ZWZ je general Rowecki preimenovao u Zemaljska vojska (polj. »Armia Krajowa«, engl. »Homeland Army«) dana 14. veljače 1942. Početkom 1942. zatražili su osam instruktora koji su uvježbavali jedinice AK-a. Planirane su veće akcije na području Ukrajine, ali je iz Velike Britanije stiglo samo 50 000 zlatnih dolara. Tim su novcem pripadnici AK-a davali mito lokalnom stanovništvu da ih ne oda te su njime kupovali eksplozivne materijale od Nijemaca i Rusa. Kako bi pomogli borcima AK-a i izvođenju akcija, Churchill je odobrio uporabu »Liberatora« koji su imali veći domet od »Halifaxa«.
U razdoblju između 27. i 28. ožujka i 8. i 9. travnja na područje Poljske iskrcana su 22 agenta te dio materijala koji je bio namijenjen borcima AK-a. Od svibnja do rujna nije bilo letova kojima je dopremana pomoć, potom je sljedeća pošiljka stigla 2/3. rujna 1942. godine. U samo dva dana iskrcano je: 21 potpuno opremljen operater, dva politička kurira, novčanice u vrijednosti od 600 500 $, 620 200 zlatnih dolara, jedan milijun RM u papirima, jedna »Rebecca« (prijenosni uređaj za navođenje zrakoplova), pet bežičnih uređaja za odašiljanje signala u Ujedinjeno Kraljevstvo, deset prijamnih setova za primanje BBC-evih poruka te 15 kontejnera nosivosti dvije tone. U razdoblju od kolovoza 1942. do travnja 1943. dopremljeno je 119 agenata te 49 tona zaliha. No zalihe koje su dobivali od Engleza nisu mogle zadovoljiti potrebe AKa, osobito nakon jeseni 1942. godine kada su akcije bile učestalije.
Do jeseni 1942. razvilo se nekoliko tajnih radionica koje su bile centralizirane i podređene inženjeru koji je bio pod zapovjedništvom generala Komorowskog, zamjenika zapovjednika AK-a. Produkcija je bila raspoređena u dva dijela: naoružanje i oružje. Napravljeni su automatski pištolji i bacači plamena kao i cijele serije posebnih mina koje su bile namijenjene onesposobljavanju željezničkog prometa. Sirovine su dolazile iz industrija koje su bile pod njemačkom kontrolom, a u kojima su radili Poljaci. Nekoliko potrebnih materijala krali su iz tvornica u Chorzowu, Błoniu, Radochi i Mościcama. Do 30. travnja 1943. godine AK je od Britanije dobio 51,5 tona opreme, zajedno sa 163 padobranca (među njima i 16 političkih kurira). U razdoblju od 1941. do 1943. Poljaci su dobili 6 230 kg eksploziva. To su bile male količine usporedimo li to s travnjem i svibnjem 1944. kada su dobili 14 tona eksploziva. Osim što su u travnju i svibnju 1944. dobili toliko eksploziva, dobili su i 104 operatera, određen broj puškostrojnica, pušaka »Sten« i antitenkovskih raketa (PIAT). Iako im to nije bilo dovoljno, ipak je bilo lakše organizirati aktivnosti.
Početkom 1943. godine bilo je oko 200 000 ljudi u AK-u, koji su bili slabo naoružani. Poljska obavještajna služba do ljeta je 1942. godine bile podijeljena u četiri odjela: 1. Centralni odjel (pokrivao je Generalnu guberniju – kodni naziv »Strargen«), 2. Zapadni odjel (pokrivao je područje cijelog Reicha – kodni naziv »Lombard«), 3. Istočni odjel (protezao se od rijeke Bug do bojišta – kodni naziv »Meerauge «), 4. Odjel koji se bavio samo željezničkim prijevozom (kodni naziv – »Witzer«). Komunikacijski kanali odvijali su se i preko kurira koji su bili raspoređeni u trima zemljama: Baza 1 u Budimpešti (kodni naziv »Romek«); Baza 2 u Bukureštu (kodni naziv »Bolek«) i Baza 3 u Stockholmu (kodni naziv »Anna«). U studenom je Baza 2 preseljena u Istanbul (kodni naziv »Bey«), ali je ostala tajna stanica u Bukureštu (kodni naziv »Bolek II«). Kasnije su uspostavljene stanice i u Beogradu (kodni naziv »Sława«), Ateni (kodni naziv »Grzegorz«) i u Kairu (kodni naziv »Alek« i »Muł«). Podstanice su postojale i u drugim državama.
