Nakon rata, po svom znanju i retoričkoj vještini nije se mogao mjeriti s izrazito educiranim retoricima (npr. Lenjinom ili Trockim), a intelektualno nije dorastao partijskim teoretičarima poput Buharina ili Zinovjeva, zbog čega je među boljševicima dvadesetih godina prevladavalo mišljenje kako je Staljin čovjek «zlatne sredine» po svim pitanjima (to je svojevremeno I. Deutscher izvrsno prokomentirao u Staljinovoj političkoj biografiji: «Najupadljivije obilježje Staljinove ličnosti bila je njegova neupadljivost»).
U travnju 1922. za vrijeme Lenjinove bolesti izabran je za generalnoga sekretara partije, koju su tada razdirali frakcijski sukobi, upravo zbog njegove neupadljivosti, zbog koje su pojedine sukobljene frakcije smatrale kako će s njim lako izlaziti na kraj. Od tada počinje njegov neprekidni uspon, popločan spletkama, zakulisnim igrama, smicalicama, političkim procesima, čistkama i gomilama leševa. Kao i slični društveni procesi, Staljinova «revolucija odozgo» je u prvo vrijeme uzdrmala, a kasnije i izbrisala stari poredak i uspostavila novo, iz temelja različito društvo, jer nakon što je Staljin ojačao svoj osobni položaj i učvrstio svoju vlast, razmjena konstruktivnih mišljenja u partijskim i državnim krugovima više nije bila moguća (mnogi koji su imali drugačije mišljenje morali su se solidarizirati sa Staljinom zbog straha pred represalijama).
Stvoren je jedan od najradikalnijih totalitarnih sustava kojega je čovječanstvo ikad upoznalo, a usporedno s njim razvijan je kult Staljinove ličnosti. No, najveće pogreške Staljina reflektirale su se upravo na oružane snage i bile su prije svega motivirane političkim čimbenicima, što je u određenome opsegu razumljivo, imajući u vidu organizacijsku i ideološku strukturu sovjetske socijalističke vojske. Naime, vojna pobjeda Crvene armije omogućila je uvođenje važnoga principa ustrojavanja vojne organizacije, koji će kasnije postati model izgradnje oružanih snaga u gotovo svim socijalističkim državama – upravljanje vladajućih komunističkih ili radničkih partija vojnom silom. Veliki utjecaj partije na vojnu silu, karakterističan je za jednopartijske države (a to su po pravilu gotovo sve socijalističke zemlje), jer se smatralo da je princip vodeće uloge partije u vojsci osnova rješavanja problema između civilnih i vojnih vlasti socijalističke države. U njima je politički aparat bio organizatorska jezgra, pa je i logično da se njezino vodstvo u početku više sastojalo od političkih aktivista, a manje od profesionalnih vojnika.
Kako bi imala utjecaj na vojnu silu, komunistička partija koristila je najsigurnije sredstvo koje joj je bilo na raspolaganju, ideološkopolitičku indoktrinaciju. U takvim okolnostima, Staljin u svome pohodu na najvišu vlast i političku moć nije radio nikakvu razliku između vojnih, partijskih i državnih struktura, jer u biti i nije bilo razlika između njih, osim u formalnom smislu. U cjelokupnom odnosu socijalističkog društva i njegovih oružanih snaga pokazalo se kako vladajuće snage socijalizma djeluju unutar društvenog sustava (ali i u međunarodnoj zajednici), prije svega snagom i autoritetom države i zbog toga državna vojna organizacija postaje prvorazredno sredstvo učvršćenja socijalizma i njegova egzistiranja. Društvena kontrola oružanih snaga slabila je što se više razvijao državni administrativno-birokratski aparat uz koji je jačala i vojna sila, tako da su oružane snage relativno brzo postale institucija unutar institucije, dovoljne same sebi, a u društvu su dobile privilegirani status.
Nakon Lenjinove smrti 24. siječnja 1924. započeo je otvoreni sukob između Trockoga i njegovih pristaša sa Staljinovom strujom za vlast, što je polemike oko doktrinarnog razvoja Crvene armije potisnulo u drugi plan. Pobjeda Staljinove struje rezultirala je smjenom Trockoga s dužnosti predsjednika Revolucionarnog vojnog savjeta SSSR-a i Narodnoga komesara vojske i mornarice u siječnju 1925. godine, a na njegovo mjesto došao je Frunze koji isto tako nije bio po volji Staljinu, no nije se zadržao dugo na toj dužnosti, jer je umro tijekom operacije u listopadu iste godine (iako o tome još uvijek nisu pronađeni čvrsti dokazi, negativni ishod relativno banalne operacije Frunzeovog slijepog crijeva, po svemu sudeći, bio je neposredno iniciran od samoga Staljina).
