Diverzije britanskih agenata nipošto nisu bile najvažnije akcije SOE u Jugoslaviji u predvečerje svjetskog sukoba. Britance zabrinjava što knez Pavle i kraljevska vlada sve više skreću državni brod u vode nacističke Njemačke i oni to nastoje spriječiti. Zato SOE početkom 1941. godine pojačava svoje djelovanje u Jugoslaviji „kako bi, najprije, političkom agitacijom i propagandom odvratila kneza Pavla od potpisivanja Sporazuma i, zatim, ako u tome ne uspije da bi protiv njega pripremila državni udar“. Britance su i prije zaokupljale takve misli. Službenik Foreign Officea P. M. Rose u jednoj je promemoriji još 29. listopada 1940. godine svome šefu napisao: „Ako nismo uspjeli nagovoriti vladu [Kraljevine Jugoslavije – op. a.] da promijeni svoju politiku, mogli bismo barem uspjeti nagovoriti ljude da promijene svoju vladu. S tim u vezi vjerujem da sigurno raspolažemo i drugim oružjima, a sada je vrijeme da ih upotrijebimo“. Churchilla brine prije svega sudbina Grčke, ali vrlo dobro zna da padom Jugoslavije i njezin južni susjed dolazi u težak položaj. Zato svim silama nastoji pridobiti „Juggeryju“.
U skrivenim, zakulisnim igrama diplomata i obavještajaca pronalaze se i nemoguće mogućnosti za postizanje željenoga cilja. Britanski veleposlanik u Moskvi, Sir Stafford Cripps, javio je 23. veljače 1941. godine u London kako mu je njegov jugoslavenski kolega Gavrilović nabacio „da bi mogli pridobiti Hrvate prizna li britanska vlada jugoslavenske zahtjeve na istarski poluotok i na talijanske otoke pred jadranskom obalom“. London je u prvi mah oprezno reagirao na sugestiju da bi se Hrvate moglo pridobiti za otpor protiv Njemačke uz obećanje teritorijalnih ispravaka u Istri i Dalmaciji, ali kada se s tim složio i britanski veleposlanik u Beogradu, Ronald Campbell, Foreign Office priopćava ratnom kabinetu kako „čini se postoje čvrsti razlozi, zasnovani na etnografskim činjenicama, da se sadašnja talijansko-jugoslavenska granica revidira“.
U drugim okolnostima britanska vlada vjerojatno ne bi odstupila od načela da se za vrijeme rata ne raspravlja o prekrajanju granica. Ali nužda zakon mijenja pa su britanski vođe zauzeli stav kako je „odluka jugoslavenske vlade u sadašnjim okolnostima toliko važna“ da bi vrijedilo prekršiti to načelo, „ako bismo time uspjeli potaknuti Jugoslaviju da intervenira u korist Grčke“. Britancima će to pogotovu postati važno kada se 7. ožujka 1941. godine prve njihove postrojbe iskrcaju u Grčkoj. Obavještavajući tri dana kasnije Roosevelta o tome, Churchill u svojoj poruci ističe da je „pod stjecajem okolnosti akcija Jugoslavije od presudnog značaja“, te pomalo euforično dodaje: „Nijedna zemlja nikad nije imala takvu vojnu šansu. Ako u Albaniji napadnu Talijane s leđa ne može se sagledati što se sve može dogoditi za nekoliko tjedana. Cjelokupna se situacija moža izmijeniti, a Turska se također može odlučiti na akciju u našu korist“. Roosevelt se izgleda suglasio s Churchillovom ocjenom o „presudnom značaju“ akcije Jugoslavije. Američki veleposlanik u Beogradu, Arthur Bliss Lane, dobio je 21. ožujka 1941. godine iz Washingtona upute da saopći jugoslavenskoj vladi kako su Sjedinjene Države spremne dati Jugoslaviji sve pogodnosti predviđene LendLeasom te da će Jugoslavija i dalje moći koristiti američki kredit sve dok bude slobodna i neovisna.
