Sa svojom populacijom od 1 131 000 stanovnika (1938. godine) Estonija je bila najslabije naseljena od svih triju baltičkih država. Tijekom II. svjetskog rata 70 000 Estonaca služilo je u različitim postrojbama Njemačkog Reicha, što je činilo 6,1% ukupne populacije.
Glavnim povjerenikom za Estoniju (»Generalkommissar Estland« koji se nalazio na čelu Glavnog okružja Estonija – »Generalbezirk Estland«) imenovan je general-poručnik Jurišnih odjela (»SA-Gruppenführer«) Karl-Sigismund Litzmann, koji je imenovao estonsku civilnu upravu na čelu koje se nalazio Dr. Hjalmar Mäe. Čitava je Estonija podijeljena u šest upravnih oblasti: Lääne-Saare, Tartu-Valga, Viljandi-Pärnu, Petseri-Vöru, Tallinn-Harju i Viru-Järva. Glavno vojno-upravno zapovjedništvo Wehrmachta za područje čitave Estonije bilo je 540. više vojno-upravno zapovjedništvo (»Oberfeldkommandantur 540«) koje je kasnije preimenovano u Zapovjedništvo sigurnosne oblasti Estonije (»Kommandantur der Sicherungs-Gebietes Estland«), na čijem se čelu nalazio general-bojnik Rudolf Pilz.
Odmah nakon zauzimanja Estonije još u kolovozu 1941. godine Nijemci su pristupili ustrojavanju postrojbi od estonskih dragovoljaca. Tako je postrojeno pet bojni za osiguranje (»Sicherungsbataillone«, 181–185. i 186. doknadna bojna, svaka jačine 700 vojnika). Pripadnici bojni za osiguranje nosili su njemačke vojničke odore sa štitom na desnom gornjem dijelu rukava vojničke surke u bojama estonske nacionalne zastave (plavo-crno-bijelo). Postojeće estonske bojne za osiguranje preustrojene su 23. listopada 1942. u Istočne bojne (»Ostbataillone«): 658–660. te 657. samostalnu satniju i Doknadnu bojnu »Narva«. Od 1. siječnja 1943. naziv »istočne« mijenja se u »estonske«. Estonske pješačke bojne angažirane su na bojištu prema Lenjingradu gdje se posebno u borbama istaknula 658. bojna, čiji je zapovjednik bojnik Alfons Rebene odlikovan Viteškim križem (kao zapovjednik 47. SS-grenadirske pukovnije SS-pukovnik Rebene bit će odlikovan Hrastovim lišćem za Viteški križ kao drugi ne-Nijemac koji je odlikovan tim visokim vojnim odlikovanjem za hrabrost; često je nazivan i estonskim Rommelom zbog vrhunskog vođenja svoje postrojbe).
Tijekom srpnja 1943. estonske pješačke postrojbe u sastavu Wehrmachta bit će prebačene u sastav Waffen-SS-a. Za SS- i redarstvenog vođu Estonije (»SS- und Polizeiführer Estland)« imenovan je SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Hinrich Möller, kojem su podređeni zapovjednik redarstva poretka za područje Estonije (potpukovnik redarstva Hans Schallert) i zapovjednik sigurnosnog redarstva i službe sigurnosti za Estoniju (SS-pukovnik Martin Sandberger do 1. studenoga 1943, a potom SS-potpukovnik Bernhard Baatz). SS- i redarstveni vođa za Estoniju odmah nakon preuzimanja svoje dužnosti pristupio je postrojavanju obrambenih bojni (»Schutzmannschaft-Bataillone«) te je do listopada 1942. postrojeno 14 obrambenih bojni (numeracije: 29–42) s ukupno 5 400 pripadnika. Uz navedene pripadnike obrambenih bojni na području Estonije bilo je angažirano još 5 100 civilnih estonskih redarstvenika. Do kraja ožujka postrojeno je sedam obrambenih bojni (286–292). Dana 9. prosinca 1943. sve obrambene bojne popunjene Estoncima mijenjaju ime u estonske redarstvene bojne od kojih se: sedam nalazilo angažirano na bojišnici prema Lenjingradu (29F, 30-31W, 33F, 38-39F i 42P), tri na području Bjelorusije (40F, 286F i 288F) i jedna na području Ukrajine (36F), dok su ostale bojne bile razmještene ne području Estonije. Tijekom travnja 1944. godine sve estonske redarstvene bojne preustrojene su u 1. i 2. estonsku redarstvenu pukovniju. Uz navedene redarstvene postrojbe na području Estonije ustrojene su i postrojbe »Samozaštite« (»Omakaitse«) pod zapovjedništvom estonskog pukovnika Antona Sinke. Do srpnja 1942. »Samozaštita« je ustrojena u 13 zaštitnih područja (i posebno željezničko zaštitno područje ustrojeno u srpnju 1944). Svako zaštitno područje imalo je četiri (I–IV) bojne (svaka bojna imala je četiri satnije) s ukupno 32 000 pripadnika. Tijekom veljače 1944. izvršen je preustroj »Samozaštite« te su postrojene četiri pukovnije i još četiri samostalne bojne. Sve postrojbe estonskog redarstva i »Samozaštite« najvećim su dijelom uništene tijekom borbi s nadirućim postrojbama Crvene armije u samoj Estoniji u rujnu 1944. godine.
