U predvečerje 25. kolovoza 1939. godine postrojbe Wehrmachta izlaze na ranije planirane položaje sa zapovijedima o početku napada 26. kolovoza u 4:00 sati. Međutim, Hitler izdaje zapovijed kojom se planirani početak provedbe pothvata »Slučaj Bijeli« odgađa za 1. rujna 1939. godine u 4:45 sati.
Navedena zapovijed nije pravovremeno stigla do svih njemačkih postrojbi, posebno izvidničkih, tako da već 26. kolovoza 1939. godine dolazi do manjih okršaja između izvidničkih njemačkih i graničnih poljskih postrojbi. Postrojba za posebnu namjeru »Brandenburg « već 26. kolovoza zauzima važan strateški prijevoj Jablonka na južnim Karpatima, dok postrojbe za sabotaže sastavljene od Volksdeutschera u zapadnoj Poljskoj počinju sa izvođenjem ranije planiranih akcija na strateškim objektima (mostovima, prometnim čvorištima...). Sve to prate izvidnički letovi izvidničkih zrakoplova Luftwaffea, koje nisu mogli zaustaviti zastarjeli poljski lovački zrakoplovi iz jednostavnog razloga što nisu mogli postići visinu na kojoj su letjeli ovi specijalizirani njemački zrakoplovi. Istodobno u luku grada Danziga uplovljava stari njemački bojni brod »Schleswig-Holstein « (zapovjednik: kapetan bojnog broda Gustav Kleikamp) koji dolazi na poziv Gradskog vijeća Danziga u »prijateljski posjet«.
Njemački pohod na Poljsku započinje 1. rujna 1939. godine u 4:45 sati ispaljivanjem prve salve granata s bojnog broda »Schleswig-Holstein « na poljsko pomorsko i obalsko uporište Westerplatte. Istodobno postrojba SS-a »Heimwehr Danzig« (»Danciško domobranstvo«, jačine 1 500 dragovoljaca pod zapovjedništvom SS-potpukovnika Hansa Friedmanna Götzea) započinje sa zauzimanjem samoga grada gdje dolazi do teških borbi, posebno za zgradu pošte u kojoj su se zabarikadirali poljski poštanski službenici te pružili snažan otpor koji je svladan nakon nekoliko sati borbi. Bombarderske postrojbe Luftwaffea započinju s djelovanjem u 4:30 sati napadima na ranije određene ciljeve (uzletišta poljskog zrakoplovstva, mjesta prikupljanja poljskih postrojbi, skladišta, prometna i željeznička čvorišta...), praćene lovačkim zrakoplovima radi neposredne zaštite.
Tijekom ovih napada dolaze do izražaja precizna bombardiranja izvođena obrušavajućim bombarderima Junkers Ju 87, poznate »Štuke« (»Štuka« je skraćenica od »Sturzkampfflieger«, odnosno obrušavajući borbeni zrakoplov), u provedbi kojih se posebno ističe III. skupina 1. pukovnije obrušavajućih zrakoplova (»III. Gruppe/Sturzkampfgeschwader 1«, pod zapovjedništvom satnika Helmuta Mahlkea). Njemačka 3. oklopna divizija (zapovjednik: general-poručnik Leo Geyr Freiherr von Schweppenburg) započinje napada radi presijecanja »koridora« praćena 20. motoriziranom divizijom (zapovjednik: general-poručnik Mauritz von Wiktorin). Obje divizije bile su iz sastava XIX. motoriziranog zbora generala oklopništva Heinza Guderiana (4. njemačka vojska). Navedene postrojbe tijekom dana nakon silovitih borbi, osobito s poljskim Pomeranskim konjaničkim zdrugom, uspijevaju probiti obrambene položaje poljske Pomeranske vojske te do kraja dana dostižu rijeku Brdu. U međuvremenu dok su postrojbe iz sastava 4. vojske vodile borbe za presijecanje »koridora «, postrojbe iz sastava 3. vojske započinju s napadima iz Istočne Pruske u smjeru juga prema Varšavi.
