Misija „Bullseye“, kako je ta skupina urotnički nazvana, iskrcala se 20. rujna uvečer na crnogorskoj obali nedaleko od Petrovca. U dnevniku podmornice „Triumph“ o tome je zapisano: „Kapetna Hudson i njegova tri Srbina otplovili su [...] u vrlo dobrom raspoloženju. Poslani su u ekspediciju po kratkoj poruci i njihova se oprema morala uglavnom dopuniti iz brodskih rezervi“. Kapetan Hudson bio je prvi koji je Britancima „otkrio postojanje organiziranih partizanskih snaga pod komandom sekretara jugoslavenske Komunističke partije, Josipa Broza Tita.“
Osim toga, on je na temelju neposrednih vlastitih zapažanja stekao uvjerenje kako je već tada razglašeni mit o Draži Mihailoviću kao „legendarnom i jedinom vođi gerile u Jugoslaviji“ nestvaran i neistinit. Hudson je o tome ponešto dao doznanja i Kairu i Draži. Ishod je bio porazan. U Kairu njegovim izvješćima nije posvećena osobita pozornost jer se nisu uklapala u okvire tadašnje službene britanske politike prema kraljevskoj jugoslavenskoj vladi i njezinom „ministru vojnom u otadžbini“. S druge strane, Draža je bio ogorčen zbog takvih Hudsonovih poruka pa je njemu naprosto onemogućio održavanje radioveze s britanskim vojnim vlastima. Tako se ugasila ova veza između SOE i njezinog službenog obavještajca u Jugoslaviji i Britanci će kroz jedno duže razdoblje ponovo ostati bez pouzdanih informacija o događanjima na ovom prostoru.
Taj vakum potrajao je od prosinca 1941. godine pa sve do kolovoza 1942. godine. Za to vrijeme sve su britanske radijske veze bile prekinute, a čitav niz pokušaja da se u Jugoslaviju upute druge misije završio je neuspjehom. Posljednji u tom nizu neuspjelih pokušaja poduzet je potkraj siječnja i prvih dana veljače 1942. godine, i to na prilično spektakularan način. Stožer SOE u Kairu odlučio je, naime, poslati u Jugoslaviju istovremeno tri misije, ali na različita i međusobno vrlo udaljena područja. Bila je to „Operacija požar“, akcija kojom je neposredno rukovodio Tom. S. Masterson, sada već šef kairskoga ureda SOE. Dvije od ovih misija zajedno su pošle na svoj neizvjesni put 17. siječnja 1942. godine podmornicom „Thorn“ s Malte. Na odredište je prva stigla misija „Henna“ u kojoj su bili poručnik Stanislav Rapotec i vodnik Stevo Šinko. U ranu zoru 27. siječnja s podmornice su prebačeni gumenim čamcem u uvalu Saplunaru na sjeverozapadnoj obali otoka Mljeta. Podmornica je zatim s drugom misijom, označenom šifriranim nazivom „Hydra“, proslijedila do crnogorske obale. Tu će se 4. veljače iskrcati major Terence Atherton, kapetan Radoje Nedeljković i narednik Patrick O’Donovan, gotovo na istome mjestu gdje i Hudson nekoliko mjeseci prije.