Ali usprkos svim nagovaranjima i primamljivim obećanjima knez Pavle i njegova vlada sve više se priklanjaju Osovini. Britanci to vide i zato prvih dana ožujka nagovaraju svoje pouzdanike da pojačaju pritisak na kneza i vladu, što ovi i čine. Narodna odbrana, vođe opozicijskih stranaka i nekih patriotskih društava uputili su 7. ožujka 1941. peticiju knezu, uporno tražeći da ostane čvrst. Britanci će i sami još jednom pokušati izravno utjecati na kneza. Šef britanske diplomacije, Anthony Eden, i načelnik glavnoga stožera general, Sir John Dill, koji su još od 22. veljače u Grčkoj i na Srednjem istoku, šalju 5. ožujka 1941. godine po veleposlaniku u Beogradu Campbellu povjerljivo pismo knezu Pavlu u kojem traže da se Jugoslavija pridruži Britaniji i Grčkoj u obrani Balkana. Međutim, ništa od svega toga jer Cvetković već sprema kovčege za put u Reich. Britanci neće morati dugo čekati da se u to uvjere. Dr. Miloš Tupanjanin, zamjenik predsjednika Srpske zemljoradničke stranke i sigurno jedan od tada najbolje obaviještenih ljudi u redovima opozicije, priopćio je 17. ožujka predstavniku SOE u Beogradu kako je Narodna banka brzojavila u New York da se jugoslavenske zlatne i dolarske za lihe deponirane u SAD odmah prenesu u razne neutralne metropole – „s očitom namjerom da se preduhitri svaki američki potez na zamrzavanju jugoslavenske imovine ako Jugoslavija potpiše Trojni pakt.“ Amerikanci su upravo taj adut i namjeravali iskoristiti u slučaju potrebe, ali to čine sa zakašnjenjem.
Tek 21. ožujka vršitelj dužnosti državnog tajnika, Sumner Welles, upozorio je vladu u Beogradu – ako s Njemačkom sklopi kakav ugovor koji krnji suverenitet ili autonomiju Jugoslavije, ako Nijemcima olakšaju napad na Grčku ili na britanske snage u Sredozemlju te ako na bilo koji način pomognu sile Osovine na kopnu ili na moru, vlada Sjedinjenih Država odmah će blokirati sva jugoslavenska novčana sredstva. Suzdržavajući se još uvijek od „krajnjih mjera“, britanski diplomati i predstavnici SOE u Beogradu sastaju se 19. ožujka u zgradi veleposlanstva i nakon analize najnovijih događaja i povjerljivih informacija donose odluku da se pokuša nagovoriti vladu da podnese ostavku prije potpisivanja Pakta. U igru opet ubacuju Tupanjanina koji već sutradan “obrađuje“ ministre Čubrilovića i Budisavljevića, predstavnike onih dviju vladinih stranaka koje je SOE novčano pomagala. Oni pristaju suprotstaviti se Paktu, a kako bi učinak njihove opstrukcije bio još snažniji pridobili su i nezavisnog ministra Mihaila Konstantinovića, inače prijatelja kneza Pavla. Na dramatičnoj sjednici vlade te noći, nakon što je Cvetković izložio međunarodni položaj zemlje i zatražio privolu da, prema preporuci Krunskog savjeta, potpiše Trojni pakt, njih trojica – od sedamnaest prisutnih ministara – glasuju protiv i odmah podnose ostavku. No vladu nisu uspjeli srušiti. Nije im u tome pomogao ni provokativni javni apel Budisavljevićeve Samostalne demokratske stranke, letak s naslovom „Prijateljima!“, kojim je ta stranka javno obznanila svoje protivljenje potpisivanju Trojnog pakta te pozvala narod „da sabije redove, da ostane pun samopouzdanja i vjere u svoju snagu, vjeran svojoj tradiciji i idealima“. Raspačavanje tog letka, tiskanog u Zadružnoj štampariji u Zagrebu, a datiranog „U Beogradu, 24. marta 1941.“, zabranjeno je s obrazloženjem da „svojim sadržajem u cijelosti tvori krivično djelo kažnjivo po Zakonu o zaštiti javne bezbednosti i poretka u Državi“.
Nakon što je saznao za ishod sjednice vlade, Campbell, britanski veleposlanik u Beogradu, odmah 21. ožujka šalje brzojav Edenu u Kairo i pomalo rezignirano utvrđuje: „Čini se sada da su argumenti, uvjeravanja i svi naši prijedlozi nemoćni da spriječe ili makar odgode potpisivanje.“ Eden je istoga trenutka o tome obavijestio Churchilla, a ovaj mu 22. ožujka iz Londona odgovara: „To morate srediti u Kairu. Meni se čini važnijim da se Jugoslavija uvuče u rat na bilo koji način nego da se dobije nekoliko dana na solunskom frontu.“ U tim dramatičnim trenutcima ni SOE ne sjedi skrštenih ruku. Njezin šef, Hugh Dalton, zabilježit će 21. ožujka u svome dnevniku: Loše vijesti iz Juggeryje [...] Poslan brzojav da se upotrijebe sva sredstva za izvršenje prevrata. G. [Gladwyn Jebb, izvršni direktor SOE, op. a.] to svrdla putem F.O. [Foreign Office]“.