Godine 1942. javilo se oko 150 različitih časopisa i novina. Neki od njih su: »Jeka«, »Poljska živi«, »Borba se nastavlja«, »Na oružje«, »Slobodna Poljska«, »Sutra« itd. Osim što su tiskali na poljskom jeziku, tiskali su i na njemačkom jeziku. Provodili su operaciju »N« te su širili novine unutar »Wehrmachta« i njemačke administracije. Neke od novina bile su i ilustrirane satirične novine: »Vojnik«, »Čekić« i »Der Klabautermann «.
Organizacije koje su pristupile AK-u
Sikorski je u kolovozu 1942. godine naredio svim vojnim skupinama da se povežu s AK-om. U sastav AK-a ušle su paravojne snage Zemljo radničke stranke – Zemljoradnička bojna, paravojne snage Nacionalne demokratske stranke, Nacionalna vojna organizacija (unutar koje su se stvorile i Nacionalne oružane snage). Lijevo orijentirana komunistička Narodna straža (polj. »Gwardia Ludowa«/GL, engl. »People’s Guard«) nije priznala zapovjedništvo AK-a te su se nastavili sami boriti. Osim što su se Poljaci aktivno uključivali u AK, bilo je i britanskih zarobljenika koji su uspjeli pobjeći te se pridružiti AK-u. Organizacija AK-a tada je brojila oko 130 000 ljudi koji su bili u kadru Podzemne organizacije. Volonteri su bili dodijeljeni novinskoj produkciji, kurirskim poslovima, bolničarima, obavještajnoj službi, te sudjelovali u ubojstvima ili sabotažama.
General Rowecki Naredbom broj 84 ujedinio je sve diverzantske jedince 22. siječnja 1943. u novu organizaciju »Kedyw«. »Kedyw« su činile dotadašnje jedinice: »Wachlarz «, »Osa-Kosa«, jurišne grupe Sivi redovi (polj. »Szare Szeregi«) i ZO. Do lipnja 1943. godine bilo je oko 40 jedinica od 30 do 100 ljudi u Poljskoj koje su prošle kroz obuku u »Kedywu«. Poznat je i podatak da je do 1. srpnja 1944. godine u jedinicama »Kedywa« obučeno oko 51 000 boraca, a imali su 13 mitraljeza, 37 puškostrojnica, 256 kratkih strojnica, 912 pušaka, 1 200 pištolja, 12 PIAT-ova i 30 protutenkovskih pušaka. Od 30. lipnja 1943. do 2. listopada 1944. glavni zapovjednik na području Poljske bio je general Tadeusz Komorowski (pseudonim Bór). Jedinice su se nalazile u velikim šumama oko Lublina, Kielcea i Sandomierza te u Tuholskim šumama u sjevernoj Poljskoj. U jesen 1943. godine oformljena je Uprava podzemnog otpora (polj. »Kierownictwo Walki Podziemn«, engl. »Directorate of Underground Resistance«).
Osim nje postojala je i Uprava civilnog otpora (polj. »Kierownictwo Walki Cywilnej«, engl. »Directorate of Civil Resistance«). Ove dvije uprave kasnije su ujedinjene pod imenom Uprava podzemne borbe (polj. »Kierownictwo Walki Podziemnej«, engl. »Directorate of Underground Struggle«). Upravu su činili zapovjednik AK-a, šef osoblja, vođa »Kedywa«, voditelj ureda za informiranje i propagandu te upravitelj općeg otpora. Bojnik Alojzy Dziura-Dziurski u rujnu 1943. obučio je elitnu grupu muškaraca koji su kasnije postali partizanski zapovjednici. Kamp za treniranje bio je u šumi Przysieka u blizini Krakova. Grupa je nosila ime »Skrzetulski« te je bila podijeljena u četiri jedinice: napadačka,likvidacijska, izviđačka i potporna. U svakoj jedinici bilo je 12 muškaraca koje je vodio časnik. Dziurinu grupu činilo je i pet sekcija: zapovjedništvo, komunikacija, opskrba, sanitet i prijevoz (prijevoz je bio najveća sekcija i činilo ju je 16 konjskih vagona). Što se tiče oružja koje je posjedovala grupa, imali su strojnicu, tri puškostrojnice, 12 kratkih strojnica, 32 pištolja i 16 sačmarica za vozače vagona. Osim navedenih organizacija, u Varšavskom getu osnovana je Židovska borbena organizacija (polj. »Żydowska Organizacja Bojowa«, engl. »Jewish Fighting Organization «). Osnovana je unutar Židovskog nacionalnog odbora. Organizacija je imala malo više od 1 000 boraca (zajedno s Cionističkim revizionističkim pokretom i Židovskom vojnom unijom koji nisu priznavali Židovski nacionalni odbor), a trenirali su ih pripadnici AK-a i GL-a. Tijekom napada na Varšavski geto (19. travnja–8. svibnja 1943) AK je imao marginalnu ulogu u obrani istoga. Borci AK-a samo su opskrbljivali neke položaju koje su držali Židovi. Donosili su im oružje, municiju i hranu (ali u malim količinama). Tijekom nekoliko napada koje su izvele jedinice AK-a i GL-a uspjelo je pobjeći nekoliko Židova kroz kanalizaciju. No to nije bilo dovoljno jer su Nijemci savladali obranu geta i pobili ili zarobili oko 56 000 Židova.