Nijemci su 28. kolovoza 1942. godine službeno objavili postrojavanje Estonske SS-legije (est. »Eesti Leegioni «) pod zapovjedništvom Sspotpukovnika Franza Augsbergera. Do 1. listopada 1942. od estonskih je dragovoljaca ustrojena 1. estonska SS-dragovoljačka pukovnija (zapovjednik: estonski pukovnik Johannes Soodla). Prva bojna navedene pukovnije od travnja 1943. bila je u sastavu SS-divizije »Viking« pod imenom SS-dragovoljačka bojna »Narva« te se istakla u borbama u Ukrajini (bojna je ostala u sastavu SS-divizije »Viking« do srpnja 1944. kada je ušla u sastav estonske SS-divizije). Tijekom svibnja 1943. Estonska SS-legija preustrojena je u dragovoljački zdrug koji od listopada ima službeni naziv: 3. estonski SS-dragovoljački zdrug (zapovjednik: SS-pukovnik Augsberger) jačine 5 100 vojnika. Zdrug je bio angažiran u borbama protiv partizana na području Bjelorusije i sjeverozapadne Rusije sve do siječnja 1944. kada je vraćen na područje Estonije radi preustroja u 20. SS-grenadirsku pješačku diviziju (zapovjednik: SSgeneral-bojnik Augsberger do 19. ožujka 1945, a potom SS-Oberführer Berthold Maack, jačine 20 000 vojnika). Istodobno je Johannes Soodla promaknut u čin SS-general-bojnika i imenovan nadzornikom estonskih postrojbi Waffen-SS-a. Četiri estonska pripadnika 20. SS-grenadirske divizije odlikovana su Viteškim križem za hrabrost: već spomenuti SSpukovnik Alfons Rebene (Hrastovim lišćem), SS-potpukovnik Harald Riipalu, SS-satnik Paul Maitla i SS-narednik Harald Nugiseks.
S približavanjem postrojbi Crvene armije granicama Estonije estonska civilna uprava objavljuje opću mobilizaciju 30. siječnja 1944. Od novomobiliziranih vojnih obveznika postrojeno je sedam estonskih graničarskih pukovnija (svaka od triju bojni jačine 2 800 vojnika). Od triju navedenih pukovnija (2, 4. i 6.) postrojena je »njemačka« 300. pješačka divizija za posebnu namjenu, dok su ostale pukovnije razmještene u njemačke 207. i 227. pješačku diviziju. Do jeseni 1944. godine 20 000 estonskih dragovoljaca nalazilo se u Waffen-SS-u, 20 000 u graničarskim pukovnijama, 9 000 u redarstvenim pukovnijama, 5 000 u »Samozaštiti « i 5 000 u graditeljskim postrojbama Wehrmachta. Idućih 10 000 estonskih dragovoljaca nalazilo se u postrojbama Njemačke ratne mornarice i Ratnog zrakoplovstva te u ostalim poluvojnim njemačkim organizacijama (OT i RAD). Pri Njemačkoj ratnoj mornarici od Estonaca je ustrojena postrojba »Reinhard« (njem. »Einheit Reinhard«) jačine 120 ljudi pod zapovjedništvom satnika Antonia Kalmusa čija je zadaća bila praćenje sovjetskog radioprometa. U veljači 1942. ustrojeno je »Posebno jato Buschmann« (»Sonderstaffel Buschmann«) sa zadaćom izvođenja izvidničkih letova iznad Finskog zaljeva. Jato je u travnju 1943. preustrojeno u 127. izvidničku skupinu Luftwaffea pod zapovjedništvom bojnika Gerharda Buschmanna jačine triju jata. U listopada 1943. od estonskih zrakoplovaca ustrojena je 11. noćna borbena skupina jačine triju jata. Do kolovoza 1944. oko 3 000 estonskih mladića (od toga 346 pri ratnoj mornarici) i 1 000 estonskih djevojaka nalazilo se raspoređeno u njemačkim protuzračnim postrojbama.