Nakon smrti Frunzea na čelne dužnosti u sektor obrane i Crvene armije dolazi Kliment Vorošilov. Prije revolucije i građanskoga rata priprosti metalski radnik, Vorošilov je zahvaljujući osobnoj hrabrosti i eksplozivnom karakteru brzo napredovao tijekom građanskoga rata, a sa Staljinom je postao blizak za vrijeme obrane Caricina. Nakon rata ostali su iznimno dobri prijatelji (naravno, koliko je to bilo moguće biti sa Staljinom) i jedan od rijetkih vojnih zapovjednika u kojega je Staljin imao veliko povjerenje. Postavljanje Klimenta Vorošilova na čelo Crvene armije bila je jedna u nizu taktičkih pobjeda Staljina na njegovu putu prema apsolutnoj moći, a njegova zadaća bila je reorganizacija vojske, prije svega micanje nepouzdanih časnika koji su ostali pod utjecajem Trockoga. Odmah po dolasku na čelo vojske Vorošilov je počeo instalirati vlastitu kadrovsku nomenklaturu, pri čemu mu vojno obrazovanje, znanje i sposobnost zapovijedanja svakako nisu bili među primarnim kriterijima za njihov odabir. Sukladno takvoj kadrovskoj politici, tijekom 1924. – 1925. izvršena je velika reorganizacija Crvene armije, s ciljem usmjeravanja zapovjednog sastava na lojalnost najvišim strukturama vladajuće partije (konkretnije, Staljinu osobno). Time su stvorene virtualne pretpostavke kako je u Crvenoj armiji sve moguće, ukoliko je kompatibilno Staljinovim željama i stavovima. Kasnije će na tome biti utemeljene i Staljinove „velike čistke“ u oružanim snagama (ali i u svim ostalim strukturama društva).
Kada su započele organizirane Staljinove čistke i zbog čega, još uvijek je predmet brojnih povijesnih rasprava. Nesumnjivo je njihov glavni razlog bio u ustrojstvu Staljinove osobnosti, dodatno potaknut mentalitetom podneblja u kojem je rođen i odgajan, ali i nizu političkih čimbenika koji su obilježavali tadašnji SSSR. Vjeruje se kako zamisao o velikim «čistkama » počinje tijekom partijskog kongresa u siječnju 1934. na kojem je, prilikom glasovanja o kandidatima za Centralni komitet, Staljin dobio najviše negativnih glasova od svih kandidata. Osoba koja na ovom zasjedanju dobiva najmanje kritike u tajnom glasovanju bio je Sergej Kirov koji time postaje direktni Staljinov konkurent za vlast. Popularni Kirov ubijen je u atentatu u prosincu iste godine, što brojni povjesničari smatraju početkom čistki, iako one dobivaju svoj organizirani i masovni karakter tek 1936. godine, dolaskom Nikolaja Vasilijeviča Ježova na čelo NKVD.
