U ljeto 1941., nedugo nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, na područjima nastanjenim srpskim stanovništvom izbio je ustanak širokih razmjera, a jedno od njegovih žarišta nalazilo se u istočnoj Bosni. Teško prohodno planinsko područje s rijetkim prometnicama, napućeno brojnim selima većinski naseljenima srpskim stanovništvom i prekriveno gustim šumama pružalo je idealne uvjete za vođenje gerilskog rata. Šume istočne Bosne zapravo su ostatci negdašnjih prašuma koje su nekoć prekrivale cijeli europski kontinent i vrlo su guste.
Drveće doseže visine i do 50 metara te je i usred bijela dana u njima prilično mračno. Ustanicima su pružale sigurno utočište i prikrivale njihove pokrete, stoga ih je na ovakvom području bilo izuzetno teško nadvladati te je ustanak ovdje buktio nesmanjenim intenzitetom i tijekom zime 1941./1942. godine. Oružane snage ustanika nisu bile jedinstvene i dijelile su se na dvije struje: Narodnooslobodilački pokret (NOP) i Četnički pokret, kojeg je na ovom području vodio Jezdimir Dangić. NOP je raspolagao s oko 6000 naoružanih pripadnika, dok se u Četničkom pokretu ovaj broj kretao između 4000 i 5000 boraca.
