Đon bul, bezuh i pesnica. Baš ovako je napisano u mjesečnom izvješću o brojnom stanju boraca, opremi i naoružanju 26. dalmatinske divizije NOVH od siječnja 1945 godine. Iza ovih riječi i slova kriju se tri najviše uporabljivana i najuspješnija pješačka protuoklopna sredstva Drugoga svjetskog rata.
U ruke boraca 26. dalmatinske divizije došli su putem savezničke vojne pomoći ili zarobljavanjem u borbama. Prema drugom popisu naoružanja i opreme od dana 31. ožujka 1945. godine u diviziji je bilo 19 „bezuha“ sa 203 punjenja, dvije „pesnice“ te tri „đon bula“ sa 27 granata. Iza riječi “đon bul” nalazi se britanski protuoklopni bacač P.I.A.T. (the Projector, Infantry, Anti Tank). Ovaj službeni naziv za oružje vrlo se malo uporabljivao u trupi te je zamijenjen popularnim imenom John Bull. U engleskoj terminologiji John Bull je izraz koji je nastao sredinom 18. stoljeća te predstavlja personifikaciju idealnoga sredovječnog britanskog muškarca.
Sljedeće protuoklopno sredstvo sastavljač popisa je nazvao bezuh. Iza ovog naziva nalazi se američki raketni bacač M1A1 Bazooka. Najvjerojatnije su sastavljač popisa, a i borci prihvatili ovakav način izgovora naziva za ovaj raketni bacač od američkih vojnika stacioniranih na Visu.
Treće protuoklopno sredstvo iz popisa nazvano je pesnica. Najjednostavnije bi izgledalo da se pod ovim nazivom krije njemački raketni bacač za jednokratnu uporabu Panzerfaust ( u prijevodu panzer=tenk, faust= šaka, pesnica). No zahvaljujući fotografijama iz perioda nakon kninske bitke u prosincu 1944. otkrivamo da se zapravo radi o njemačkim raketnim bacačima RPzB.54 Panzershreck.
P.I.A.T., JOHN BULL
Engleski protuoklopni bacač P.I.A.T. razvijen je tijekom Drugoga svjetskog rata kako bi poboljšao protuoklopne mogućnosti pješačkih postrojbi britanske vojske. Sam bacač težio je 14,4 kg i bio je dugačak 99 cm. Bacačem je rukovala jedna osoba. Uz rukovatelja bacačem nalazio se još jedan vojnik koji je na posebnom samaru nosio mine. Iz bacača je na način sličan kao kod minobacača izbacivana mina s kumulativnim punjenjem težine 1,35 kg. Na oklopna vozila učinkovit je bio na daljinama do 91 metra te je mogao probiti 75 do 100 mm oklopa pod uvjetom da djeluje pod kutom od 90 stupnjeva. Protiv raznih drugih utvrđenih ciljeva i kuća mogao je djelovati na daljinama do 320 metara, a maksimalni domet mine je bio 685 metara. Tijekom rata proizvedeno je oko 115 000 primjeraka ovog oružja.
Prvi je put uporabljen u ratu tijekom savezničkog iskrcavanja na Siciliju 1943. godine. Ubrzo je svaki britanski pješački vod dobio po jedan protuoklopni bacač. Analizom gubitaka njemačkih oklopnih vozila tijekom iskrcavanja u Normandiji ustanovljeno je da je 7 % ukupnih gubitaka prouzročeno ovim protuoklopnim bacačem. Uspješno je djelovao protiv svih njemačkih oklopnih vozila uključujući i tenkove Tigar i Panter. Kod vojnika nije bio baš omiljen zbog svoje težine te složenog načina uporabe koje je zahtijevalo dobro obučenu posadu. Za razliku od Bazooke i Panzershrecka prilikom opaljenja nije stvarao oblak prašine i dima koji je privlačio protivničku paljbu pa je u neku ruku bio sigurniji.