Velika čistka započela je uklanjanjem donedavnih partijskih «kapitalaca » koji su mogli u nekom obliku biti Staljinova konkurencija, a Crvenu armiju pogodile su kao malj tek iduće godine, uklanjanjem najkvalitetnijega časničkog sastava. Među prvima je stradao jedan od najvećih umova kojima je Crvena armija raspolagala, maršal Tuhačevski koji je likvidiran u lipnju 1937. godine, a nakon njega uslijedile su likvidacije u svim strukturama visokog časničkog kadra. U «čistkama» je posebno teško stradao najviši zapovjedni kadar, koji „de facto“ i rukovodi oružanim snagama, pa su uklonjena tri maršala od ukupno pet koliko je u to vrijeme imala Crvena armija (ostala su samo dvojica starih Staljinovih prijatelja, ali ujedno i najmanje sposobnih od svih tadašnjih maršala – Budjoni i Vorošilov), 13 od 15 armijskih generala, 8 od 9 admirala, 50 od 57 generala korpusa, 154 od 186 generala divizija, svih 16 armijskih komesara i 25 od 28 komesara korpusa. Po relevantnim povijesnim izvorima Ježov je planirao uhićenje 50 % viših i oko 10 % nižih časnika (oko 12 000 ljudi), međutim to se ipak nije ostvarilo u tolikoj mjeri. No unatoč tome, rezultati su bili porazni - kada se «čistka» u oružanim snagama završila, Crvena armija ostala je bez 5500 časnika, pri čemu je 1500 viših časnika strijeljano (od čega više od 2/3 stožernih časnika s najvišom vojnom izobrazbom), dok je oko 4000 deportirano u sibirske Gulage. Čistke u vojsci završile su smjenom Ježova s dužnosti šefa NKVD-a u studenome 1938. godine, ali golema šteta oružanim snagama bila je nepopravljiva za duže vrijeme. Upravo u tome je i najveća odgovornost Staljina kao vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, koji je doslovno obezglavio vlastitu vojsku u trenutku kada su joj bili prijeko potrebni stručni i obrazovani kadrovi.
Kako bi se popunio opasni «vakuum » u najvišem vojnom vodstvu, ubrzano su promovirani mladi, nedovoljno iskusni, ali i slabije obrazovani časnici, pri čemu je najvažniji uvjet napredovanja bila bezuvjetna odanost Staljinu i puna politička podobnost. Takva politika dovela je do situacije da samo 7 % časnika u oružanim snagama ima završeno više vojno obrazovanje, a 37 % nije završilo čak niti srednju, dočasničku vojnu školu. To je bio jedan od temeljnih uzroka retrogradnih procesa koji su pred izbijanje Drugoga svjetskog rata pogodili Crvenu armiju. Tim procesima dodatno su «kumovali» konzervativni visoki časnici zastarjelih shvaćanja, koji su ostali nedirnuti Staljinovim čistkama kao njegovi osvjedočeni prijatelji i pristaše, a koji nisu shvaćali nove razvojne trendove i potrebe promjene vojne taktike i strategije, sukladno tehnološkom razvoju vojnoga oružja i opreme.
Pod njihovim utjecajem dolazi i do radikalnih promjena u vojnoj strategiji, taktici i organizaciji oružanih snaga. Doktrina Tuhačevskoga o vođenju oklopnoga rata i sukladno tome primarnom razvoju oklopnih snaga odbačena je kao „reakcionarna i buržoaska“, a oklopni korpusi (tada ih je već bilo devet) rasformirani. Oklopne postrojbe su „usitnjene“ do razine bojne i razdijeljene u sastav pješačkih i konjaničkih postrojbi, kao snaga za neposrednu potporu pješaštvu ili konjaništvu, a veliki dio tenkova (osobito teških) konzerviran je i stavljen u pričuvu. No najgore od svega je što su naglo (gotovo„preko noći“) oklopne snage dobile sekundarnu važnost u sovjetskoj vojnoj koncepciji, a budući je doktrina oklopnoga ratovanja postala politički opasna, svatko tko se usudio predlagati poboljšanje učinkovitosti oklopnih snaga Crvene armije igrao se vlastitom karijerom (u najboljem slučaju) ili glavom (u češćem slučaju).
Konačni rezultat takvog pristupa bio je radikalni pad kvalitete obučenosti tenkovskih posada, zaustavljanje istraživačkoga rada na tehničkim i taktičkim poboljšanjima postojećih i razvoju novih tenkova, te znatno smanjena proizvodnja već postojećih modela tenkova. Prvi jasni pokazatelj Staljinovih pogrešaka i propusta povezanih s „velikim čistkama“ u Crvenoj armiji postali su očigledni tijekom Zimskoga rata 1939. – 1940. godine. Crvena armija je ušla u rat sa zastarjelom organizacijom i glomaznom formacijom postrojbi, čije ljudstvo nije bilo pripremljeno za rat na finskom teritoriju u zimskim uvjetima. Masivne divizije bile su prikovane za putove i potpuno nesposobne parirati dinamičnoj taktici finskih snaga.
„Generalissimus“
Još i prije Zimskoga rata Staljin je očigledno bio svjestan problema koje su njegove „čistke“ napravile u redovima Crvene armije i shvatio je kako mora dobiti na vremenu da bi ponovno vratio operativnu učinkovitost njezinih postrojbi. Upravo zbog toga uslijedio je Molotov-Ribbentrop sporazum o nenapadanju koji je trebao osigurati SSSR-u mir i smanjiti moguću prijetnju od Njemačkojapanske protusovjetske koalicije.