LATVIJA
Latvija je 1938. imala 1 971 000 stanovnika i prema svojoj površini bila je najveća od triju baltičkih država. Glavnim povjerenikom za Latviju (»Generalkommissar Lettland « koji se nalazio na čelu Glavnog okružja Latvije – »Generalbezirk Lettland«) imenovan je Dr. Otto-Heinrich Dreschler koji je po svom preuzimanju dužnosti imenovao latvijsku civilnu upravu na čelu s latvijskim general-bojnikom Oskarsom Dankersom. Sama Latvija podijeljena je u šest upravnih oblasti: Daugavpils, Liepaja, Jelgava, Riga-Stadt, Riga-Land i Valmiera. U Rigi je svoje sjedište imalo i 394. više vojno-upravno zapovjedništvo (»Oberfeldkommandantur 394«), koje je kasnije preimenovano u Zapovjedništvo sigurnosne oblasti Latvije (»Kommandantur der Sicherungs-Gebietes Lettland«) na čijem je čelu bio general-poručnik Franz Wolfsberger do 25. listopada 1943, a potom general-poručnik Wilhelm John. Za razliku od Estonije, na području Latvije nisu postrojavane dragovoljačke postrojbe za Njemačku vojsku izuzev jedne satnije za osiguranje (652.) te jedne bojne opkopara (672.) i sedam bojni za izgradnju (I, II, III, IV, 326–328.).
Na mjesto SS- i redarstvenog vođe za Latviju imenovan je SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Walter Schröder, dok je zapovjednikom redarstva poretka imenovan pukovnik redarstva Karl Knecht, a na mjesto zapovjednika redarstva sigurnosti i sigurnosne službe imenovan je Sspotpukovnik Otto Bradfisch. Odmah nakon preuzimanja svojih dužnosti Schröder i Knecht, uz svesrdnu pomoć civilne uprave, započeli su s postrojavanjem obrambenih bojni od latvijskih dragovoljaca. Sve redarstvene snage podijeljene su u tri skupine: civilno redarstvo, mobilne obrambene bojne i samozaštitu (let. »Aizsargi«). Do svibnja 1943. civilno je redarstvo brojalo 10 000 redarstvenika, a u međuvremenu je postrojeno 50 obrambenih bojni: 16F–28F, 266–285. i 311–328. Sedam navedenih obrambenih bojni bilo je na području Generalnog guvernerata (16F, 18F, 19F, 21F, 23F, 26F i 267.), 11 na području Bjelorusije (17F, 22F, 24F, 271, 272, 274, 312, 313, 314, 315. i 316.) te sedam na području Ukrajine (20F, 25F, 27F, 28F, 268, 269. i 272.). Sve bojne od svibnja 1943. mijenjaju ime u latvijske redarstvene bojne. Do srpnja 1944. postrojbe »Samozaštite« ustrojene su u 19 područnih pukovnija s 22 262 pripadnika. Kao najbrojnije dragovoljačke redarstvene snage, latvijski su dragovoljci u kolovozu 1943. preustrojeni u 1, 2. i 3. latvijsku redarstvenu pukovnije, koje su po završetku preustroja upućene na bojišnicu. U veljači 1944. na području Latvije proglašena je opća mobilizacija te je od novih vojnih obveznika postrojeno šest graničarskih pukovnija (1–6.), svaka jačine 3 000 vojnika, koje su odmah po svom ustrojavanju upućene na bojišnicu prema nadirućim sovjetskim snagama. Do listopada 1944. zbog velikih gubitaka raspušteno je svih šest graničarskih pukovnija, a od ostatka vojnika ustrojena je 106. SS-pješačka pukovnija koja je kao samostalna postrojba ušla u sastav VI. SS-latvijskog dragovoljačkog zbora.
