travnja 1941. godine. General Förster je u ime Zapovjednika njemačke vojske preuzeo cjelokupne državne ovlasti uključujući zakonodavnu, upravnu i sudsku vlast na području Srbije. Zapovjedništvo Vojnog zapovjednika Srbije počelo je sa svojim djelovanjem 29. travnja 1941. godine.
Usporedo s ustrojavanjem središnjih ustanova Vojnog zapovjednika Srbije ustrojena su i područna okupacijska zapovjedništva: Feldkommandanture s podređenim Kreiskommandanturama (shema br. 3 - načelni ustroj vojno-upravnih zapovjedništava, okružnih ili mjesnih zapovjedništava). Tako su na području pod vojnom okupacijom u Srbiji ustrojene četiri Feldkommandature (po jedna za svaku od tri banovine i jedna za područje Uprave grada Beograda) i deset Kreiskommandatur (shema br. 4 – raspored Feldkommandatura i Kreiskommandantura na području Vojnog zapovjednika Srbije).
Vrhovno zapovjedništvo vojske je 4. lipnja 1941. izvršilo preustroj zapovjednih odnosa na području Jugoistoka Europe te je ustrojeno mjesto Zapovjednika oružanih snaga Jugoistok (Wehrmachtbefehlshaber Südost) koju preuzima dotadašnji zapovjednik 12. vojske general-feldmaršal Wilhelm List, a njegovo zapovjedništvo postaje ujedno i zapovjedništvo Zapovjednika oružanih snaga Jugoistok. Istom zapovjedi Vojni zapovjednik Srbije (Militärbefehlhaber Serbien) mijenja ime u Zapovjednik Srbije (Befehlshaber Serbien) kako bi se naglasilo da je on vojno-upravni i teritorijalni zapovjednik te se podređuje Zapovjedniku oružanih snaga Jugoistok. Istoga dana smijenjen je dotadašnji Vojni zapovjednik Srbije general Förster, a na njegovo mjesto je imenovan general protuzrakoplovnog topništva Ludwig von Schröder. U zrakoplovnoj nesreći 18. srpnja 1941., prilikom slijetanja na zemunsko vojno uzletište, general von Schröder je teško povrijeđen te umire desetak dana kasnije u vojnoj bolnici u Berlinu. U međuvremenu je generala von Schrödera mijenjao general topništva Paul Bader do imenovanja novoga Zapovjednika Srbije 29. srpnja 1941. u liku zrakoplovnog generala Heinricha Dankelmanna.
Za zapovijedanje postrojbama vojske raspoređenim na području Srbije i NDH, 21. svibnja 1941. ustrojeno je Više zapovjedništvo za posebnu uporabu LXV. (Höheres Kommando zur besonderen Verwendung LXV) pod zapovjedništvom generala topništva Paula Badera. General Bader je pod svojim zapovjedništvom imao 704., 714. i 717. pješačku diviziju te 718. pješačku diviziju na području NDH. General Dankelmann opozvan je sa svoje dužnosti 9. listopada 1941. godine, a na njegovo mjesto je imenovan general topništva Paul Bader koji je u personalnoj uniji obavljao dužnosti Zapovjednika Srbije i zapovjednika Višeg zapovjedništva LXV. Za posebnu uporabu. Budući se sigurnosna situacija u Srbiji zbog partizanskog ustanka na zapadu Srbije („Užička republika“) počela višestruko komplicirati, 16. rujna 1941., Hitler donosi odluku o upućivanju u Srbiju stožera XVIII. gorskog zbora iz Grčke te 113. i 342. pješačke divizije i 125. samostalne pješačke pukovnije. Istom odlukom određen je general pješaštva Franz Böhme (zapovjednik XVIII. gorskog zbora) za Zastupajućeg zapovjednog generala u Srbiji (Bevollmächtigter Kommandierender General in Serbien) kojem su podređeni Zapovjednik Srbije i zapovjednik Višeg zapovjedništva LXV. za posebnu uporabu. Po okončanju operacija u zapadnoj Srbiji stožer XVIII. gorskog zbora sa 113. i 342. pješačkom divizijom povučen je iz Srbije, a zapovijedanje postrojbama na području Srbije ponovno je preuzelo zapovjedništvo Višeg zapovjedništva LXV. za posebnu uporabu, a njegov zapovjednik, general topništva Paul Bader, od 2. prosinca 1941. godine ima titulu: Zastupajući zapovjedni general i zapovjednik Srbije (Der Bevollmächtigte Kommandierender General und Befehlshaber Serbien) te je u svojoj osobi ujedinio funkcije vojno-područnog okupacijskog zapovjednika i zapovjednika operativnih postrojbi za borbu protiv partizana. Prvoga ožujka 1942. godine ukinuto je Više zapovjedništvo LXV. za posebnu uporabu, a general topništva Paul Bader od toga je dana nosio službenu titulu: Zapovjedni general i zapovjednik u Srbiji (Kommandierender General und Befehlshaber in Serbien) te je i dalje obavljao dvojnu funkciju zapovjednika operativnih postrojbi i vojno-okupacijskog zapovjednika za područje Srbije.