Početkom 1944. godine AK je brojio 380 000 boraca i posjedovao 53 000 komada oružja (3,6% su bili strojnice i puškostrojnice) i 128 000 granata. Neke od akcija koje je AK proveo od 1942. do 1944. godine Borci AK-a planski su provodili svoje akcije te su u ožujku i travnju 1942. godine oštetili 134 lokomotive i 2 262 teretna vagona. U lipnju je oštećeno i uništeno oko 135 lokomotiva i 561 vagon. Tim akcijama borci su AK-a nanijeli velike gubitke Njemačkoj vojsci. Zbog toga su postavljeni njemački vojnici na mjesta koja su češće napadana (pruge: Lavov–Kasne–Tarnopol, Lavov–Brody, Lavov–Rawa Ruska, Chłem–Dorohusk). Treba sumirati i reći kako je od 1. siječnja 1941. do 30. lipnja 1944. godine oštećeno 6 930 lokomotiva, izbačeno iz tračnica i zapaljeno 443 transporta, oštećeno 19 058 vagona, prekinuto 638 dalekovoda, oštećeno ili uništeno 4 326 vojnih vozila, dignuto u zrak 38 željezničkih mostova, oštećeno 28 zrakoplova, uništeno 1 167 cisterni s benzinom (4 674 tona benzina), uništena tri izvora nafte, spaljeno 150 vagona koji su prevozili drvo, 122 vojna skladišta, osam vojnih skladišta hrane, uništeno 2 872 stroja u tvornicama, izvedeno 25 145 sabotaža i 5 733 napada na Nijemce. Nijemci su i u 1942. i 1943. godini raseljavali stanovništvo Poljske. Tako su od studenog 1942. do ožujka 1943. te od lipnja do kolovoza 1943. godine iz okruga Zamość iselili oko 100 000 Poljaka i naselili oko 13 000 Nijemaca. Borci su AK-a reagirali te su uz pomoć partizana napadali nove doseljenike, željeznicu, mostove i ceste. Tim su napadima promijenili i usporili plan Nijemaca za planskim raseljavanjem Poljaka i naseljavanjem Nijemaca na područje Generalne gubernije. Što se tiče ubojstava koje su izvršavali pripadnici AK-a, treba istaknuti ubojstvo 2 015 Gestapovih agenata u razdoblju od siječnja 1943. do lipnja 1944. Osim Gestapovih agenata, spomenut ćemo i ubojstva Kurta Hoffmana, voditelja zavoda za zapošljavanje, kao i časnika Brauna. Pripadnici AK-a pokušali su ubiti i generala Waltera Krügera, šefa tajne policije SS-a u Generalnoj guberniji u Krakovu, ali je on samo ozlijeđen. Dana 1. veljače 1944. godine ubijen je i šef varšavske policije SS-general-bojnik Franz Kutschera, voditelj istražnog odjela Lubert te šef Gestapa u Kielceu Franz Witek. No Gestapo je uzvratio udarac te je u razdoblju od 1. rujna 1943. do 19. veljače 1944. godine bilo uhićeno ili ubijeno 14 221 članova AK-a.
Najveći gubitak za AK bilo je uhićenje generala Roweckoga 30. lipnja 1943. godine. Njega su izdala tri člana AK-a. Kako nije htio surađivati s Nijemcima u borbi protiv SSSR-a, prebačen je u koncentracijski logor Sachsenhausen gdje je i ubijen 2. kolovoza 1944. godine. Nakon njegova uhićenja general Komorowski postao je glavni zapovjednik AK-a. Komorowski je 15. rujna 1943. izdao Naredbu 116. Njome je istaknuo kako neke naoružane bande napadaju gradove i sela te pljačkaju banke, kuće, stanove i veće farme. Kako su te akcije bile većinom pljačkaške, Naredbom 116 rekao je kako se borci AK-a moraju boriti protiv takvih skupina. Tu se osvrnuo i na Židove te je istaknuo da su židovske jedinice banditske jedinice.