U to je vrijeme i treća grupa iz „Operacije požar“ već bila na startu. S Malte je navečer 4. veljače 1942. godine dvomotornim britanskim bombarderom “Wheetley-Armstrong“, popularno nazvanim „Flying Pencil“, poletjela četveročlana misija „Disclaim“ u kojoj su bili major Cavan Elliot, poručnik Pavle Crnjanski te vodnici Petar Miljković i Robert Chapman. U ponoć će nadletjeti Sarajevo i uzbuniti njemačku protuzračnu obranu, a petnaestak minuta kasnije iskočiti padobranima “naslijepo“ nad snijegom zametenom Romanijom. Nijedna od ovih triju misija nije ispunila očekivanja. Rapotec i Šinko već su na prvom koraku na otoku Mljetu zapali u nepredviđene teškoće. Njihovu radiopostaju, torbu s novcem i raznu drugu opremu, koju su nakon iskrcavanja dosta nespretno sakrili u uvali Saplunara, još su istog dana pronašli mještani obližnjih sela Maranovića i Korita. S nađenim novcem jedan je mladić požurio u Split te počeo naveliko kupovati mreže i razni drugi ribarski pribor. Sumnju je pobudilo već to što je kupovao preko svojih mogućnosti, a pogotovu kad se otkrilo kako plaća talijanskim “afričkim“ banknotama iz vremena Mussolinijeve abesinske kampanje, koje više nisu bile u opticaju. Ova neopreznost ureda SOE u Kairu, odnosno onih koji su opremali misiju „Henna“, skupo će stajati nekoliko desetaka žitelja otoka Mljeta. Talijani su odmah uhitili rasipnog kupca, sproveli ga na otok i započeli temeljitu istragu. Ubrzo je u njihovim rukama bila radiopostaja, sumnjiva oprema engleskoga porijekla i niz drugih dokaza o nazočnosti neprijateljskih špijuna na Mljetu. Zaredala su se uhićenja pa se više mještana Maranovića, Korita, Sobre i Babina Polja našlo u splitskom zatvoru. Premda su Rapotec i Šinko izbjegli potjerama, ova velika hajka Talijana u znatnoj je mjeri poremetila njihove planove. Istina, Rapotec je u Splitu uspio stupiti u kontakt s četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem-Birčaninom i još nekim ljudima iz njegova kruga, a povezao se i s nekolicinom viđenijih jugoslavenskih nacionalista s otoka Korčule i iz Šibenika.
Međutim, sve je to radio u žurbi jer su mu Talijani neprekidno bili na tragu. I ne samo Talijani. Obavještajci NOP-a s tog područja od prvoga su dana bili u tijeku „mljetskog slučaja“. Splitski ilegalac s urotničkim imenom „Kačić“ poslao je Oblasnom komitetu KPH-a više izvješća o kretanju Rapoteca, njegovim vezama i namjerama. „Kačić“ je te podatke dobio od jednog “svog čovjeka“ koji se uspio ubaciti Rapotecu za kurira. Finale je misije „Henna“ čini se ipak bilo okrunjeno nekim rezultatima. Rapotec je početkom svibnja napustio Split i s lažnim ispravama otputovao u Zagreb. Tu je stupio u vezu s nekolicinom domobranskih časnika, a nekoliko se puta sastao i s nadbiskupom Stepincem. Iz Zagreba je proslijedio u Ljubljanu, gdje je razgovarao s četničkim zapovjednikom Slovenije, majorom Karlom Novakom. Potkraj lipnja već je u Beogradu, na sastanku sa Žarkom Todorovićem, tada četničkim komandantom tzv. „severnih pokrajina“, a u prvoj polovici srpnja 1942. godine Rapotec se uspio domoći Carigrada. O njegovu je dolasku šef ureda vojne obavještajne službe emigrantske vlade u Carigradu, Vladimir Perić, 16. srpnja 1942. godine izvijestio komandu u Kairu: „Rapotec doneo vrlo važnu poruku za Vladu i Ministra Dvora...“.