Državni vođa SS-a Himmler zapovjedio je 8. veljače 1942. postrojavanje Latvijske SS-dragovoljačke legije. Već u travnju 1942. ustrojena je 1. SS-latvijska dragovoljačka pukovnija (zapovjednik: latvijski pukovnik Voldemars Veiss), koja je ubrzo preustrojena u Latvijski Ssdragovoljački zdrug (zapovjednik: SS-general-bojnik Fritz von Scholz, a od 1. rujna 1942. SS-Oberführer Hinrich Schuldt). Zdrug je po svom ustrojavanju upućen na bojišnicu u području Volkhova. Latvijski Ssdragovoljački zdrug 25. je veljače 1943. preustrojen u Latvijsku Ssdragovoljačku diviziju (zapovjednik: SS-general-bojnik Max Hansen, a od 15. svibnja SS-general-bojnik Carl Graf von Pückler-Burghaus), dok je bivši latvijski ministar obrane general-bojnik Rudolf Bangerskis promaknut u čin SS-general-poručnika i general-poručnika Waffen-SS-a (»SS-Gruppenführer und Generalleutnant der Waffen-SS«) te imenovan nadzornikom latvijskog Waffen-SS-a. Latvijska SS-dragovoljačka divizija od 22. listopada 1943. postaje 15. SS-grenadirska divizija (zapovjednik: general-bojnik Carl Graf von Pückler-Burghaus do 10. prosinca 1943, potom SS-Oberführer Nikolaus Heilmann do 21. srpnja 1944, a onda SS-Oberführer Herbert von Obwurzer do 26. siječnja 1945, zatim SS-Oberführer Adolf Ax do 15. veljače 1945. i na kraju SSOberführer Karl Burk). Od novoprijavljenih latvijskih dragovoljaca tijekom druge polovice 1943. postrojen je 2. SS-latvijski dragovoljački zdrug (zapovjednik: SS-Oberführer Hinrich Schuldt) koji je 7. siječnja 1944. preustrojen u 19. SS-grenadirsku diviziju (zapovjednik: SS-generalbojnik Hinrich Schuldt do 15. ožujka 1944, potom SS-pukovnik Friedrich-Wilhelm Bock do 13. travnja 1944. i na kraju SS-general-poručnik Bruno Streckenbach). Radi objedinjavanja zapovijedanja nad latvijskim postrojbama Waffen-SS-a, zapovjeđeno je 8. listopada 1943. ustrojavanje VI. SS-dragovoljačkog zbora (zapovjednik: SS-general Karl Pfeffer-Wildenbruch do 1. srpnja 1944, potom SS-general-poručnik Karl von Treuenfeld do 25. srpnja 1944. te kao posljednji SS-general Walter Krüger). Čitav zbor (15. i 19. SS-grenadirska divizija te 106. SS-pješačka pukovnija) upućen je na bojišnicu u područje Novgoroda gdje ga zatječe sovjetska ofenziva i prisiljava na početak odstupanja prema Latviji.
Sredinom listopada 1944. sovjetske snage izbijaju na Baltičko more te time odsijecaju njemačke snage u Kurlandiji (pokrajina Litve). Stožer VI. SS-zbora i 15. SS-grenadirska divizija evakuirane su morem na područje sjevera Njemačke, dok 19. SS-grenadirska divizija do kraja rata ostaje u Kurlandiji. Latvijske postrojbe Waffen-SS-a (stožer VI. SS-zbora, 15. SS-grenadirska divizija i 106. SS-pješačka pukovnija) sudjeluju u borbama na Visli, potom u Pomeraniji te se u svibnju 1945. predaju američkim snagama u Schwerinu. Borbena skupina od triju bojni litavskog Waffen-SS-a sudjeluje u Bitci za Berlin.