Jedna od najvažnijih akcija je akcija »Oluja« (polj. »Burza«, engl. »Tempest «), potom manje akcije »Jula« i »Eva«. Operacija »Oluja«, koju je naredio general Komorowski 20. studenog 1943. godine, imala je cilj organizirati različite napade protiv Nijemaca u suradnji s Crvenom armijom. »Oluja« se počela provoditi od siječnja 1943. godine. Operacijom »Jula« general Komorowski između 6. i 9. travnja 1944. godine minirao je njemačku željezničku komunikaciju na relacijama Krakov–Przemyśl, Bielsko–Lavov i Łódź–Lavov. U pripremama za opreaciju »Overlord« AK je prekidao sve glavne linije Krakov–Lavov te Łódź–Varšava i Łódź–Lavov.
Nakon što je u siječnju 1944. Crvena armija počela osvajati istočne dijelove Poljske, surađivala je s AK-om do travnja 1944. godine. Nakon što su porazili Nijemce, Rusi su počeli tjerati borce AK-a i AL-a u vojsku generala Berlinga koja je formirana u SSSR-u te Crvenu armiju. Htjeli su sve borce AK-a podrediti sebi. Postoji nekoliko slučajeva u istočnoj Poljskoj u kojoj je oko 3 000 vojnika AK-a 5. pješačke divizije odigralo veliku ulogu u osvajanju Lavova između 23. i 27. srpnja 1944. Nakon što je grad osvojen, maršal Ivan Stepanovich Konev natjerao je vojnike AK-a da se pridruže Crvenoj armiji. Kako časnici AK-a to nisu prihvatili, poslani su u SSSR te se nikada nisu vratili. Nakon što je Crvena armija prešla rijeku Bug (20. srpnja 1944), koju su Sovjeti priznali kao granicu između SSSR-a i Poljske, dana 21. srpnja 1944. u Moskvi je formiran Poljski odbor narodnog oslobođenja (polj. »Polski Komitet Wyzwolenia Narodowego«/PKWN, engl. »Polish Committee of National Liberation«) koji je potpisao dva ključna dogovora sa sovjetskim vodstvom: prihvatili su Curzonovu liniju kao novu poljsku istočnu granicu, te su dali sovjetskim vojnim vlastima potpunu vlast nad poljskim teritorijem koji je oslobođen pomoću Crvene armije. PKWN je u srpnju u Lublinu proglasio sebe privremenom vladom (poznatija pod nazivom Lublinska vlada). Crvena armija i NKVD počeli su s likvidacijama članova AK-a zbog toga što su im oni počeli smetati jer se nisu htjeli priključiti u njihove redove. U Generalnoj guberniji u lipnju su 1944. Nijemci organizirali dvije akcije kojima su se htjeli riješiti partizanskih jedinica i članova AK-a. Akcije su nazvane »Sturmwind 1« i »Sturmwind 2«. U Bilgorajskoj šumi bilo je oko 5 000 boraca (3 000 koji su pripadali sovjetskim jedinicama, 560 članova AL-a /uključujući i 100 židovskih partizana/, 570 članova AK-a i oko 700 članova Zemljoradničke bojne). No akcija »Sturmwind 1« nije uspjela jer se većina partizana uspjela probiti kroz njemačke jedinice, te su pobjegli u Solsku šumu. Operacija »Sturmwind 2« bila je uspješnija te su mnogi borci poginuli u opsadi Solske šume.
VARŠAVSKI USTANAK 1944.
U ožujku 1944. AK je u Varšavskom okrugu imao oko 48 000 boraca te 18 strojnica, 75 puškostrojnica, 1 316 pušaka, 1 965 pištolja, 287 kratkih strojnica te velik broj granata i municije. Crvena armija približavala se gradu te je Staljin rekao kako će Crvena armija i AL osloboditi Varšavu. To se AK-u nije svidjelo pa su odlučili da trebaju organizirati sami oslobođenje Varšave. Dana 28. srpnja Nijemci su pozvali 100 000 ljudi da grade fortifikacije u gradu jer su se bojali napada Crvene armije, ali i mogućnosti ustanka. General Komorowski 31. srpnja rekao je kako 1. kolovoza u 17:00 sati započinje oslobađanje Varšave. Poslao je 22 trkača koji su vijest pronijeli po cijelom gradu. Popodne 1. kolovoza 600 je kompanija AK-a započelo kretanja prema zbornim punktovima. Oko 13:00 sati nekoliko je članova bojne »Kišobran« (polj. »Batalion Parasol «) bacilo molotovljeve koktele na stražarnicu SS-a u Ochoti. Zbog toga i sličnih incidenata njemačka je tajna policija bila mobilizirana u 16:30 sati, a tenkovi su počeli patrolirati ulicama. U središtu grada mobilizirano je 75% trupa AK-a, no oni su bili slabo naoružani. Napad je vodio pukovnik Antoni Chruściel, zapovjednik središnjeg okruga. Neki izvori tvrde da je bio 901 vojnik u Starom gradu, a od oružja su imali 103 granate, 48 pištolja, osam automatskih pištolja, devet pušaka, strojnicu i dvije puškostrojnice te oko 1 000 molotovljevih koktela. Predgrađe je bilo bolje opremljeno, ali je mobilizacija bila spora. Do 3. kolovoza mobilizirano je oko 30 000 boraca. Osim AK-a ondje su bili pripadnici i AL-a te partizani Nacionalnih oružanih snaga (polj. »Narodowe Siły Zbrojne«). U prvih nekoliko dana AK je kontrolirao 3/5 grada. Što se tiče pomoći koju su borci AK-a dobivali iz inozemstva, može se reći da je ona bila premala i nedovoljna.