Međutim napad zastaje ispred utvrđenog postava na Mlawi. Obrambeni postav na Mlawi činio je niz modernih fortifikacijskih objekata, čiju izgradnju Poljska nije uspjela u potpunosti dovršiti prije njemačkog napada, ali i ovakav nedovršeni postav predstavljao je moćnu prepreku s glavnim ciljem zaštite prilaza Varšavi sa sjevera. Budući da niti nakon žestokog topničkog djelovanja te izvođenja bombardiranja obrušavajućim bombarderima postav na Mlawi nije probijen, zapovjednik 3. vojske, general topništva Georg von Küchler, zapovijeda zaobilazni napad, odnosno obuhvat postave s krila. Desno krilo obrane postava duž rijeke Ulatkowke branio je poljski Mazowiecki konjanički zdrug, koji je napao njemački 1. konjanički zdrug (zapovjednik: pukovnik Klaus Feldt) što dovodi do »meleea«, odnosno boja konjanika na konjima sa sabljama (Poljaci su uz sablje imali i koplja). Nakon brzog i silovitog konjaničkog sraza položaji su i dalje ostali nepromijenjeni, odnosno njemački 1. konjanički zdrug nije uspio odbaciti poljske konjanike s njihovih položaja na rijeci Ulatkowki.
Nakon prvoga dana provedbe pothvata njemačka 3. vojska nije uspjela s probojem poljskog utvrđenog postava na Mlawi. Glavnina njemačkih snaga za napad na Poljsku nalazila se u sastavu Vojne skupine Jug, odnosno njezine 8. i 10. vojska. Navedene postrojbe već prvoga dana uspijevaju probiti poljsku obrana na granici (postrojbe iz sastava Lođske i Krakowske vojske) te iz pokreta forsirati rijeku Wartu, čime su poljske postrojbe duž zapadne granice dovedene u okruženje, a motorizirane su i oklopne njemačke postrojbe nastavile prodor u smjeru Varšave. Do najvećeg boja došlo je kod sela Mokra gdje su se sukobile njemačka 4. oklopna divizija (zapovjednik: general-poručnik Georg-Hans Reinhardt, u sastavu XIV. motoriziranog zbora 10. vojske) i poljski Wolynski konjanički zdrug (iz sastava Lođske vojske), kojem je podršku davao poljski oklopni vlak 53. »Smialy«, što je tijekom boja dovelo do neposrednog okršaja između njemačkih tenkova i poljskog oklopnog vlaka. Unatoč čvrstom otporu poljskih konjanika gubici uslijed djelovanja njemačkih tenkova postali su neizdrživi te se poljski konjanički zdrug morao povući sa svojih položaja, a njemačka je 4. oklopna divizija nastavila potom s gonjenjem ostatka Wolynskog konjaničkog zdruga. Najveći uspjeh prvoga dana njemačke su snage postigle na području Krakowske vojske, koja je od svih poljskih postrojbi imala najtežu zadaću jer su se nasuprot njoj nalazile koncentrirane četiri njemačke oklopne i četiri lake divizije.
Kako je Wolynski konjanički zdrug bio zaokupljen obrambenim borbama kod Mokre, situaciju je iskoristila njemačka 1. oklopna divizija (zapovjednik: general-poručnik Rudolf Schmidt iz sastava XVI. Motoriziranog zbora 10. vojske) te se ubacila u međuprostor između poljskog Wolynskog konjaničkog zdruga i 7. pješačke divizije. Sedmu poljsku pješačku diviziju s čela je napala 46. njemačka pješačka divizija (zapovjednik: general-poručnik Paul von Hase iz sastava IV. zbora 10. vojske), dok je na južnom krilu njemačka 2. laka divizija (zapovjednik: general-poručnik Georg Stumme iz sastava XV. motoriziranog zbora 10. vojske) odbacila Krakowski konjanički zdrug, čime je položaj poljske 7. pješačke divizije postajao beznadan.
