Naslovnica

Nastavak njemačkog pohoda na Poljsku

U rano jutro 7. rujna 5. oklopna divizija pronalazi nebranjen prolaz preko planina Svetoga Križa i potom prodire iza glavnih poljskih obrambenih crta prema sjeverozapadu.
18. listopada 2019. u 07:41 0 komentara 659 prikaza
Foto: NARA

Od 9. rujna 1939. obje strane u sukobu mijenjaju svoje inicijalne planove. Tako Vrhovno zapovjedništvo Njemačke vojske postaje sve više svjesno da neće doći do intervencije Francuske i Velike Britanije na strani Poljske te odlučuje o prebacivanju dodatnih snaga sa zapada na istok.

IZ NOVOG BROJA Bakarićeva klopka za Mačeka

Na samom bojištu von Rundstedt (zapovjednik Vojne skupine Jug) postaje svjestan činjenice da Poljaci žele pod svaku cijenu izbjeći odlučujuću bitku na zapadnoj obali Visle (jedan od razloga za ovakvo razmišljanje von Rundstedta bilo je kontinuirano nedjelovanje Kutrzebine Poznanske vojske). Sa samoga je bojišta dolazilo sve više pritisaka od strane zapovjednika postrojbi o promijeni inicijalnog plana »Slučaj Bijeli «, odnosno dozvoljavanje dubljeg prodora prema istoku radi okruženja i potom uništenja glavnine Poljske vojske. General-pukovnik von Brauchitsch i Vrhovno zapovjedništvo Vojske ostaju pri temeljnom planu bojeći se predubokog prodora njemačkih postrojbi prema istoku, čije bi vraćanje na područje Njemačke i upućivanje na zapad u slučaju francuskog i britanskog napada iziskivalo dodatno vrijeme. Von Brauchitsch u ranim jutarnjim satima 5. rujna upozorava von Bocka (zapovjednik Vojne skupine Sjever) da je sa svojim snagama prodro suviše prema istoku. Tek 9. rujna von Brauchitsch mijenja svoje mišljenje kada je postalo evidentno da Poljaci izbjegavaju njemačke pokušaje za provedbom okruženja u zapadnoj Poljskoj stalnim povlačenjima te da na zapadu Francuska i Velika Britanije neće intervenirati.

S druge strane situacija je u Poljaka bila kritična. Poljsko Vrhovno zapovjedništvo postalo je svjesno činjenice da njemačke postrojbe napreduju brže nego što poljske postrojbe uspijevaju izvršiti uredno povlačenje. Glavni cilj poljskog Vrhovnog zapovjedništva postaje osiguranje urednog povlačenja poljskih postrojbi na istočnu obalu rijeke Visle, uz istodobno izbjegavanje odlučujućeg boja u zapadnim dijelovima Poljske čime bi se sačuvala glavnina poljskih snaga koje bi trebale izdržati u obrani do početka francusko-britanske ofenzive protiv Njemačke na zapadu.

Potom Vrhovno zapovjedništvo poljskih snaga zapovijeda postrojavanje Lublinske vojske od različitih pričuvnih postrojbi kao strateške pričuve. Daljnja procjena poljskog Vrhovnog zapovjedništva od 7. rujna bila je da će Nijemci za sedam dana stići do Varšave te da Zapovjedništvo u tom slučaju ne bi ostalo odsječeno. Zapovjeđeno je da Vrhovno zapovjedništvo poljskih snaga hitno izvrši svoj premještaj u Brest-Litovsk dalje na istoku. U Varšavi je ostavljen samo mali stožer koji je trebao riješiti operativna pitanja preseljenja.

Navedeno se preseljenje pokazalo kao velika greška budući da Brest-Litovsk nije ima pripremljene kapacitete za smještaj Vrhovnog zapovjedništva, niti sustav veze, a sve se to događalo u kritičnom trenutku kada je poljsko Vrhovno zapovjedništvo trebalo uspostaviti obrambenu crtu na Visli. Tako su postrojbe počele primati kontradiktorne zapovjedi iz Varšave i Brest-Litovska, koje su, uz navedeno, kasnile, a pojedine su po strojbe ostale potpuno odsječene od bilo kakve veze sa svojim višim zapovjedništvom.