U noći 4/5. kolovoza na područje Wole izbačeno je 12 kontejnera oružja. Ostali letovi (njih 14) bili su zabranjeni jer su četiri zrakoplova bila srušena kada su se vraćala sa svoje misije. U noći 8/9. kolovoza zalihe su uspješno dostavljene. Sljedeće večeri dostavljene su zalihe nenaoružanim borcima u Kampinoškoj šumi, a u noći 12/13. kolovoza 11 zrakoplova uspješno je dostavilo zalihe na područje grada. Nekoliko su dana zalihe uspješno dostavljane, ali su gubici zrakoplova pri povratku bili veliki pa je opskrba ponovno zaustavljena 27. kolovoza. Kako bi se borci u Varšavi mogli normalno boriti, bilo je potrebno minimalno 19 kontejnera ili sedam zrakoplova svake noći. Od 4. kolovoza do 21. rujna iz južne Italije poletjela su 94 poljska aviona i 105 britanskih. U 23 operacije koje su uspješno izvedene, dopremljeno je 1 344 pištolja i revolvera, 3 855 kratkih strojnica, 380 strojnica, 237 PIAT-ova, 13 minobacača, 130 pušaka, oko 14 000 ručnih granata, 3 000 protutenkovskih granata, 8,5 tona plastičnog eksploziva s osiguračem i fitiljem, 4,5 milijuna naboja, 45 tona hrane i lijekova. Crvena armija od 13. je rujna do 1. listopada isporučila 150 tona vojnog materijala opreme, 113 563 kilograma hrane, 515 kg lijekova te nešto tehničke opreme.
Napadi AK-a i protunapadi Nijemaca
Na početku Varšavskog ustanka zabilježen je bio uspjeh boraca AK-a u Starom gradu te Woli. Zauzeto je bilo i skladište SS-a puno uniformi i zaliha hrane. Prvi su dan borci AK-a htjeli zauzeti glavne komunikacijske punktove i javne zgrade. Prvi gubici AK-a zabilježeni su u napadu na električnu centralu, a nisu uspjeli ni napadi na aerodrome Okęcie i Bielany. Prvih dana ustanka nisu zauzeti ni strateški važni mostovi na Visli (Kiebedz i Poniatowski). Nakon što je AK oslobodio Stari grad, postavljene su barikade. Dana 2. kolovoza članovi AK-a pokušali su osloboditi cijeli Stari grad, centar, Wolu, Powiśle i Czerniakow. Zarobili su dva tenka (»Tiger«) te ubili oko 500 Nijemaca. Nijemcima je trebalo četiri dana da se organiziraju. Heinrich Himmler naredio je da se oformi poseban korpus koji se borio protiv Poljaka.
Zapovjednikom je imenovan SS-general poručnik Erich von dem Bach. Korpus su činili: SS-brigada RONA regrutirana iz Ruske armije narodnog oslobođenja (rus. »Russkaya Osvoboditelnaya Narodnaya Armiya«, engl. »Russian National Liberation Army«) pod vodstvom brigadnog generala Bronislava Vladislavovicha Kaminskog; SS-brigada pod zapovjedništvom brigadira Oskara Dirlewangera koji je uključivao i 3. azerbejdžansku pukovniju; 572. i 580. kozačka bojna; bojna vojne policije iz Poznanja; stražarska pukovnija »Luftwaffea« i rezervna bojna tenkovsko-padobranske »Hermann Göring« divizije koja se borila istočno od Varšave.