Dalje prema jugu njemačke 8. pješačka divizija (zapovjednik: genral-poručnik Rudolf Koch-Erpach) i 239. pješačka divizija (zapovjednik: general-poručnik Ferdinand Neuling) iz sastava VIII. zbora 14. vojske napale su utvrđeno područje oko grada Katowica. Susjedna njemačka 28. pješačka divizija (zapovjednik: general-poručnik Hans von Obstfelder) i 5. oklopna divizija (zapovjednik: general-poručnik Heinrich von Viettinghoff-Scheel) iz sastava VIII. zbora uspijevaju probiti obrambene položaje poljske 6. i 55. pješačke divizije. Njemački je XXII. zbor (premješten iz pričuve Vojne skupine Jug u sastav 14. vojske) započeo napad na poljske obrambene položaje duž rijeke Dunajec. Njemačka je 2. oklopna divizija (zapovjednik: general-poručnik Rudolf Veiel) iz sastava XVIII. zbora prebačena na odsjek XXII. zbora kako bi pojačala njegov napad, što je dovelo do proboja poljske obrane na rijeci Dunajec i žestokog sukoba sa poljskim 10. motoriziranim zdrugom (iz sastava Krakowske vojske). Dalje na jugu slovačka Vojna skupina »Barnolak« (1, 2. i 3. slovačka pješačka divizija), podržana od njemačke 1. gorske divizije (zapovjednik: general-poručnik Ludwig Kübler) i 2. gorske divizije (zapovjednik: general-poručnik Valentin Feurstein), napadala je poljske položaje na Karpatima (postrojbe iz sastava Karpatske vojske).
Drugoga dana pohoda na Poljsku postrojbe iz sastava Vojne skupine Sjever nastavljaju s operacijama prema zacrtanom cilju – zauzimanju »koridora«. Pod navedenim pritiskom njemačkih snaga većina poljskih postrojbi povlači se prema jugu, čime ostaci poljskih postrojbi na Baltičkoj obali (uporište Westerplatte) ostaje potpuno izolirano.
Glavne su se borbe za nadzor nad »koridorom« vodile oko šume Tuchola, gdje je 3. oklopna divizija uspjela potisnuti poljske postrojbe, dok su s druge strane »koridora« njemačke postrojbe iz Istočne Pruske probile poljsku obranu tako da su se u njemačkom okruženju našle dvije poljske pješačke divizije i jedan konjanički zdrug. Uslijed nastale situacije poljsko Vrhovno zapovjedništvo zapovjedilo je povlačenje Pomeranske vojske na obrambene položaje iza rijeke Visle. Navedeno povlačenje ugrozilo je utvrđene postave kod Mlawe koji su morali biti evakuirani.
Do 3. je rujna 1939. godine završeno njemačko zauzimanje »koridora« (u okruženju se našlo 10 000 poljskih vojnika), što je omogućilo brzo prebacivanje postrojbi iz Njemačke u Istočnu Prusku s ciljem koncentracije snaga za prodor prema Varšavi. Daljnji prodor prema jugu izvršila je 8. pješačka divizija potpomognuta oklopnom divizijom »Kempf« (zapovjednik: general-bojnik Werner Kempf; ova je postrojba bila improvizirana oklopna divizija sastavljena od postrojbi vojske i postrojbi SS-a).
Do kraja 2. rujna 1939. godine čitava je poljska Modlinska vojska bila u povlačenju prema jugu na planirane položaje iza rijeke Visle. Oklopna je divizija »Kempf« nastavila svoj prodor te je 5. rujna 1939. kod Rozana uspjela iz pokreta forsirati rijeku Narvu unatoč snažnom otporu poljske 41. pješačke divizije. Idućeg dana, 6. rujna, njemačke postrojbe uspijevaju prijeći rijeku Narvu i kod Pultuska, a poljske postrojbe izvode protunapad na mostobran, koje uspijevaju odbiti njemačke postrojbe.
Nakon neuspjeha navedenog protunapada poljsko Vrhovno zapovjedništvo zapovijeda daljnje povlačenje Modlinske vojske, ovoga puta iza rijeke San, a poljske postrojbe koje su se povukle s postava Mlawa u Modlin ostaju u njemačkom okruženju. U međuvremenu 3. rujna 1940. godine Francuska i Velika Britanija objavljuju rat Njemačkoj, što je izazvalo okupljanje ljudi na ulicama Varšave koji su slavili objavu rata, sigurni da će zapadni saveznici odmah intervenirati protiv Njemačke. U stvarnosti je mobilizacija u Francuskoj tekla sporo, ali ono važnije, Francuska nije imala nikakav plan djelovanja protiv Njemačke. Svi Francuski planovi bili su defanzivni i čitav koncept obrane oslanjao se na Maginotov utvrđeni postav prema Njemačkoj kao »štit« koji će odvratiti Njemačku od bilo kakvog pokušaja napada. Francuski vojni vrh bio je uvjeren u mogućnost pobjede nad Njemačkom koristeći defanzivnu strategiju na temelju iskustava iz Prvog svjetskog rata koja su »dokazala « superiornost obrambene strategije u odnosu na onu ofenzivnu. Francuzima se uopće nije žurilo budući da su procijenili da će Poljaci izdržati tri do četiri mjeseca. Francuzi su, kao i Poljaci, totalno podcijenili Nijemce. Vrhovno zapovjedništvo Francuskih oružanih snaga u svibnju 1939. godine cinično uvjerava Poljake da će intervenirati u slučaju njemačkog napada, međutim nije bilo stvarne namjere, pri čemu problem nije bio kapacitet koji je stajao na raspolaganju, nego volja za djelovanjem.