Tijekom rujna 1943. od latvijskih dragovoljaca zrakoplovaca postrojena je 12. noćna borbena skupina jačine dvaju jata. Tijekom kolovoza 1944. latvijske zrakoplovne i protuzračne postrojbe (12. noćna borbena skupina i 43. protuzračna pukovnija te 4807, 4808. i 4809. samostalna protuzračna bitnica) objedinjene su kao »Latvijska zračna legija« pod zapovjedništvom potpukovnika Janisa Rucelsa. Istoga mjeseca u Njemačku je iz Latvije prebačeno 3 052 mladića kao »protuzračni pomoćnici«. Krajem srpnja 1944. godine 110 200 Latvijaca nalazilo se u njemačkoj službi: 31 500 u latvijskim postrojbama Waffen-SS-a, 900 u njemačkom sigurnosnom redarstvu, 600 u Luftwaffeu, 12 100 u graničarskim pukovnijama, 42 400 u latvijskim redarstvenim postrojbama (5 200 u civilnom redarstvu, 14 900 u redarstvenim pukovnijama i 22 300 u »Samozaštiti «) i 12 100 Latvijaca u graditeljskim postrojbama Njemačke vojske i kao »dragovoljni pomagači« pri njemačkim divizijama (»Hilfswillige «) te još 10 600 Latvijaca angažiranih u raznim njemačkim poluvojnim organizacijama. Do završetka rata različite njemačke postrojbe i organizacije obuhvatile su 165 000 Latvijaca.
Jedanaest Latvijaca odlikovano je najvišim njemačkim odlikovanjem za hrabrost na bojišnici – Viteškim križem: SS-potpukovnik Karlis Aperats i SS-satnik Karlis Sensberg iz 15. SS-grenadirske divizije te SS-pukovnik Voldemars Veiss, SS-potpukovnik Nikolajs Galdins, SS-bojnik Voldemars Reinholds, SS-satnik Zanis Butkus, SS-natporučnik Roberts Gaigals, SS-poručnici Mervaldis Adamsons i Robert Ancans, Ssnarednik Zanis Ansons i SS-vodnik Alfreds Riekstins (svi iz 19. SS-grenadirske divizije).
LITVA
Prema popisu stanovništva iz 1938. godine Litva je imala 2 950 000 stanovnika te je od triju baltičkih država imala najveći broj stanovnika. Glavnim povjerenikom za Litvu (»Generalkommissar Lithauen« koji se nalazio na čelu Glavnog okružja Litve – »Generalbezirk Lithauen«) imenovan je dr. Adrian von Renteln, koji je po svom preuzimanju dužnosti imenovao litavsku civilnu upravu na čelu sa litavskim general-poručnikom Petrasom Kubiliunasom. Sama Litva podijeljena je u šest upravnih oblasti: Kauen-Stadt, Kauen-Land, Panevezys, Siauliai, Wilna-Stadt i Wilna-Land. Kao najviša vojna instanca za područje Litve ustrojeno je 396. više vojno-upravno zapovjedništvo (»Oberfeldkommandantur 396«) koje je kasnije promijenilo ime u Zapovjedništvo sigurnosne oblasti Litve (»Kommandantur der Sicherungs-Gebietes Lithauen«) na čijem je čelu bio general-bojnik Emil Just. Kao i u slučaju Latvije, Njemačka vojska nije ustrojila borbene postrojbe od litavskih dragovoljaca, nego je postrojeno sedam graditeljskih bojni (I–VI. i 13.). Mjesto SS- i redarstvenog vođe Litve preuzeo je SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Lucian Wysocki, a zapovjednikom redarstva poretka imenovan je pukovnik redarstva Anton Perger, dok je zapovjednikom redarstva sigurnosti i sigurnosne službe imenovan SS-pukovnik Hans-Joachim Böhme. Odmah po preuzimanju dužnosti SS- i redarstveni vođa u bliskoj suradnji sa litavskom civilnom upravom započeo je s ustrojavanjem »Litavske samozaštite« (lit. »Lietuvių savisaugos daliniai« – LSD) koja je imala zadaću održavanja unutarnjeg reda i mira. Ubrzo je postrojeno 11 bojni »Litavske samozaštite«. Tijekom studenog 1941. godine postrojbe »Litavske samozaštite« preustrojene su u obrambene bojne (»Schutzmannschaft-Bataillone«). Do svibnja 1944. postrojeno je 26 litavskih obrambenih bojni (1– 15, 251–257. i 263–265. te »Lietuva«) i četiri područna zapovjedništva, dok je još 8 800 