Himmler je vidio odličnu priliku da uništi Varšavu. Njemački kontranapad počeo je 5. kolovoza i bio je usmjeren na Wolu i Ochotu. U napadu na Wolu ubijeno je mnogo civila. Ochota je manje nastradala jer su članovi brigade »Kaminski« više pljačkali negoli ubijali. Borbe u ovim gradskim četvrtima nastavile su se do 11. kolovoza. U Ochoti su jedinice AK-a uspjele eliminirati jednu satniju brigade RONA. Nakon što su Nijemci napali, borci AK-a povlačili su se kroz kanalizacijske tunele. Nakon što su se borci AK-a povukli iz Wole i Ochote, otišli su u Żoliborz, Stari grad, Mokotów i Czerniaków jer su ti dijelovi grada bili manji i bilo ih je lakše braniti. SS-general poručnik Erich von dem Bach zapovjedio je napad na Stari grad. SS-brigada pod zapovjedništvom brigadira Oskara Dirlewangera napala je Stari grad 9. i 10. kolovoza 1944. godine. Nisu brzo napredovali te su došli samo do ruševina Kraljevskog dvorca. Napadi su nastavljeni i 11. i 12. kolovoza, a borci su se AK-a morali povlačiti u zgrade s barikada. Borbe su se i dalje nastavljale.
Dana 14. kolovoza Nijemci su prekinuli dovod vode u oslobođene dijelove grada te se bilo teško boriti s vatrom. Središte grada njemački su tenkovi napali 15. kolovoza. U tom napadu jedinice AK-a uništile su sedam tenkova. Od 17. do 23. kolovoza Stari grad su napali iz zraka zrakoplovima »Stuka« (Junkers Ju 87). Borci AK-a pokušali su osloboditi Stari grad u noći 16/17. kolovoza, ali nisu uspjeli. Slične situacije ponovile su se 20/21. kolovoza te 21/22. kolovoza, ali su Nijemci u oba dana odbili 1 650 boraca AK-a s teškim gubicima na strani AK-a. Nijemci su odgovorili kontranapadom u noći 25/26. kolovoza. Bombardirali su Stari grad te su zauzeli dio mosta Kierbedź. Dva dana kasnije probili su se tenkovima te zauzeli zgradu Poljske tajne tiskare (polj. »Polska Wytwórnia Papierów Wartościowych «, engl. »Polish Security Printing Works«) koja je bila važna točka obrane Starog grada. Nakon što se 2 000 boraca AK-a i 30 000 civila našlo okruženo njemačkim trupama, zapovjednik poljskih snaga Starog grada pukovnik Karol Ziemski naredio je povlačenje u središte grada.
Evakuacija je započela 1. rujna u 8:00 sati kroz dva kanalizacijska tunela. Pobjeglo je oko 4 500 boraca AK-a. Dana 2. rujna Nijemci su baražnom paljbom, koja je trajala nekoliko sati, ponovno okupirali Stari grad. Središte grada bilo je u rukama AKa, osim nekoliko zgrada u kojima su bili Nijemci. Do 20. kolovoza u središtu grada bilo je oko 23 000 borca AK-a (u cijelom gradu bilo ih je 47 000). U Mokotowu je bilo teško jer je ondje bilo samo 3 000 boraca, od kojih oko 300 žena. Oni se nikako nisu mogli probiti do središta grada i pomoći u obrani. Nakon što je Crvena armija zauzela Prag, Nijemci su povećali svoje akcije u predgrađu Powiśle. Do 6. rujna prisilili su borce AK-a da se povuku. Tu akciju pratila su brutalna ubojstva zarobljenika, ranjenika te su ljudi počeli bježati u središte grada. Nijemci su započeli i s napadima na istočni dio gradskog središta te su počeli svakodnevno napredovati i ponovno zauzimati dijelove gradskog središta. Dana 8. rujna general Komorowski stupio je u kontakt sa zapovjednikom njemačkih trupa, SS-generalom poručnikom Erichom von dem Bachom te prihvatio Bachovu ponudu o dvosatnom primirju u zapadnom sektoru kako bi se mogli evakuirani civili. Izbjeglička vlada dala je ovlasti generalu Komorowskom da se preda kada bude mislio da je to potrebno. Sljedećeg dana stigli su uvjeti za predaju, ali do predaje nije došlo jer je Crvena armija počela napredovati prema Varšavi. Do 14. rujna sve su njemačke ključne pozicije istočno od Visle bile zauzete te su Nijemci očekivali da će sovjetske trupe prijeći rijeku, ali su Vislu pokušale prijeći samo jedinice Berlingove vojske. Samo je 1 500 vojnika uspjelo prijeći, a 5 000 je poginulo pokušavajući. AK je do 18. rujna držao Czerniaków, ali je i on tada pao. Napad na Mokotów započeo je 24. rujna. Samo su ga tri dana borci AK-a branili, a onda je i on pao 27. rujna. Crvena je armija stajala s druge strane rijeke i nije poduzimala ništa kako bi pomogla borcima AK-a. Dana 29. rujna Nijemci su napali Żoliborz te ga osvojili polovicu.