NJEMAČKI POHOD NA POLJSKU 1939. - DRUGI DIO Poljski planovi i priprema za rat

U rano jutro 7. rujna 5. oklopna divizija pronalazi nebranjen prolaz preko planina Svetoga Križa i potom prodire iza glavnih poljskih obrambenih crta prema sjeverozapadu. Na suprotnom krilu 4. laka divizija (zapovjednik: general-poručnik Dr. Alfred Ritter von Hubicki) uz podršku 45. pješačke divizije (zapovjednik: general-bojnik Friedrich Materna) uspijeva probiti poljsku crtu obrane i zauzeti Tarnow te dostići rijeku Nidu, čime se poljska Krakowska vojska našla u poluokruženju. Preostale četiri poljske vojske nastavile su sa svojim povlačenjem prema Visli.

Najtežu situaciju za poljske postrojbe predstavljao je »procijep« između Lođske vojske i Pruske vojske, a upravo su kroz taj »procijep« jurile 1. i 4. njemačka oklopna divizija prema Varšavi. U »koridoru« je glavnina snaga Vojne skupine Sjever okončala borbe s okruženim poljskim postrojbama, a prema Istočnoj je Pruskoj zaustavljen protunapad poljske Modlinske vojske. Von Bock je u međuvremenu bio »zabavljen« prepirkom sa svojim Vrhovnim zapovjedništvom Vojske oko dozvole za daljnji prodor prema istoku. Prema von Bocku prednost je jednog takvog napada bila ta što bi u potpunosti poremetio poljske planove za uspostavu jedne obrambene crte iza Visle. Napokon se i Vrhovno zapovjedništvo Njemačke vojske složilo s mišljenjem većine zapovjednika s bojišta da je nastavak napredovanja prema istoku potreban radi izvođenja konačnog okruženja poljskih snaga, a ne nastavak »guranja« poljskih snaga južno duž desne obale rijeke Visle. Von Bock je potom dobio zapovijed da sa svojim snagama sa sjevera forsira Vislu te potom očisti lijevu obalu iste od poljskih postrojbi.

Katastrofa koja se nazirala prisila je napokon Vrhovno zapovjedništvo poljskih snaga da počne slušati prijedloge generala Tadeusza Kutrzebe o pokretanju protuofenzive Poznanske vojske protiv još uvijek nedovoljno zaštićenog boka njemačke 8. vojske. Maršal Rydz-Smigly, vrhovni zapovjednik poljskih snaga, napokon daje svoj pristanak za pokretanje protuofenzive s ciljem slabljenja pritiska prema Lođskoj vojsci, čime bi se omogućilo uredno povlačenje prema Varšavi i Visli. S druge je strane von Rundstedt nastavio opetovano upozoravati Blaskowitza na slabo zaštićen bok njegove 8. vojske. U tom trenutku čitav bok 8. vojske štitile su razvučene napredovanjem prema istoku 24. pješačka divizija (zapovjednik: general-poručnik Friedrich Olbricht) i 30. pješačka divizija (zapovjednik: general-poručnik Kurt von Briesen). Protunapad duž rijeke Bzure pružio je rijetku priliku Poljacima da ostvare skromnu numeričku prednost nad njemačkim snagama. Napad je pokrenut s tri pješačke divizije (14, 17. i 25), koje su napadale u središtu potpomognute s dva konjanička zdruga (Podolski i Wielkopolski) koji su napadali s krila. Poljska protuofenziva na Bzuri započinje 9. rujna 1939. godine u ranim jutarnjim satima i do kraja istoga dana Poljaci uspijevaju izbaciti njemačke postrojbe iz grada Pioteka.