redarstvenika bilo u civilnom redarstvu. Tijekom veljače 1944. litavske obrambene bojne mijenjaju ime u litavske redarstvene bojne i u tom se trenutku 16 bojni nalazi razmješteno van područja Litve: pet u Generalnom guverneratu (2W, 5F, 13F, 256. i »Lietuva«), šest u Bjelorusiji (3F, 10W, 12F, 15F, 251. i 255.) i pet u Ukrajini (4F, 7F, 8F, 11W i 254.). Na molbu litavskih civilnih vlasti 16. veljače 1944. godine njemačke viši SS- i redarstveni vođa za »Ostland« dozvolio je ustrojavanje »Litavskih posebnih odreda« (njem. »Litauische Sonderverbände« odnosno lit. »Lietuvos vietinė rinktinė« – LVR), čijim je zapovjednikom imenovan litavski general-bojnik Povilas Plechavičius. General-bojnik Plechavičius potom je pozvao dragovoljce za navedene postrojbe i ubrzo se javilo 30 000 ljudi od kojih je Plechavičius izabrao 12 000 za ustrojavanje »posebnih odreda«. Uz navedeno ustrojio je i stožer te je za načelnika istoga postavio litavskog pukovnika Oskarasa Urbanasa. Od navedenih dragovoljaca postrojeno je 13 bojni jačine 750 vojnika (koji su dobili brojčane oznake od 301. do 313.). Bojne su potom svrstane u četiri pukovnije (1–4.) te je ustrojena i posebna škola za obuku pripadnika »posebnih odreda«. Kada je Plechavičius odbio zahtjev Nijemaca da većinu »svojih« bojni uputi na bojišnicu, Nijemci su 15. svibnja 1944. uhitili Plechavičiusa i njegov stožer te ih potom prebacili u Njemačku, a bojne raspustili (3 500 bivših pripadnika »posebnih odreda« upućeno je u Njemačku kao »protuzračni pomoćnici«).
Početkom srpnja 1944. sovjetske postrojbe prodiru u istočna područja Litve, a litavska civilna uprava uz pomoć njemačkog pukovnika Helmutha Maedera ustrojava »Domovinske obrambene odrede« (lit. »Tėvynės apsaugos rinktinė« – TAR) koji su ustrojeni u dvije pukovnije od po dvije bojne te jednu opkoparsku bojnu. Postrojbe »Domovinskih obrambenih odreda« raspoređene su na crti obrane Sed –Telsiai gdje tijekom listopada 1944. trpe velike gubitke te ostaci bivaju preustrojeni u jednu bojnu od osam satnija koja je razmještena u Istočnoj Pruskoj. Tijekom kolovoza 1944. izvršen je preustroj preostalih litavskih redarstvenih bojni te su od njih postrojene 1. i 2. dragovoljačka litavska redarstvena pukovnija (1. pukovnija razmještena je u Istočnoj Pruskoj, dok je 2. pukovnija prebačena u Kurlandiju). Do siječnja 1945. godine 40 000 Litavca bilo je angažirano u njemačkoj službi, što je najmanji broj u odnosu prema angažmanu Latvijaca i Estonaca.
Nakon druge sovjetske okupacije u trima baltičkim državama (koje su ponovno proglašene Sovjetskim Socijalističkim Republikama) dolazi do ponovnog stvaranje pokreta otpora koji je najmasovniji i najbolje ustrojen u Litvi (1947. ima 30 000 pripadnika). U istom vremenu pokreti otpora u Latviji i Estoniji imaju svaki oko 10 000 pripadnika. Da bi oslabili pokrete otpora u baltičkim republikama, sovjetske vlasti od 1946. do 1953. deportiraju 80 000 Estonaca, 100 000 Latvijaca i 260 000 Litvanaca u druge krajeve Sovjetskog Saveza, a na ispražnjena područja naseljavaju Ruse, Bjeloruse i Ukrajince. Budući da nije došlo do sukoba između zapadnih sila i Sovjetskog Saveza, što je u očima vođa pokreta otpora u baltičkim zemljama bila jedina nada za njihovo ponovno oslobođenje, većina prihvaća sovjetsku amnestiju 1955. godine (iako su posljednji izolirani incidenti zabilježeni 1978. godine). Uoči samog raspada Sovjetskog Saveza 11. ožujka 1990. Litva proglašava neovisnost, a to isto čine 21. kolovoza 1990. Latvija i Estonija.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u siječnju 2016.