Pregovori oko predaje započeli su 27. rujna. Emisari Crvenog križa potpisali su prekid vatre od 1. listopada (5:30) do 2. listopada (6:30) kako bi se evakuirali civili. Dana 2. listopada Poljaci su potpisali te je prekid vatre stupio na snagu u 21:00 sat. Dogovoreno je da će se svi borci (bilo AK-a bilo AL-a) tretirati kao ratni zarobljenici te da će se humano postupati s civilima koji će morati napustiti grad. Borbe koje su trebali trajati nekoliko dana, potrajale su 63 dana te je zbog toga Varšavski ustanak jako važan za povijest Europe. On je ujedno Poljacima i ponos (borba protiv okupatora), ali i velika tragedija njihova naroda.
Žrtve Varšavskog ustanka
Početkom ustanka u napadu na električnu centralu Powisla ubijeno je 20 Nijemaca, a 28 ih je zarobljeno, dok je na strani AK-a bilo 17 mrtvih i sedam ranjenih. Do 21. kolovoza na strani AK-a bilo je 2 000 žrtava. To je bilo 30% njihovih snaga koje su se borile od 8. kolovoza. U Varšavskom ustanku poginulo je oko 10 000 boraca AK-a, nestalo je oko 5 000, 25 000 je bilo ranjeno, a 15 000–16 000 je bilo zarobljeno. Njemačkih vojnika poginulo je oko 10 000, ranjeno je oko 9 000, a nestalo oko 6 000. Što se civilnih žrtva tiče, pretpostavlja se da je 5. kolovoza u Woli zaklano između 30 000 i 40 000 civila. Zapaljen je i radijski institut Marie Curie, a medicinsko osoblje i bolesnici silovani su i ubijeni. U zgradi tajne tiskare pobijeni su svi ranjenici i zatvorenici koji su se nalazili u podrumu.
Nakon što su 2. rujna ponovno okupirali Stari grad, Nijemci su ubili oko 7 000 ranjenika i civila. Ostale su poslali u koncentracijske logore ili na prisilan rad. Nakon predaje oko 500 000 civila bilo je prisiljeno napustiti grad te su bili odvedeni u tranzitne logore, a neki su bili poslani i u koncentracijske logore, iako tako nije bilo dogovoreno. Tijekom Varšavskog ustanka poginulo je oko 200 000 civila. Puno je civila poginulo i zbog toga jer su ih Nijemci koristili kao ljudski štit. Vezali su ih za tenkove ili su ih tjerali da hodaju ispred njemačkog pješaštva. Među civilnim žrtvama bilo je i žena koje su služile kao medicinske sestre i kuriri, te dječaka i djevojčica koji su bili skauti te su služili kao glasnici i nosili pisma kroz ratnu zonu. Što se tiče zgrada, porušeno je oko 93% Varšave.
Kada se govori o Varšavskom ustanku, ne može se ne spomenuti uloga SSSR-a. Ne može se lako doći do dokumenata koji govore o odlukama Staljina od 3. kolovoza 1944. godine. Poznato je da su krajem srpnja 1944. godine 8. gardijska vojska i 2. oklopna vojska bile u neposrednoj blizini Varšave, ali su iz nepoznatih razloga stale s daljnjim vojnim djelovanjem i borbom protiv Nijemaca koji su bili u Varšavi te se borili protiv AK-a. General Komorowski u zadnjem je pismu poslanom u London napisao kako predaja glavnog grada ne znači da su Poljaci postigli mir s Nijemcima. Zahtjevi Moskve su bili gori od predaje neprijatelju. U pismu je naveo kako bi radije umro negoli pristao na uvjete Moskve. Naglasio je kako su Sovjeti željeli deportirati i uništiti Poljake kao što su to napravili i s 10 000 žrtava u Katynu. Sovjeti su oslobodili Varšavu tek 17. siječnja 1945. godine. U jednom razgovoru nakon pada Varšave general Władysław Anders istaknuo je kako su se borci AK-a borili nadljudskim snagama kako bi oslobodili Varšavu. No to nije bilo dovoljno jer su ih svi saveznici napustili i nisu im slali dovoljno pomoći kako bi oslobodili grad.
ZEMALJSKA VOJSKA OD VARŠAVSKOG USTANKA DO KRAJA RATA 1945.