Do 4. je rujna Francuska koncentrirala devet divizija na dijelu granice prema Saaru. Navedene su postrojbe 7. rujna prešle njemačku granicu i napredovale oko osam kilometara do prednjeg ruba njemačkog Siegfriedova postava te su od 12. rujna zauzele obrambene položaje. Nakon poraza Poljske francuske su se postrojbe 4. listopada 1939. godine povukle. Tako je Francuska propustila veliku stratešku priliku jer su njemačke snage na zapadu u tom trenutku bile previše slabe da bi mogle odoljeti jednom sveopćem francuskom napadu. U svakom slučaju francuske bi postrojbe u boju susrele drugačije postrojbe od onih s kojima će se boriti godinu dana kasnije, u svibnju 1940. godine – na bojišnici provjerene divizije uvjerene u nadmoć svoje taktike s ciljem brisanja sramote iz 1918. godine Prema njemačkom planu pothvata »Slučaj Bijeli« glavninu poljskih postrojbi trebalo je okružiti i uništiti na području zapadne Poljske.
Od ostvarenja navedenog cilja von Bockovu Vojnu skupinu Sjever i von Rundstedtovu Vojnu skupinu Jug dijelila je izolirana poljska Poznanska vojska. Od 1. do 3. rujna na području Poznana bilo je samo manjih sukoba te su poljske snage bile još uvijek relativno dobro popunjene ljudima i opremom. Zapovjednik Poznanske vojske general Kutrzeba predlagao je svom Vrhovnom zapovjedništvu da izvrši udar svojim snagama u bok njemačke 8. vojske, međutim, navedeni prijedlog nije prihvatilo poljsko Vrhovno zapovjedništvo. S druge je strane glavna briga general-pukovnika von Rundstedta u tom trenutku bila nedovoljno zaštićeni bok njemu podređene 8. vojske. Kao privremeno rješenje za zaštitu boka 8. vojske upućen je motorizirani zdrug »Leibstandarte SS Adolf Hitler« (zapovjednik: SS-general-poručnik Josef »Sepp« Dietrich). Unatoč navedenoj brizi za nedovoljno zaštićeni bok 8. vojske, von Rundstedt zapovijeda nastavak prodora njemačkih postrojbi kroz Šleziju. Lomeći upornu obranu poljske 7. pješačke divizije, njemačka 1. oklopna divizija uspijeva prodrijeti u Czestochow i zauzeti neoštećeni most preko rijeke Warte te do sumraka 2. rujna postaviti mostobran na istočnoj obali rijeke Warte. Poljaci tada pokreću svoj najveći zračni napad tijekom cijelog pohoda i sa 23 bombardera napadaju most u Czestochowu. Napad završava s oborenih 13 bombardera i neoštećenim mostom. U ranim jutarnjim satima 3. rujna most prelazi 4. oklopna divizija i potom 3. laka divizija (zapovjednik: generalporučnik Adolf Kuntzen). Njemački prodor pokušava zaustaviti Krakowski konjanički zdrug i ostaci 7. pješačke divizije, u čemu ne uspijevaju te bivaju razbijene. Do ranoga jutra 4. rujna njemačke postrojbe iz sastava 10. vojske uspjele su se probiti u prostor između poljske Lođske i Krakowske vojske. Glavna posljedica borbi od 2. do 4. rujna bila je otvaranje slobodnog puta za daljnji prodor prema Varšavi budući da je većina njemačkih oklopnih i motoriziranih postrojbi bila skoncentrirana pod zapovjedništvom 10. vojske, a sam teren u smjeru Varšave bila je ravnica idealna za djelovanje oklopno-motoriziranih postrojbi. Neposredna posljedica opisanog njemačkog prodora bilo je povlačenje poljske Krakowske vojske u smjeru Krakowa. Teren oko Krakowa bio je brdovit te je privremeno pomogao poljskim snagama u zaustavljanju prodora njemačke 2. oklopne divizije u prazninu između poljskih Krakowske i Karpatske vojske.