Uz navedena zapovjedništva Wehrmachta odmah po okupaciji Srbije u Beograd dolazi Pothvatna skupina policije sigurnosti i službe sigurnosti (Einsatzgruppe Sicherheitspolizei und Sicherheitsdienst – EG SIPO und SD) na čelu koje se nalazio SS pukovnik Wilhelm Fuchs. Ova skupina bila je dio redarstvenih snaga Trećeg Reicha gdje su pod nazivom „policija sigurnosti“ bili obuhvaćeni Kriminalistička policija (Kriminalpolizei) i Tajna državna policija (Geheimestaatspolizei – GESTAPO). Glavna zadaća navedene pothvatne skupine bila je progon i nadzor nad političkim i ideološkim protivnicima Trećeg Reicha te borba protiv stranih izvještajnih službi. U svakom mjestu gdje je uspostavljena Feldkommandantura djelovalo je pothvatno zapovjedništvo (Einsatzkommando), a u svakom mjestu sjedištu Kreiskommandanture ispostava (Aussenstelle) dok su u sjedištima Orstskommandantura uspostavljena izvještajna uporišta (Meldekopf) Policije sigurnosti i službe sigurnosti Trećeg Reicha. Prema zapovjedi Državnog vođe SS-a Heinricha Himmlera 22. siječnja 1942. godine u Srbiji je ustrojeno mjesto Višeg SS i policijskog vođe (Höherer SS und Polizeiführer Serbien) na koje je imenovan SS general-poručnik i general-poručnik policije (SSGruppenführer und generalleutnant der Polizei) August Meyszner. Meyszner je navedenu funkciju obavljao do 4. siječnja 1944. kada za novoga Višeg SS i policijskog vođu Srbije dolazi SS general-poručnik i general-poručnik policije Hermann Behrends koji na toj funkciji ostaje do povlačenja iz Beograda u listopadu 1944. godine.
Postojeće EG SIPO und SD (pothvatna skupina policije sigurnosti i službe sigurnosti) postaje Zapovjedništvo policije sigurnosti i službe sigurnosti (Befehlshaber der SIPO und SD – BdS) na čelo kojega dolazi SS pukovnik Emanuel Schäfer. Novo ustrojeno je bilo Zapovjedništvo policije reda (Befehlshaber der Ordnungspolizei – BdO) pod kojim se nalazila Zaštitna policija (Schutzpolizei) i Oružništvo (Gendarmerie) te redarstvene dragovoljačke postrojbe. Na mjesto Zapovjednika policije reda u Srbiji imenovan je policijski general-bojnik Andreas May. Na području svakog vojno-upravnog zapovjedništva (Feldkommandanture) ustrojeno je Policijsko oblasno zapovjedništvo (Polizeigebietskommandantur), razine pukovnije, koje je u svakom podređenom okružnom zapovjedništvu (Kreiskommandantur) ustrojilo Okružno policijsko zapovjedništvo (Polizeikreiskommandantur) razine bojne. Okružno policijsko zapovjedništvo je na svom području ustrojavalo Policijska mjesna zapovjedništva (Polizeiortskommando) razine satnije, koja su se poklapala sa sjedištima mjesnih zapovjedništava (Ortskommandantur).