Agentima SOE u Beogradu poslan je 24. ožujka iz središnjice u Londonu brzojav s naredbom da „punom parom“ pomognu, „nakon savjetovanja s poslanikom“. Veleposlanik Campbell istoga je dana dobio odriješene ruke. Eden mu je brzojavio iz Kaira da svim sredstvima pokrene vođe i javno mišljenje, dodajući: „Imate moje puno ovlaštenje za sve mjere koje smatrate ispravnima da pomognete promjenu vlade ili režima, čak i državnim udarom.[...] Možete tajno obavijestiti o tome svakog mogućeg vođu.“ U ponoć 23. ožujka, posljednji trenutak prije isteka Hitlerova ultimatuma, ministar vanjskih poslova Cincar-Marković obavijestio je njemačkog veleposlanika u Beogradu, von Heerena, da će jugoslavenska vlada potpisati Trojni pakt.
Dva dana poslije, 25. ožujka 1941. godine u 15.30 sati, u dobro čuvanom bečkom dvorcu Belvedere, Cvetković i Cincar-Marković stavili su svoje potpise na protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Britanci nisu bili iznenađeni, ali ta ih je vijest ipak ozlojedila i razočarala. Pod pritiskom takvih emocija, u prvim njihovim reagiranjima bilo je i ponešto osvetničkoga bijesa. Istoga dana kad je Jugoslavija pristupila Trojnom paktu, agentura SOE u Beogradu dobila je iz Londona upute da moraju pokušati izvršiti sabotažu na vlaku kojim se Cvetković i Cincar-Marković vraćaju iz Beča. U Beogradu na to nisu reagirali jer su bili zaokupljeni krupnijim poslovima. Odgovorili su samo da „dobro napreduje mnogo veći projekt“, dajući tako središnjici u Londonu na znanje da je počelo odbrojavanje za izvršenje državnog udara. Travanjskim ratom i okupacijom zemlje spušten je zastor na toj pozornici obavještajnih igara i zakulisnoga „negentlemanskog ratovanja“. Prema priznanju samih Britanaca, oni su u travnju 1941. godine stvarno izgubili svaki kontakt s Jugoslavijom. U to vrijeme Hugh Dalton seli svoju Upravu za specijalne operacije (SOE) u Kairo. Tu je i njezin posebni Odsjek za Balkan. Britanci su procijenili da će sa Srednjeg istoka biti lakše osluškivati što se to događa na jugoistoku okupirane Europe. Prve vijesti o stanju u Jugoslaviji nakon osovinske okupacije, krajnje šture i ponekad proturječne, počele su na Srednji istok pristizati tijekom mjeseca kolovoza 1941. godine preko Turske.
Donosili su ih kuriri iz zemlje, povezani s obavještajnim punktom kraljevske izbjegličke vlade u Carigradu, kojim je iz Kaira neposredno rukovodio Jovan Đonović. Iako je Đonović nastojao da takve informacije ostanu isključivo „jugoslavenska stvar“, zbog ovisnosti o materijalnoj i svakoj drugoj potpori Britanaca bio je prisiljen dijeliti s njima i ishode svojih obavještajnih djelovanja. Tako je ured SOE u Kairu potkraj ljeta 1941. godine doznao „o nekoj početnoj organizaciji gerilskih grupa, sa suprotnim političkim gledištima, koje su se pojavile na regionalnoj osnovi u prvim kaotičnim fazama neprijateljske okupacije“. Glas o tome došao je i do britanskoga premijera Churchilla. Šefu SOE Daltonu poslao je 28. kolovoza 1941. godine poruku sljedećeg sadržaja: „Od generala Simovića doznao sam da u Jugoslaviji postoji široka gerilska aktivnost. Njoj su potrebni jedinstvo, podrška i uputstva iz inozemstva. Molim Vas, izvjestite ukratko kakve kontakte imate s ovim grupama i što možete učiniti da im pomognete.“ Kao ishod toga, već početkom rujna 1941. godine u stožeru SOE u Kairu odlučeno je da se u Jugoslaviju uputi prva probna misija. Iz redova kraljevskih jugoslavenskih zrakoplovaca, koji su poslije kapitulacije prebjegli na Bliski Istok, odabrana je tročlana ekipa: majori Zaharije Ostović i Mirko Lalatović te narednik Veljko Dragičević kao telegrafist. U posljednji trenutak pridodan je i britanski kapetan Duane T. Hudson. Zrakoplovom su prebačeni na Maltu, odakle će 16. rujna 1941. godine podmornicom „Triumph“ otploviti prema Jadranu.
Nastavak pročitajte u sutrašnjem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2011.