Poljsko Vrhovno zapovjedništvo bilo je šokirano brzinom njemačkog prodora. Poljski glavnostožerni časnici ispravno su predvidjeli glavni smjer njemačkog prodora od Šlezije prema Varšavi te su sada na taj smjer razmjestili Prusku vojsku (sastava tri pješačke divizije i jednog konjaničkog zdruga, koja nije bila do kraja popunjena uslijed djelovanja Luftwaffea na prometnice i središta za prikupljanje) iz strateške pričuve radi zaustavljanja daljnjeg njemačkog prodora u smjeru Varšave. Glavna ugroza za Varšavu dolazila je od brzog prodora 1. i 4. oklopne divizije u smjeru Piotrkowa. Poljaci uspijevaju organizirati protunapad s 19. pješačkom divizijom u ranim jutarnjim satima 5. rujna u blizini Piotrkowa, međutim poljska pješačka divizija biva doslovno pregažena od strane njemačkih oklopnih divizija.
Tijekom navedene bitke za Piotrkow dolazi do prvog okršaja između tenkova u Drugom svjetskom ratu. Naime pod zapovjedništvom 19. pješačke divizije nalazila se 2. oklopna bojna čiji se tenkovi kod Piotrkowa sukobljavaju s tenkovima iz sastava njemačke 4. oklopne divizije. Uz gubitak od 17 tenkova, dva samokretna jurišna topa i 14 oklopnih kola, poljska je 2. oklopna bojna odbačena sa svojih položaja te potom u povlačenju doslovno pregažena od strane njemačkog oklopa. Na vrhuncu krize za poljske snage general Kutrzeba opetovano je tražio dozvolu Vrhovnog zapovjedništva za izvođenje jednog protuudara u sjeverni bok Vojne skupine Jug, međutim prijedlog je ponovno odbijen.
Do sumraka 5. rujna praznina između Lođske i Krakowske vojske postala je tolika da ju nije mogla sa svojim snagama zatvoriti Pruska vojska. U međuvremenu su 1. i 4. oklopna divizija nastavile svoje nezadrživo napredovanje iza Piotrkowa, a postrojbe 10. vojske odbacile su sjeverno krilo Krakowske vojske te time otvorile put za prodor u smjeru Kielcea. Poljska obrana na smjeru prema Varšavi bila je u potpunosti ugrožena te je poljsko Vrhovno zapovjedništvo zapovjedilo povlačenje Lođske, Krakowske i Pruske vojske na istočnu obalu rijeke Visle, dok je Poznanska vojska generala Kutrzebe dobila zapovijed o povlačenju istočno od Visle, a da do tada nije sudjelovala ni u jednom većem boju. Na jugu njemačke postrojbe iz sastava 3. gorske divizije (zapovjednik: general-bojnik Eduard Dietl) potpomognute 2. oklopnom divizijom uspijevaju probiti položaje poljskog 10. motoriziranog zdruga te do jutra 5. rujna izbiti na rijeku Dunajec.
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u listopadu 2015.
Odličan 5 Veliki trud. Mnogi "istoričari i povjesničari" bi opisali Nj.vojsku kao visoko mehaniziranu i prikazali rat u drugom konteksu. Njemački strateški raspored i teritorijalni obuhvat Poljske su joj dali mngo bolji položaj. Savezništvo sa SSSR-om je otvorilo angažman drugogg ešalona i rezervi. Nervoza djelovanjem Francuske je Vermaht natjerala da bez predaha krene dalje. Rezime je da 25% aviona je trebalo opsežne popravke a kičmu lovačko bombarderske avijacije su pogonili engleski motori. Pokvarena i oštećena mehanizacija je zahtjevala veliki angažman tehnike, vučne stoke i ljudstva da se dovede do zone transporta željeznicom na zapadno bojište. Logistika je pucala po šavovima jer su teško opskrbljivali postrojbe koje su implementirali češka oružja a sad je dobila i predano Poljsko.