Do sumraka idućeg dana, 10. rujna, obje su njemačke pješačke divizije (24. i 30) bile u povlačenju (Poljaci su uspjeli zarobiti 1 500 njemačkih vojnika iz sastava 30. pješačke divizije). Međutim njemački je odgovor bio brz i snažan. Von Rundstedt odlučuje da se neće izravno suprotstaviti poljskom napadu, nego da sam poljski napad pruža mogućnost za okruženje i uništenje svih angažiranih poljskih postrojbi. Potom zapovijeda 1. i 4. oklopnoj diviziji, koje su već praktički dostigle predgrađa Varšave, da se zaustave, okrenu zapadno i zaustave svaki pokušaj poljske Poznanske vojske da se spoji sa snagama u Varšavi. U razdoblju od dva dana poljski je napad zaustavljen, a Vrhovno zapovjedništvo poljskih snaga zapovijeda generalu Kutrzebi da sa svojim snagama izvrši prodor prema Radomu te se povuče južno k poljsko-rumunjskoj granici. Navedeni je plan bio čista utopija. U tom trenutku poljske su snage, koje su brojale devet pješačkih divizija i dva konjanička zdruga, sebi nasuprot imale koncentraciju od 19 njemačkih divizija, od kojih je pet bilo oklopnih. Umjesto predloženog general Kutrzeba, odlučuje se za jedan realističniji cilj te zapovijeda svojim snagama prodor istočno prema Varšavi preko Sochaczewa u suradnji s postrojbama Pomeranske vojske, koja je bila u fazi prikupljanja na istom području. Međutim njemačke postrojbe napadaju prve, tako da je plan generala Kutrzebe osujećen. Uoči početka napada von Rundstedt je zatražio izvođenje masovnog zračnog napada na poljske postrojbe. Luftwaffe je odgovorio 16. rujna masovnim zračnim napadom 820 bombardera (to je do tada bio najmasovniji bombarderski napad ikada izveden) koji su na položaje poljskih postrojbi izbacili 328 000 kg bombi. Uz navedeno, poljske su postrojbe u okruženju na Bzuri bile konstantno izložene ubitačnom djelovanju njemačkog topništva i pod stalnim preciznim udarima obrušavajućih bombardera Junkers Ju 87 »Štuka«. Kutrzeba je shvatio da je samo pitanje dana kada će Nijemci uništiti sve okružene poljske postrojbe te zapovijeda u jutro 16. rujna proboj iz okruženja u smjeru Sochaczewa.

DRUGI SVJETSKI RAT Njemački pohod na Poljsku 1939. - prvi dio

Iz okruženja se uspijevaju jedino probiti manji dijelovi Podolskog i Wielkopolskog konjaničkog zdruga te 15. i 25. pješačke divizije u smjeru šume Kampinos koja je dodirivala sjeverna predgrađa Varšave. Okružene poljske postrojbe izdržale su još dva dana, a organizirana obrana prestala je 18. rujna, iako je njemačkim postrojbama trebalo još tri dana da unište sve izolirane džepove ostataka poljskih postrojbi. Na Bzuri su njemačke postrojbe zarobile 120 000 poljskih vojnika, a Pomeranska i Poznanska vojska doslovno su izbrisane. Poljska protuofenziva na Bzuri imala je nekoliko kratkoročnih korisnih posljedica za poljsku stranu, dajući potrebno vrijeme Varšavskoj i Lublinskoj vojsci za organizaciju obrane same Varšave. S druge strane glavni njemački napad u smjeru Varšave odgođen je za sedam dana.