Tijekom 1944. godine zahvaljujući masovnoj proizvodnji isporučen je u okviru programa o zajmu i najmu sovjetskoj armiji te pokretima otpora u Francuskoj i Italiji. Tijekom Varšavskog ustanka u većim je količinama isporučivan i poljskom pokretu otpora. Prema izvješćima o brojnim stanjima i opremi postrojbi NOV koja su redovito prikupljana od sredine 1943. godine u naoružanju postrojbi NOV Hrvatske prvi primjerci ovih protuoklopnih bacača se pojavljuju u rujnu 1944. godine.
Do prosinca 1944. u svakoj od hrvatskih divizija NOV bilo je u prosjeku od 6 do 10 primjeraka bacača, odnosno u pojedinim brigadama od dva do šest komada. S obzirom na manjak teškog naoružanja bacači John Bull nisu se nalazili u sastavu pješačkih vodova i satnija nego u sastavu postrojbi za vatrenu podršku zajedno sa minobacačima 82 mm i lakim protuoklopnim topovima.
Bacače John Bull nalazimo i kod postrojbi NOV u Sloveniji i Bosni i Hercegovini. U pisanim izvješćima uvriježen naziv za ovaj protuoklopni bacač na području čitave Hrvatske je kao i u britanskoj vojsci, John Bull. Odjel za nastavu VŠ NOV Hrvatske izdao je i priručnik na hrvatskome jeziku za uporabu i održavanje ovog oružja. Budući da na hrvatskom ratištunije postojala ozbiljnija uporaba oklopnih vozila John Bull se uglavnom uporabljivao u napadima na razne tipove utvrđenih vatrenih položaja i utvrđenih kuća pri čemu se pokazao kao vrlo učinkovito sredstvo. U pravilu je za uništavanje pojedinih utvrđenih položaja trebalo više pogodaka koji su utvrđeni položaj ili uništili ili svojim djelovanjem prisilili branitelja da ga u panici napusti. Ovo u svakom slučaju nije bilo pravilo.
Dana 25. veljače 1945. godine postrojbe 34. divizije NOVH napale su uporište u mjestu Odra. Obranu Odre izvodila je 1. satnija 6. bojne XX stajaćeg zdruga. Tijekom napada branitelj je bio stjeran u utvrđeni prostor oko crkve. Donji dio crkve je zauzet dok su se preostali branitelji povukli u toranj. Napad je u jutarnjim satima prekinut. Prema izvješću 34. divizije u napadu je utrošeno 120 mina za bacač John Bull što je zaista veliki broj utrošenih mina. Bacači John Bull koristili su se i u otvorenim borbama što nam pokazuje utrošak od 200 granata za bacač John Bull u borbama 40. divizije NOVH od 12. do 23. siječnja 1945. godine kod Pitomače i Grubišnog Polja gdje su se ove postrojbe borile na utvrđenim položajima poljskog tipa.
Jedina uporaba John Bulla protiv oklopnih vozila zabilježena je u izvješću VIII. zbora NOVH u borbama za Tomislavgrad (Duvno) u listopadu 1944. godine. Tomislavgrad je branila jedna satnija iz sastava 369. hrvatske pješačke divizije te oko 350 ustaša, domobrana i seoskih „milicionera“. Prema izvješću u mjestu je bilo 11 tenkova. Sam napad na mjesto povjeren je 3. i 13. dalmatinskoj brigadi koje su u prvom naletu očistile grad te prisilile branitelje da se povuku u samostan i crkvu izvan grada. Prema izvješću daljnje napade na samostan spriječila su dva vješto postavljena njemačka tenka „Panter“. U izvješću doslovno piše:“ Naši borci sa đon bulima došli su blizu tenkova i gađali ih iz neposredne blizine, a u nekim slučajevima i sa 6 do 10 metara a da tenkovi nisu bili ozbiljno oštećeni. „ Tenkovima je branjen i položaj kraj mosta u selu Kovače. I ovdje su korišteni bacači John Bull. Izvješće kaže: „ Ovdje se je pokazalo da džon buli nisu ispunili zadatak koji se je iščekivalo, iako su tenkovi pogođeni sa nekoliko granata.“ U svakom slučaju sigurno se nije radilo o njemačkim tenkovima Pz.Kpfw.V Panther . Budući da su se u listopadu 1944. godine sve veće oklopne njemačke postrojbe ( 202. oklopna bojna, 12. oklopna bojna, 105. SS oklopna bojna, postrojbe 7. SS divizije s jurišnim topovima) nalazile u Srbiji bilo bi zanimljivo saznati protiv kojih su to oklopnih vozila bezuspješno uporabljeni bacači John Bull. Na ovom području mogle su se jedino nalazit 4. satnija 12. oklopne bojne s tenkovima Somua S.35 i Hotchkiss H.35 te oklopna vozila iz sastava 369. protuoklopne bojne 369. divizije koja su u tom periodu bila opremljena lakim talijanskim tenkovima L.6 i samohodnim topovima Samovente L.40 47/32.