S obzirom da je taj sporazum imao i tajni aneks o podjeli interesnih sfera na području Poljske, Finske, Pribaltičkih država i Rumunjske, upravo je Zimski rat bio produkt tih interesnih podjela. Sovjetska kampanja na Finsku bila je očigledno prilično loše organizirana i pripremljena, pa iako su pobijedili u ratu, gubici u ljudstvu i tehnici bili su nesrazmjerni postignutim ciljevima. S druge strane, upravo je neshvatljivo da je gotovo paranoično nepovjerljivi Staljin zaključio kako je potpisivanjem Molotov-Ribbentrop sporazuma otklonio (pa makar i privremeno) njemačku agresiju na SSSR. Doduše, jedna od odlika Staljinove osobnosti bila je tvrdoglavost, pa kada je sam došao do nekog zaključka, praktično nije bilo mogućnosti razuvjeriti ga, bez obzira na čvrstoću argumenata – ukoliko je to netko i pokušao, redovito se javila Staljinova sumnjičavost i nepovjerenje, a nesretnik kome je tako nešto palo na pamet vrlo brzo se suočio s vlastitom sudbinom. Uglavnom, Staljin je zaključio kako Hitler definitivno neće napasti SSSR, dok ne riješi pitanje okupacije Velike Britanije, pa čak niti vrlo jasna i nedvosmislena izvješća o pripremama za operaciju „Barbarossa“ (kodirani naziv za njemački napad na SSSR – op.aut.) nisu ga mogla pokolebati u tom uvjerenju (britanska vlada dva puta je u travnju 1941.
izvijestila Staljina o velikim pokretima njemačkih snaga i njihovoj koncentraciji na istoku. U proljeće 1941. učestala su kršenja zračnog prostora iznad pograničnog dijela SSSR-a od strane njemačkih izviđačkih zrakoplova. Jedan od najboljih sovjetskih obavještajaca svih vremena, Richard Sorge poslao je sovjetskom Vrhovnom zapovjedništvu nepobitne dokaze o predstojećoj agresiji). Naprotiv, što su argumenti bili konkretniji, Staljin im je manje vjerovao.
Kada je do njemačke agresije konačno došlo, Staljin i njegovo najuže zapovjedništvo bili su potpuno iznenađeni i duboko konsternirani takvom situacijom. Po nekim neprovjerenim podacima Staljin je doživio i živčani slom nakon pada Minska, te je doslovno nestao na nekoliko dana. Po nekim istraživačima, napustio je Moskvu i sklonio se u Kirov, gdje je imao podzemno sklonište, po drugima skrivao se na sigurnim lokacijama izvan Moskve, a ostali su uvjereni kako prvih dana rata nije niti napuštao Moskvu. Taj dio njegove povijesti svakako će ostati bez odgovora, ali nakon što se vratio i ponovo čvrsto stao na kormilo države, nesumnjivo se radilo o „starom“ Staljinu – neumoljivom, čvrstom i beskompromisnom.
Ponovno u prvi plan dolaze njegove izvanredne organizatorske sposobnosti, pojačane golemom radnom energijom, no sada Staljin sluša svoje podređene zapovjednike (osobito mladog, ali vrlo sposobnog Georgija Žukova) i na temelju njihovih stavova donosi konačne odluke. U početnom razdoblju rata, upravo zahvaljujući velikom broju nekompetentnih visokih zapovjednika, Staljin se priklanja prosudbama svojih provjerenih prijatelja Vorošilova i Budjonija, ali nakon Budjonijevog debakla kod Umana, sve više počinje uvažavati mlade, energične zapovjednike koji uz Žukova postaju nositelji ratnog planiranja i vođenja operacija Crvene armije. Pri tome i dalje ostaje beskompromisan, odlučan i isključiv, pa kada mu je vlastiti sin pao u njemačko zarobljeništvo, navodno je odbio njegovu razmjenu za zapovjednika njemačke armije Von Paulusa, riječima: „Ne razmjenjuje se general za vojnika“. Koliko je ta izjava točna, a koliko samo produkt sovjetske ratne promidžbe danas je teško utvrditi (uostalom, još uvijek pouzdano nije utvrđeno da li su Nijemci uopće ponudili tu razmjenu), međutim po Staljinovu psihološkom profilu, postoji velika mogućnost da bi takav odgovor bio vjerojatan ukoliko je do te situacije uopće došlo.