Provedba poljske protuofenzive na Bzuri pokazala je dva ogromna hedikepa Poljske vojske u usporedbi sa Wehrmachtom. Prvi hedikep bila je slaba pokretnost poljskih postrojbi spram onih Wehrmachta. Nijemci su uspijevali brzo prebacivati svoja pojačanja na najvažnije dijelove bojišnice, dok su s druge strane Poljaci očajnički čekali da se na bojišnici pojave postrojbe Pomeranske vojske. Poljsko se pješaštvo uglavnom dobro borilo kada su odnosi donekle bili podjednaki, međutim Nijemci su uspijevali osigurati brojčanu i tehničku nadmoć na ključnim točkama zahvaljujući velikoj taktičkoj pokretljivosti svojih postrojbi. Drugi bitan hedikep poljskih postrojbi bio je nedostatak suvremenih sredstava komunikacije. Jednom kada je protuofenziva poljskih snaga započela, general je Kutrzeba imao samo slab kontakt sa snagama van svoga područja djelovanja i nije bio u mogućnosti koordinirati provedbu svojih operacija s onima poljskih postrojbi koje su se u tom trenutku nalazile u okolici Varšave. I samo Vrhovno zapovjedništvo poljskih snaga pokazalo se nedoraslo vođenju tako kompleksnih operacija te s obzirom na svoj smještaj na dalekoj i izoliranoj lokaciji u Brest-Litovsku.

Poljsko Vrhovno zapovjedništvo nadalo se uspostavi efektivne obrane duž istočne obale rijeke Visle, međutim navedeni su planovi bili kompromitirani prije negoli su proizveli ikakav pozitivan učinak. Na sjeveru poljska Modlinska vojska i pothvatna skupina Narwa nisu uspjele zaustaviti njemački prodor iz smjera Istočne Pruske, a kao rezultat navedenog, njemačke su postrojbe ubrzo zauzele istočnu obalu Visle. Slično, na jugu, njemačke postrojbe forsiraju Vislu na nekoliko mjesta sredinom drugog tjedna borbi. Poljski vrhovni zapovjednik maršal Rydz-Smigly pokušava srediti kaotičnu situaciju poljskih snaga na lijevoj obali Visle ustrojavanjem dvaju novih zapovjedništava 10. rujna 1939. – Sjevernog i Južnog ratišta. Ovakav ustroj obrane uvjetovalo je zemljište s neprohodnim Pripjatskim močvarama u središtu obrane. Međutim Sjeverno ratište pod zapovjedništvom generala Dab-Biernackoga nije uspjelo od prvoga dana uspostaviti neprekinutu obrambenu crtu. Glavna zadaća poljskog Sjevernog ratišta bilo je sprečavanje njemačkog prodora južno pokraj Brest-Litovskog držanjem niza riječnih tokova koji su se protezali od istoka prema zapadu. Međutim von Bock zapovijeda Guderianu da sa svojim XIX. Motoriziranim zborom izvrši prodor 9. rujna u smjeru Visle sa zadaćom odsijecanja poljskih snaga koje su trebale uspostaviti obranu istočno od Visle.

IZ NOVOG BROJA Tehnološki razvoj sovjetskoga oklopništva u Hladnome ratu

Deseta oklopna divizija (zapovjednik: general-bojnik Horst Stumpff) iz sastava Guderianova zbora brzo nastupa južno i forsira rijeku Bug. Stožer poljskog Sjevernog ratišta postaje svjestan da njegove postrojbe vode borbe u pokretu s njemačkim postrojbama koje su već južno od njih. Do kraja dana 10. rujna 1939. godine 10. oklopna divizija prodrla je južno od rijeke Biebrze te pregazila poljski Suwalski konjanički zdrug. Navedenim je izgubljen potencijal rijeke Bug kao prepreke koja će zaustaviti napredovanje von Bockove Vojne skupine Sjever, čime je čitava poljska obrana na sjeveroistoku bila pred kolapsom. Skora dezintegracija poljskog Sjevernog ratišta prisilila je maršala Rydz-Smiglya da zapovjedi 11. rujna povlačenje poljskih snaga u tzv. »Rumunjski mostobran«. Namjera poljskog Vrhovnog zapovjedništva bila je da preostale poljske postrojbe koncentrira u jugoistočnom području zemlje do početka iščekivane ofenzive francusko-britanskih snaga na zapadu. Situacija je kod poljskog Južnog ratišta bila jednako ozbiljna. Njemačka 1. gorska divizija završila je svoj težak put kroz Karpate i prodrla do Sambora te u nastavku napredovanja stigla 12. rujna do predgrađa Lvova. Do 14. rujna poljsko Sjeverno ratište prestalo je postojati kao koherentna postrojba. Poljska pothvatna skupina Narwa prestala je praktično postojati, dok su se ostaci Modlinske vojske povlačili istočno od Visle relativno uredno, međutim trpeći velike gubitke tijekom provedbe navedenog povlačenja. Poljsko se Vrhovno zapovjedništvo pred nadirućim njemačkim oklopnim postrojbama iz Brest-Litovska povuklo u Mlynow u »Rumunjskom mostobranu«, a potom u Kolomyu. U tom je trenutku zbog nedostatka suvremenih sredstava dojavništva koordinacija između poljskih strateških postrojbi na nacionalnoj razini prestala postojati.