Nadalje, pri svakom Policijskom oblasnom zapovjedništvu postrojena je po jedna dragovoljačka policijska pukovnija (1., 2., 3. i 4. dragovoljačka policijska pukovnija „Srbija“ – Freiwilligenpolizeiregiment „Serbien“) popunjena sa srpskim dragovoljcima. Prema Hitlerovoj Uputi za vođenje rata broj 48 od 26. srpnja 1943. izvršen je preustroj vojno-okupacijskih ustanova na području Srbije. Tako je od dotadašnjeg mjesta Zapovjednika Srbije ustrojeno novo zapovjedništvo Vojnog zapovjednika Jugoistoka (Militärbefehlshaber Südost) koji je ujedno bio i vojno-upravni zapovjednik Srbije. Za Vojnog zapovjednika Jugoistoka imenovan je general pješaštva Hans Gustav Felber kojem su podređene sve vojno-teritorijalne ustanove na Jugoistoku: Njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, Njemački opunomoćeni general u Albaniji, Više vojno-upravno zapovjedništvo (Oberfeldkommandantur) na Cetinju, Vojni zapovjednik Grčke, Zapovjednik Krete i Njemački general pri bugarskom Vrhovnom zapovjedništvu. Samo zapovjedništvo Vojnog zapovjednika Jugoistoka činili su: zapovjedni stožer (načelnik: general-bojnik Curt Ritter von Geitner), upravni stožer (nastao spajanjem upravnog odjela Zapovjednika Srbije i Glavnog zastupstva za gospodarstvo pri Zapovjedniku Srbije, a načelnik je bio Franz Neuhausen, a od prosinca 1943. Dr. Otto Dankwertz), intendant pri vojnom zapovjedniku (pukovnik Oskar Munkl) i promidžbeni odjel Jugoistok (načelnik: potpukovnik Hans Krause) te vojno-gospodarski stožer Jugoistok (načelnik: general-bojnik zrakoplovstva Erwin Braumüller).
Osim navedenih Vojnom zapovjedniku Jugoistoka „pridružena“ je još jedna ustanova: Posebni zastupnik Ministarstva vanjskih poslova za Jugoistok (Sonderbevollmächtigter des Auswärtigen Amtes für den Südosten). Na navedeno mjesto je imenovan Hermann Neubacher sa zadaćom političkog „okupljanja“ svih protupartizanskih snaga u zajedničku borbu protiv istih. Početkom rujna 1944. većina područja koje je bilo pod nadležnosti Vojnog zapovjednika
Jugoistoka više nije bila pod nadzorom Wehrmachta, a i sama bojišnica se iz više smjerova približavala Beogradu te je postojeće zapovjedništvo Vojnog zapovjednika Jugoistoka 4. rujna 1944. preustrojeno u Vojni odjel Srbija (Armeeabteilung Serbien) koji je objedinio zapovijedanje nad njemačkim snagama u području Beograda. Nakon povlačenja u Srijem Vojni odjel Srbija je raspušten 20. listopada 1944. godine.
Bugarska vojska u Srbiji
Adolf Hitler je 15. prosinca 1941. godine izdao Uputu br. 39 za vođenje rata u kojoj je precizirano da za održavanje reda i mira na Jugoistoku Europe treba što više iskoristiti postrojbe njemačkih saveznika – Italije i Bugarske. Na temelju navedene upute, obnašatelj dužnosti Zapovjednika Wehrmachta na Jugoistoku, general opkoparstva Walter Kunze, uputio je zahtjev
bugarskom Glavnom stožeru 24. prosinca 1941. Bugari su spremno odgovorili na njemačke zahtjeve i već početkom siječnja 1942. započeli s ulaskom svojih snaga u Srbiju. Do kraja siječnja 1942. bugarska vojska je zaposjela pet okruga: niški, leskovački, kruševački, moravski i zaječarski sa ukupno 35 kotara. General Asen Nikolov postavljen je 12. siječnja 1942. za zapovjednika 1. bugarskog okupacijskog zbora koji je u svom sastavu imao: 6., 17. i 21. pješačku diviziju. Na području koje su zaposjele, bugarske snage nastavile su djelovati vati na njemačke vojno-upravne ustanove (Feldkommandanturen i Kreiskommandanturen) koje su dobile uputu Vojnog zapovjednika Srbije za promišljeno objašnjavanje lokalnom stanovništvu da je riječ o čisto vojničkom, a nikako političkom potezu.
Tijekom siječnja 1943. godine 1. bugarski okupacijski zbor proširio je svoje okupacijsko područje sve do rijeke Drine (Kraljevo, Užice, Raška i Novi Pazar) te je ojačan s još jednom divizijom (24. pješačkom divizijom). U lipnju 1943. bugarsko okupacijsko područje prošireno je na sjever do Dunava uz angažman još jedne pješačke divizije (25.) čime je gotovo čitavo područje Srbije, osim područja istočno od Kolubare i područja Beograda, bilo posjednuto bugarskim postrojbama. U tom periodu snaga 1. bugarskog okupacijskog zbora narasla je na 31 000 vojnika. Prvi bugarski okupacijski zbor nalazio se na području Srbije sve do rujna 1944. godine kada je, poslije promjene režima u Bugarskoj uvjetovanog prodorom Crvene armije, povučen natrag u Bugarsku.
Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2015.