Jedna od najkontroverznijih, ali politički i vojnički najboljih odluka koje je Staljin donio u početku rata bila je organizacija velike vojne parade za obljetnicu Oktobarske revolucije 7. studenoga 1941. godine na moskovskom Crvenom trgu, kada su Nijemci bili doslovno pred vratima Moskve. Postrojbe koje su sudjelovale u mimohodu nakon prolaska Crvenim trgom produžavale su izravno na bojišnicu, a sa počasnog mjesta na Lenjinovu mauzoleju pozdravljao ih je Staljin. Bio je sam, jedini. Time je još više pridonio jačanju ukupnog borbenog morala branitelja i stanovništva SSSR-a kojega je vojna parada u velikoj mjeri podigla, a sebe je opet promovirao kao jedinog i neupitnog vođu.
Nakon što je Crvena armija preuzela stratešku inicijativu, Staljin je ponovo bio u svom elementu. Za razliku od Hitlera, koji se miješao u sve detalje i nastojao osobno upravljati postrojbama na terenu, Staljin je na sebe preuzeo ulogu nadzornika i arbitra, prepuštajući zapovjednicima inicijativu na terenu. Naravno, to nije značilo da se bez osobne Staljinove odluke može donijeti ikakva odluka – zapovjednici su bili inicijatori i planeri koji su svoje odluke bili dužni predstaviti Vrhovnom zapovjedništvu, odnosno Staljinu, a on je uvijek donosio konačnu odluku. Nakon uspješno riješene bitke kod Kurska, obično je odobravao odluke svojih podređenih zapovjednika, ali nikada prije nego što su bile detaljno razmotrene na stručnom skupu njegovih najbližih savjetnika.
Osim vojnih operacija, Staljin je osobno nadgledao i sve ostale ratne aktivnosti – od ratne proizvodnje, preko promidžbe i sustava informiranja do svih ostalih aspekata života u SSSR-u. Kako bi sve to mogao ostvariti, za Staljina nema odmora, radi neprekidno, 14 - 15 sati dnevno, što dovodi do drastičnog pogoršavanja njegova zdravstvenog stanja (tada je navršio 66 godina).
Kraj rata Staljin dočekuje prilično narušena zdravlja i neposredno prije njemačke kapitulacije preživljava prvi srčani udar. Potpuno svjestan svoga zdravstvenog stanja, napušta dotadašnji izravni sustav upravljanja državom i prelazi na davanje smjernica, arbitriranja u raspravama i nadzora nad strateškim aktivnostima, dok sve ostalo potpada pod nadležnost drugih članova Politbiroa i ministara. No, time nije nestala i njegova izuzetno izražena želja za apsolutnom moći i praksa da sve zasluge svojih podređenih pripiše isključivo sebi. To se najbolje vidjelo na paradi pobjede 09. svibnja 1945. Prvobitno je Staljin namjeravao osobno voditi pobjednički mimohod, ali kada je shvatio da ne može podnijeti prijavak sam sebi, ipak se odlučio „teška srca“ (po navodima osoba iz njegova najbližeg okruženja) taj dio prepustiti maršalu Žukovu, a on je primio prijavak kao šef države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Ubrzo nakon završetka rata maknuo je tada već iznimno popularnog Žukova na marginalnu dužnost, daleko izvan Moskve (prvo za zapovjednika Odeskog vojnog okruga, a zatim još dalje – za zapovjednika Uralskoga vojnog okruga). Kako bi još više istaknuo svoje ratne zasluge, dodjeljuje si čin generalissimusa u lipnju 1945. godine i time postaje drugi generalissimus u ruskoj/sovjetskoj povijesti (nakon Suvorova). No, njegov presudni zapovjedni utjecaj na Crvenu armiju nije se nimalo smanjio nakon rata. Staljin iznimno puno vremena provodi razmatrajući vojna pitanja, te inzistira na tehničkom jačanju Crvene armije maksimalno se zalažući za stvaranje atomske bombe. U projekt razvoja nuklearnog oružja Staljin se uključio jednakom upornošću i snagom volje kao i na vođenje Crvene armije u prvim mjesecima njemačke agresije, što je dodatno utjecalo na njegovo narušeno zdravlje. Dočekao je trenutak kada je SSSR ovladao nuklearnom tehnologijom i započeo proizvodnju vlastitoga nuklearnog oružja, a neposredno prije nego što je započeo novi val „čistki“, koji bi vjerojatno ponovno „izbrisao“ veliki dio sovjetske političke, ali i vojne nomenklature, Staljin je doživio smrtonosni moždani udar 01. ožujka 1953. nakon kojega je umro četiri dana kasnije ne dolazeći svijesti.