Vođenje i zapovijedanje velikim poljskim postrojbama sada je ovisilo isključivo o odlukama zapovjednika navedenih postrojbi. U međuvremenu se situacija kod poljskog Južnog ratišta nastavila rapidno pogoršavati. Zapovjednik Južnog ratišta general Sosnkowski pokušao je svoje snage u redu povući istočno prema Lvovu. Poljske namjere osujetio je brzi prodor 2. oklopne i 4. lake divizije u međuprostor između poljske Krakowske i Malopolske vojske Južnog ratišta. Doslovno bez značajnijeg otpora poljskih postrojbi, 2. oklopna divizija prodire toliko duboko u pozadinu poljskih snaga te nastavlja napredovanje sjeverno, što dovodi do obuhvata poljske Krakowske vojske. Poljska Lublinska vojska, sada preimenovana u Središnje ratište, 14. rujna dolazi sa sjevera u uzaludnom pokušaju da ojača Krakowsku vojsku. U tom su trenutku poljske snage na južnom dijelu ratišta vodile očajničku borbu okružene s triju strane njemačkim snagama.

U ranim jutarnjim satima 17. rujna 1939. godine postrojbe Crvene armije prelaze poljsko-sovjetsku granicu pod izlikom »zaštite bratskog bjeloruskog i ukrajinskog stanovništva«, a u stvarnosti prema odredbama Njemačko-sovjetskog sporazuma. Staljinovo oklijevanje s napadom na Poljsku bilo je povezano sa iščekivanjem reakcije Francuske i Velike Britanije na zapadu. Kada se Staljin uvjerio da francusko-britanske snage neće intervenirati protiv Njemačke te budući da je primio izvješća o brzom napredovanju njemačkih snaga u Poljskoj, zapovjedio je intervenciju postrojbi Crvene armije. Za poljsko Vrhovno zapovjedništvo, koje je toga dana očekivalo početak francusko-britanske ofenzive na zapadu, upad sovjetskih postrojbi u istočnu Poljsku značio je kraj svake iluzije o mogućnosti održavanja obrane istočno od Visle. Potom poljsko Vrhovno zapovjedništvo zapovijeda preostalim poljskim postrojbama 17. rujna 1939. povlačenje na područje Kraljevine Rumunjske.

BORBE ZA ŠIROKI BRIJEG - DRUGI DIO Završni napadi i posljedice bitke za Široki Brijeg

Istoga dana Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta zapovijeda njemačkim postrojbama koje su prešle dogovorenu njemačko-sovjetsku demarkacijsku crtu u smjeru istoka (to se u prvom redu odnosilo na Guderianov XIX. motorizirani zbor) da se čim prije vrate zapadno iza demarkacijske crte, a i sam Hitler zapovijeda 20. rujna obustavu svakog daljnjeg napredovanja i nastavak borbi istočno od demarkacijske crte. Praznina između poljske Lođske i Pruske vojske omogućila je vodećim postrojbama njemačke 10. vojske (1. i 4. oklopnoj diviziji) da već u podne 7. rujna izbiju u predgrađa Varšave. Dan ranije, 6. rujna, nakon službene objave o evakuaciji Vrhovnog zapovjedništva poljskih snaga u Brest-Litovsk, izdana je objava kojom su pojedina godišta vojnih obveznika pozvana da napuste grad i jave se na zborna mjesta istočno od samoga grada. U sam su grad u međuvremenu počeli pristizati dijelovi razbijenih poljskih postrojbi koje su samo svojom pojavom unosile daljnji nemir u stanovništvo. Zapovjednik obrane Varšave, general Walerian Czuma, pokušao je od navedenih razbijenih postrojbi ustrojiti nove postrojbe koje bi mogao iskoristiti za ono što je neminovno dolazilo – obranu samog glavnog grada.

