Logor Danica nalazio se tri kilometra od Koprivnice na prostoru istoimene napuštene tvornice kemijskih proizvoda koja je prestala raditi netom prije početka Drugog svjetskog rata. Osnovan je 15. travnja 1941. godine, a postojao je do 1. rujna 1942. godine. Bio je to prvi logor (sabirni, radni i koncentracijski) u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), utemeljenoj pet dana ranije. Danicu je osnovalo Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH na dan kada su ustaše predvođene Antom Pavelićem iz Italije stigle u Zagreb.
Prvi pojedinačni logoraši u nju su bili smješteni već 18. travnja., desetak dana nakon toga stigla je prva manja skupine zarobljenika, većinom stanovnika s područja Koprivnice i okolice, koji su uhićeni pod optužbama da su četnici ili komunisti. Potkraj mjeseca stigle su i i prve veće grupe – 29. travnja dovezeno je 506 Srba s područja Grubišnog Polja, koje se optužilo da pripremaju četnički ustanak protiv NDH. Već 4. svibnja u Danici bilo 763 logoraša, 18. svibnja 1007, 30. lipnja 2175, a 15. srpnja njih 2656 što je, prema ustaškim dokumentima, najviši broj logoraša. Židovi su, zbog tada aktualnih ustaških rasnih zakona, upućivani u logor gotovo bez iznimaka.
Marin Nemec, ustaški povjerenik Glavnog ustaškog stana za grad i kotar Koprivnicu, sa svojim je pristašama dosljedno provodio rasne zakone Židovima je bilo zabranjeno svako kretanje od 19 do 7 sati, ulazak u gradski park i nežidovske lokale. Uveden je prisilan rad prema kome su morali čistili gradske ulice, a umjesto košenja trave čupali su je rukama. I koprivnički Židovi su u početku nosili žutu traku na rukavu, a kasnije na prsima i leđima prišivenu žutu tkaninu veličine 15 cm s oznakom „Ž” i Davidovom zvijezdom. U skladu s Pavelićevom naredbom, isključeni su iz gospodarskog, kulturnog i javnog života grada, dok je djeci zabranjeno pohađati škole.