Nakon pada Varšave, vrhovno zapovjedništvo AK-a bilo je smješteno negdje između Čenstohove i Krakova. Tri ključna odjela ponovno su se reorganizirala te su okupljali svoje osoblje. Odjel za informiranje i tisak počeo je tiskati svoj službeni list »Republika«. Odjel za rad i socijalnu skrb financirao je poljski Crveni križ i Središnje vijeće za socijalnu skrb u evakuiranju osoba i bolnica. Odjel za unutarnje poslove uspostavljao je kontakte s vojnim i civilnim vlastima. General Leopold Okulicki prerušio se u civila i napustio Varšavu nakon ustanka. Pobjegao je Nijemcima te je novo zapovjedništvo smjestio u Čenstohovu. Postao je novi zapovjednik AK-a. Dana 26. listopada 1944. Okulicki je napisao »Smjernice za aktivnosti tijekom zimskog perioda 1944/1945.« Važno je napomenuti da se sada mijenjao smjer aktivnosti. Antinacističku djelatnost zamijenila je antisovjetska, tj. antikomunistička djelatnost.
U listopadu i studenom Saveznici su dopremili samo 10 tona zaliha jer je vrijeme bilo loše i jer Staljin nije dopuštao da lete preko teritorija koji je zauzela Sovjetska vojska. Što se tiče ljudstva, general Okulicki imao je na raspolaganju borce iz pet okruga: Radom (429 puna voda i 29 kadrovskih vodova), Krakov (487 punih vodova i 185 kadrovskih vodova), Šleska (145 punih vodova i 502 kadrovska voda), Łódz (105 punih vodova i 300 kadrovskih vodova) te Pomeranija (32 puna voda i 395 kadrovskih vodova). To je bilo ukupno između 100 000 i 150 000 mobiliziranih ljudi. Puni vodovi imali su od 15 do 17 ljudi, a kadrovski od 25 do 30 ljudi. Oni su nastavili svoje akcije sabotiranja u navedenim područjima. U Šleskoj i na područja Krakova napadali su zatvore i oslobađali zatvorenike. U Tarnovskoj regiji minirali su mostove i uništavali njemačke topničke baterije.
Dana 12. siječnja 1945. započela je sovjetska zimska ofenziva i u samo nekoliko dana cijela je Poljska bila u sovjetskim rukama. U isto vrijeme počela su i ubojstva časnika AK-a od strane Crvene armije i NKVD-a. Nijemci su uzvraćali iznenadnim kontranapadima te su nanosili gubitke AK-u. Dana 19. siječnja 1945. godine general Okulicki raspustio je Zemaljsku vojsku. Izjavio je da se »ne žele boriti protiv Sovjeta, ali da se nikada neće pristati živjeti, osim u potpuno suverenoj, nezavisnoj i pravedno upravljajućoj Poljskoj državi«. Nakon što je raspustio AK, oformio je organizaciju NIE (polj. »Niepodległość«, engl. »Independence «, hrv. Nezavisnost). Ona je imala manje osoblja, a zapovjednik je postao dotadašnji zapovjednik »Kedywa« general Emil Fieldorf. Organizacija je bila poznata i pod imenom Zemaljska armija broj 2. Dana 6. ožujka 1945. Vladin delegat Jankowski, general Okulicki i vođe stranaka pozvani su bili na sastanak s generalom pukovnikom Ivanovim, sovjetskim zapovjednikom 1. bjeloruskog fronta. Trebali su postići dogovor oko nove organizacije vlasti i prilagođavanja novonastaloj situaciji. Održana su dva sastanka u Varšavi i Pruszkovu, a nakon toga je uhićeno 16 vođa Podzemne države, među njima i Jankowski i Okulicki. Poslani su u Moskvu. Članovi organizacije NIE bili su otkriveni, a neki su i uhićeni. Dana 6. kolovoza pukovnik Jan Rzepeczki osnovao je novu organizaciju WiN (polj. »Wolność i Niezawisłość«, engl. »Freedom and Independence«, hrv. Sloboda i neovisnost) koja je okupila borce AK-a, ali ne da bi oformila vojsku nego da bi dobili nadolazeće izbore. Tom organizacijom mijenja se funkcija: iz vojne svrhe prelazi u političke svrhe. Uzima se da je 1. srpnja 1945. godine kraj postojanja AK-a jer je tada raspuštena Vladina delegacija koja je prenosila odluke Izbjegličke vlade iz Londona.
Treba napomenuti kako su ZWZ i AK od prosinca 1939. do srpnja 1944. godine izveli oko 730 607 sabotažnih akcija u kojima je, između ostalog, spaljeno ili onesposobljeno 46 tvornica, uništen 641 transformator, spaljeno ili uništeno pet izvora nafte, 776 električnih motora, 3 831 stroj, 5 722 tone benzina, 7 751 lokomotiva i 25 314 vagona, 107,2 tone nafte te 34 zrakoplova.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2016.