Nakon zauzimanja Agrigenta i Porto Empedoclea, divizije američkoga Privremenog korpusa general- bojnika Geoffreyja Keyesa razdvojile su se i krenule svaka svojim putem u konačno čišćenje Sicilije. Najlakši zadatak dopao je 82. zračno-desantnu diviziju koja je krenula u čišćenje zapadnoga dijela Sicilije. Budući da su se Nijemci već povukli prema istoku, ovdje su se nalazili još samo ostaci 208. i 202. obalne divizije talijanske vojske, koji su pružili gotovo zanemariv otpor.
Na drugoj je pak strani 3. pješačka divizija protutnjala užarenom Sicilijom, 21. srpnja prešla preko Corleonea i već sljedećega dana bila pred vratima Palerma. Tu se spojila sa 2. oklopnom divizijom (koja je prilazila sa zapada, preko Castelvetrana) i do kraja dana ušla u grad. Bio je to spektakularan uspjeh koji je urodio i spektakularnim brojem od 53.000 ratnih zarobljenika, mahom Talijana. I Britanci i Nijemci bili su podjednako iznenađeni ovako munjevitim prodorom: za to vrijeme, uostalom, Britanci su se još mučili da nekako prijeđu obronke Etne. Ali nitko kao da još nije uviđao potencijal američke nove pozicije, pa je čak zapovjednik Zapovjedništva jug general Albert Kesselring navodno pokušao relativizirati ovaj uspjeh izjavom kako je „Patton marširao i na kraju zauzeo potpuno nevažan teren“. Vrlo brzo razotkrit će se koliko je njegova izjava bila netočna.
General Alexander pokušao je inače zaustaviti Pattona i odvratiti ga od zauzimanja Palerma, ali to nije bilo lako učiniti: poruka je došla do zapovjednika stožera Sedme armije brigadnog generala Hobarta Gaya, ali ovaj je odgovorio kako je Alexanderovo upozorenje „izgubljeno u transmisiji“ i zatražio od višeg zapovjedništva da ponovi poruku. Do trenutka kada je Gay napokon potvrdio kako su se veze raščistile i kako mu je zapovijed sada jasna, 3. pješačka divizija već je bila u Palermu. Za provedbu Alexanderove zapovijedi sada je bilo već prekasno, a Amerikanci naravno žale zbog nesporazuma.