Nakon više od 60 godina od njegove smrti, Staljin je i dalje kontroverzna povijesna figura, a njegova politička i državnička uloga su još uvijek predmet opsežnih analiza i društvenih istraživanja. Jednako tako postoji ambivalentni odnos prema njemu kao vojskovođi. Ukoliko se uspoređuje sa svojim glavnim protivnikom Hitlerom, Staljin nikada nije imao histerične ili jarosne napade, niti druge neurastenične manifestacije (čak i kada je navodno doživio živčani slom, potpuno je nestao iz javnosti, a kada se vratio ponovo je bio staložen, pribran vođa). Osim toga, on je svoje generale slušao nakon što je u nekoliko navrata donio samostalnu odluku protiv njihovih prijedloga, s poraznim rezultatima na bojištu. Hitler je naprotiv, uvijek smatrao kako je u pravu. Jednako tako je bio i suprotan odnos prema podređenim zapovjednicima. Hitler je bez ikakve sumnje imao vrhunske časnike i odlične zapovjednike na početku rata, ali njihovim šikaniranjem, smjenjivanjem i kasnije likvidacijama, marginalizirao ih je u većoj mjeri i zamijenio manje vrijednim, ali poslušnim i podobnim časnicima, što je samo ubrzalo slom njegovih armija. Staljin je nakon „velike čistke“ vojni establishment „napunio“ podobnim i sebi odanim časnicima, ali slabe vojničke i zapovjedničke kvalitete. No kada su borbena djelovanja jasno pokazala njihovu nesposobnost, bez milosti ih je zamijenio kompetentnim zapovjednicima mlađih naraštaja, te redovito počeo slušati njihove savjete i prijedloge.
Povijesne činjenice su da je SSSR iznio najveći teret Drugoga svjetskog rata, podnijevši najveće žrtve, ali ostvarivši i najveće pobjede. Cijelo to vrijeme Staljin je bio na čelu države i vojske, s gotovo apsolutim ovlastima vrhovnog zapovjednika, pa se po toj logici njemu mogu pripisati i najveće zasluge za uspjeh u ratu. Po brojnim Staljinovim kritičarima, za pobjedu Crvene armije zaslužna je isključivo ekipa mladih, vrlo sposobnih i energičnih generala predvođena Georgijem Žukovom, dok se uloga Staljina potiskuje u drugi plan, pa čak i nastoji diskreditirati kao „kočničara“ izvanrednog potencijala crvenoarmijskih generala. To je samo donekle točno, jer Staljin je u skladu sa svojim ovlastima imao cijelu situaciju pod nadzorom i donosio konačne odluke. U tom kontekstu, rezultat rata uvrstio ga je među najzaslužnije pobjednike, pa ukoliko su njegove pojedine taktičke odluke bile promašaji koji su Crvenu armiju koštali velikih gubitaka, strateške odluke koje je donosio rezultirale su sovjetskom pobjedom. Uostalom, Staljin je nesumnjivo u velikoj mjeri zaslužan da je SSSR iz rata izašao ne samo kao pobjednik nego i kao velika vojna sila koja je u poslijeratnom razdoblju postala jedna od svjetskih nuklearnih velesila. Zbog svega navedenog, a imajući u vidu i Staljinove katastrofalne pogreške, te brojne zločine, još uvijek nije završena polemika o tome da li je Staljin bio veliki vojskovođa ili samo beskrupulozni manipulator i surovi diktator. Svojevremeno je sam Staljin rekao svome starom prijatelju Molotovu: „Znam da će nakon moje smrti gomila smeća biti bačena na moj grob, ali vjetar povijesti to će prije ili kasnije odnijeti bez ikakve milosti.“ Hoće li doista!?
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u siječnju 2015.