U prijepodnevnim satima 8. rujna prvi njemački tenkovi iz sastava 4. oklopne divizije izbili su u predgrađe Varšave – Ochotu. Borbe u Ochotu potrajale su do idućeg dana kada je 4. oklopna divizija usmjerena prema zapadu kao pomoć u zaustavljanju poljske protuofenzive na Bzuri. Kada je napad s ciljem zauzimanja Varšave nastavljen, 15. je rujna glavni napad došao sa sjevera od strane von Bockove Vojne skupine Sjever budući da je von Rundstedtova Vojna skupina Jug bila zaokupljena izvođenjem okruženja poljskih snaga na Bzuri. U vrhu napada Vojne skupine Sjever bila je 3. vojska koja je prema planu von Bocka trebala napredovati prema Varšavi s obje strane rijeke Visle. Budući da Nijemci nisu mogli zatvoriti u potpunosti okruženje oko Varšave prije okončanja bitke na Bzuri, glavne su borbe vođene na sjevernim prilazima gradu. Okončanjem bitke na Bzuri 21. rujna njemačke postrojbe u potpunosti su stavile u okruženje Varšavu. U okruženju Varšave sudjelovalo je 13 njemačkih divizija, odnosno trećina ukupno angažiranih divizija u pohodu na Poljsku. Von Rundstedtova Vojna skupina Jug zatvorila je sve južne i zapadne prilaze gradu. Za konačni napad na grad izvršena je koncentracija 1 000 topova. Prvi napad na obranu grada započeo je 23. rujna i završio je bez proboja iste. Sljedeći napad započeo je 25. rujna s višesatnom topničkom pripremom uz stalne nalete bombardera, kojih je toga dana bilo angažirano 1 200 (u povijesti Varšave taj je dan upisan kao »Crni ponedjeljak«). Uslijed teškog bombardiranja Varšave sa zemlje i iz zraka podignuli su se veliki oblaci dima koji su otežavali precizno zračno bombardiranje, što je uzrokovalo teški incident na sjeverozapadnim prilazima gradu gdje je njemačko pješaštvo pretrpjelo teško bombardiranje iz zraka uz znatne gubitke.

Ovaj je incident uzrokovao teške verbalne sukobe između vojnih i zrakoplovnih zapovjednika koji su postali toliko ogorčeni da je sam Hitler morao intervenirati. Idućega dana, 26. rujna, njemačko pješaštvo uspjelo je zauzeti tri utvrde (Fort Mokotow, Dobrowski i Czerniakow) južno od središta grada, što je kompromitiralo cjelokupnu obranu grada. U večernjim satima 26. rujna novi zapovjednik obrane Varšave general Juliusz Rommel šalje izaslanika u stožer njemačke 8. vojske generala pješaštva Johannesa Blaskowitza radi pregovora o uvjetima predaje Varšave. Borbena djelovanja službeno su prestala 27. rujna 1939. godine te se predalo 140 000 poljskih vojnika. Tijekom opsade Varšave stradalo je 40 000 vojnika i civila, a ukupno je 10% građevina na području grada potpuno uništeno, dok je 40% građevina pretrpjelo različite stupnjeve oštećenja. Poljska je posada u nedalekom Modlinu izdržala opsadu do 29. rujna 1939. kada je zapovjednik obrane general Wiktor Thommee pristao na predaju te je u zarobljeništvo otišlo 24 000 poljskih vojnika.