M1A1 BAZOOKA
Sama ideja o razvoju učinkovitoga pješačkog oružja visoke razorne moći na principu bestrzajnog topa rodila se kod američkih konstruktora oružja već za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Sama realizacija projekta ostvarila se tek nakon ulaska SAD-a u rat 1942. godine kada je zahvaljujući razvoju kumulativnih punjenja ovaj spoj postao veoma učinkovito sredstvo pješaštva u bliskoj borbi s oklopnim vozilima. U svakom slučaju Bazooka nije mogla podnijeti osnovni teret borbe protiv oklopnih vozila, ali je pridonijela otpornosti i žilavosti američkih pješačkih postrojbi u borbi. Ne smijemo zaboraviti ni ulogu Bazooke u djelovanjima na utvrđene položaje i druge objekte. Dužina bestrzajne cijevi iznosila je 154 cm, a težina praznog oružja oko 6 kg. Promjer cijevi lansera je bio 76,2 mm. Učinkoviti domet je bio do 140 metara, dok je maksimalni domet rakete bio do 640 metara. Osim kumulativnoga probojnog punjenja postojalo je punjenje s dimnim i trenutačnim eksplozivnim djelovanjem.
Tijekom rata proizvedeno je 476 628 Bazooka te oko 15,5 milijuna raketa. Tijekom rata prva inačica M1A1 zamijenjena je inačicom M9 s lansirnom cijevi koja se mogla rastaviti na dva komada. Krajem rata na Pacifičkom ratištu pojavila se i inačica M18 s lansirnom cijevi od aluminija.
U američkoj vojsci Bazooke nalazile su se u svakom pješačkom vodu američke vojske i marinskog zbora. Oružjem su rukovala dva vojnika. Jedan je vojnik ciljao, a drugi je punio granatu u raketni bacač. Sačekivanje oklopnog vozila ili izlazak pred njega zahtijevali su već sami po sebi izuzetnu hrabrost i hladnokrvnost rukovatelja. U puno slučajeva rukovatelj i njegov pomoćnik imali su samo jednu šansu za opaljenje jer se prilikom opaljenja stvarao oblak dima i prašine koji ih je izlagao paljbi protivnika. Nakon opaljenja odmah se trebao promijeniti položaj te onda eventualno nastaviti gađanje. Stopa gubitaka timova s raketnim bacačima Bazooka bila je iznad prosjeka gubitaka američkih pješačkih postrojbi. Prvi su puta upotrijebljene tijekom iskrcavanja američke vojske u Sjevernu Afriku. Već nakon iskrcavanja na Siciliju pojavljuje se poboljšana inačica raketnog bacača.
Osim kod 26. dalmatinske divizije tijekom završnog dijela rata, Bazooke nalazimo još samo na popisu naoružanja 19. dalmatinske divizije (jedan komad) i 20. dalmatinske divizije (tri komada). Izvan prostora Dalmacije Bazooke ne nalazimo. Iz dijelova pojedinih izvješća vidimo da su Bazooke korištene u borbama. Zabilježena je uspješna upotreba Bazooke u borbama u Mostaru, a u izvješću o borbama na otoku Krku 17. travnja 1945. godine navodi se da je tijekom
borbi utrošeno 94 punjenja za „Bezuh“.