BORBE ZA ŠIROKI BRIJEG - PRVI DIO Njemačka obrambena "Zelena crta"

Krakowska vojska bila je još jedina koliko-toliko koheretna veća postrojba Poljske vojske koja se nalazila na relativno manjoj udaljenosti od rumunjske granice. Za sam prodor u smjeru granice Krakovska vojska ustrojava prodornu skupinu od novopostrojenog Varšavskog motoriziranog zdruga i 1. bojne lakih tenkova. Navedena poljska prodorna skupina pokušala je probiti njemačko okruženje kod Tomaszow Lubelskog 18. rujna 1939. godine. Napad je započeo uspješno te su probijene glavne crte obrane 4. lake divizije, međutim potom je intervenirala 2. oklopna divizija i odbacila poljske snage na početne položaje. Poljski je napad ponovljen 20. rujna, što je rezultiralo najvećom konfrontacijom tenkova tijekom njemačkog pohoda na Poljsku. Neuspjeh ponovljenog napada prisilio je poljsku Krakowsku vojsku na predaju u ponoć 20. rujna 1939. godine.

S druge strane poljska obrane Lvova u međuvremenu je postala osjetljivo diplomatsko pitanje. Sa zapadne strane grada nalazile su se njemačke postrojbe, dok su na istočnoj strani bile postrojbe Crvene armije. Poljske snage u okruženju brojale su šest divizija, a zapovjednik obrane general Langner odlučio je radije predati se snagama Crvene armije nego njemačkim postrojbama. Lvov se predao 22. rujna postrojbama Crvene armije (predalo se oko 100 000 poljskih vojnika), a potom su vojnici i dočasnici pušteni kućama, dok su časnici Poljske vojske odvedeni u zarobljeničke logore te iduće godine pogubljeni u Katynskim šumama. Posljednja izolirana skupina poljskih vojnika Južnog ratišta (oko 2 000 vojnika) predala se njemačkim postrojbama kod Niskog 2. listopada 1939. godine. Poljski general Franciszek Kleeberg imao je pod svojim zapovjedništvom oko 16 000 vojnika te je vršio pokret prema zapadu s ciljem osnaživanja obrane Varšave, nemajući nikakvu obavijest o tome da su grad već zauzele njemačke postrojbe.

Navedene su poljske snage kod Kocka okružene od strane njemačke 13. motorizirane divizije (zapovjednik: general-poručnik Paul Otto) i nakon četverodnevne borbe prisiljene na predaju 6. listopada 1939. godine, čime su borbena djelovanja tijekom njemačkog pohod na Poljsku okončana. Poljske su snage tijekom njemačkog pohoda na Poljsku pretrpjele gubitak od 66 300 poginulih, 133 700 ranjenih i 587 000 zarobljenih vojnika od strane njemačkih snaga i oko 110 000 zarobljenih od strane Crvene armije. Oko 100 000 poljskih vojnika uspjelo je napustiti Poljsku, uglavnom preko Rumunjske, Mađarske i baltičkih zemalja, a njih oko 35 000 »našlo« je svoj put prema Francuskoj, u kojoj su od tih poljskih vojnika ustrojene četiri pješačke divizije i jedan motorizirani zdrug. Nakon pada Francuske u svibnju 1940. godine oko 19 000 Poljaka prebačeno je u Veliku Britaniju i Sjevernu Afriku. Njemački gubici tijekom pohoda na Poljsku iznosili su: 16 000 poginulih i 32 000 ranjenih vojnika, uz gubitak od 217 tenkova, 319 oklopnih vozila, 195 topničkih sredstava, 6 046 vozila i 5 538 motorkotača.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u listopadu 2015.

IZ NOVOG BROJA Njemački motorni jedrenjaci uz obalu otoka Paga ŽIVOTOPIS Ustaški pukovnik na jugoslavenskoj poštanskoj marki DRUGI SVJETSKI RAT Lako prevozni zdrug Hrvatske legije
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.