RPzB.54. PANZERSHRECK
Njemačka je vojska nakon američkog iskrcavanja u Sjevernu Afriku zarobila prve primjerke američkoga raketnog bacača M1A1 Bazooka. Ne može se reći da Nijemci nisu bili zadivljeni ovim oružjem, jer su na temelju ovih uzoraka odmah razvili svoju inačicu oružja i pri tome je naravno i usavršili. Oružje je nazvano Panzerschreck. U prvom redu povećan je promjer cijevi na 88 mm i poboljšana kumulativna granata te je time Panzerchreck dobio veći domet i bio učinkovit do 150 metara. Ova prva njemačka inačica bila je duga 164 cm i teška 9,25 kg te je nosila oznaku RPzB 43. Ubrzo je razvijena poboljšana inačica RPzB 54 sa zaštitnim štitnikom za rukovatelja i poboljšanim ciljnikom te RPzB 54/1 s kraćom cijevi i poboljšanim raketnim punjenjem s učinkovitim djelovanjem do 180 m.
Kao i kod američkog oružja Panzerschreckom su rukovala dva vojnika. U prvoj inačici RPz.B 43 rukovatelj bacača je prilikom ispaljenja bio opremljen zaštitnim odijelom i zaštitnom maskom. Sve mane američke Bazooke koje smo naveli u tekstu vrijede i za ovaj raketni bacač. Do kraja rata ovo pješačko protuoklopno oružje njemačke vojske biti će sposobno uništiti svaki saveznički tenk. Panzerschreck je dodjeljivan njemačkim pješačkim i oklopno - grenadirskim postrojbama kao protuoklopno oružje. Za razliku od američke i britanske vojske njemački ustroj pješačkih, brdskih i lovačkih divizija izdvojio je raketne bacače u posebnu postrojbu jačine satnije. Prema ustroju njemačke pješačke divizije iz 1945. godine, u sastavu svake od tri grenadirske pukovnije u diviziji bila je satnija lovaca tenkova (14. satnija u pukovniji) s 54 raketna bacača i dodatnih 18 u pričuvi.
U satniji lovaca tenkova brdskih i lovačkih pukovnija nalazio se vod s 36 raketnih bacača. Jedino se sastav oklopno – grenadirskih pukovnija Panzerschreck bio raspoređen u sastav satnija tako da je svaka satnija imala po tri raketna bacača, a opkoparske satnije pukovnije 9 raketnih bacača.
Krajem rata stvorene su i posebne pješačke postrojbe lovaca tenkova opremljene Panzerschreckom. 1.brigada lovaca tenkova „Feldherrnhalle“ postrojena je početkom 1945. godine i u svom je sastavu imala pet bojni sa po 54 raketna bacača. Do kraja rata postrojeno je daljnjih 10 samostalnih bojni sa po četiri satnije te pet samostalnih satnija lovaca tenkova s Panzerschreckom. U nedostatku tenkova i boljih protuoklopnih oružja njemačko je zapovjedništvo ovakve pješačke postrojbe isturalo ispred sovjetskih oklopnih klinova.
U borbenim izvješćima 1. tenkovske brigade NOVJ tijekom borbi u listopadu i studenome 1944. godine, na području srednje i sjeverne Dalmacije, navodi se da jenekoliko tenkova Stuart uništeno „pesnicama“ ili u bliskoj borbi s njemačkim pješaštvom. Ove njemačke postrojbe pripadale su 264. pješačkoj diviziji koja je u svojem naoružanju imala ove raketne bacače.
Raketnim bacačima Panzershreck bila je opremljena i 188. brdska divizija koja je u borbu uvedena krajem travnja 1945. godine na riječkom bojištu. Njemačke postrojbe na Srijemskoj bojišnici su sigurno također bile opremljene ovim raketnim bacačima jer i 2. tenkovska brigada NOVJ u svojim izvješćima opisuje gubitke prouzrokovane raketnim pješačkim protuoklopnim oružjem.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u siječnju 2015.