Drugi se član misije, Stevo Šinko, namjeravao također prebaciti iz Splita u Beograd i dalje u Carigrad, ali vojvoda Birčanin poslao ga je u Knin popu Đujiću. Šinko se tu zadržao duže vrijeme, radeći na organizaciji obavještajne službe Dinarske četničke oblasti. I dok su tako dvojica glavnih aktera “mljetskog slučaja“ izbjegli potjeri Talijana, desetak više-manje nedužnih ljudi završit će zbog njih na robiji. Suđenje petorici prvooptuženih održano je potkraj kolovoza 1942. godine pred talijanskim ratnim sudom u Šibeniku. Njih je optužnica teretila za „tentato spionaggio e conspirazione politica“. Kazne su bile drastične: jedan je osuđen na 25 godina zatvora, drugi na 17, treći na pet, itd. Druga misija, predvođena britanskim majorom Athertonom, završila je, ne samo neuspješno, nego i tragično. Nakon iskrcavanja na crnogorskoj obali u blizini Petrovca, ovaj bivši urednik i izdavač beogradskoga tjednika na engleskome jeziku „South Slav Herald“ došao je u dodir s partizanima te proveo gotovo dva mjeseca u Vrhovnom štabu. Međutim, u noći 15. travnja 1942. godine misija je „Hydra“ bez znanja Vrhovnog štaba napustila Foču i zaputila se u Srbiju, s nakanom da dođe do Draže Mihailovića. To je i posljednje što se pouzdano zna o toj misiji. Noću između 22. i 23. travnja major Atherton i njegov telegrafist, Irac Patric O’Donovan, nestali su nedaleko sela Tatarovine na Ćehotini. Njihova tijela nikada nisu nađena. Kasnije istrage partizanskog Vrhovnog štaba, britanskih časnika i Draže Mihailovića utvrdile su da je njih dvojicu najvjerojatnije ubio četnik Spasoje Dakić iz Ćelebića, i to radi zlatnika koje su imali. Treći član misije „Hydra“, kapetan Radoje Nedeljković, koji se nije slagao s Athertonom i zato se kretao odvojeno, stigao je sam u štab Draže Mihailovića.
Ni treća misija iz „Operacije požar“ nije bila puno bolje sreće. Nakon što su u prvim minutama 5. veljače 1942. godine iskočili nad Romanijom, četvoricu je padobranaca dočekala na zemlji snježna vijavica, studen i golem snijeg. Zatrpavši na brzinu kontejnere s opremom, one koje su uspjeli pronaći u mrkloj noći, prvo su utočište našli u nekakvoj napuštenoj kolibi. Kad je svanulo, odmah su pošli u potragu za svojom radiopostajom, da uspostave vezu s Kairom. Čekalo ih je neugodno iznenađenje: vijavica i snijeg zameli su sve tragove i posvuda uokolo prostiralo se jednolično bijelo prostranstvo. Bili su izgubljeni u pustoj i negostoljubivoj planini koju nijedan od njih nije poznavao. Misija je „Disclaim“ gotovo dva dana uzaludno tragala za radiopostajom i ostalom neophodnom opremom. Bilo je dogovoreno da će im četvrte noći od njihova odlaska biti bačena nova oprema, ako se do tada ne jave, ali to je bila tek polovična utjeha. Tim više što su tog drugog dana boravka na Romaniji bili otkriveni. U popodnevnim satima 6. veljače četvorica promrzlih padobranaca nemoćno će s praga svoje kolibe promatrati kako se oko njihova skrovišta steže obruč strjeljačkog stroja domobrana. Zarobljenici u engleskim padobranskim odijelima sprovedeni su prvo u Mokro pa odatle u Sarajevo. Tu ih preuzimaju Nijemci i pod jakom stražom otpremaju vlakom u Beograd. Tri tjedna provest će u Glavnjači, a zatim slijedi njihov dugotrajan i tegoban put kroz logore i zatvore u Njemačkoj: Luftlag u Frankfurtu na Majni, zloglasni berlinski Moabit, Osnabrück, Stalag VI G na nizozemskoj granici...
Trojica članova misije „Disclaim“ dočekali su kraj rata iza logorskih žica, kao ratni zarobljenici. Četvrti, zrakoplovni vodnik Petar Miljković, uspio je sredinom 1944. godine pobjeći iz logora. Bio je to njegov treći pokušaj bijega. Mjesecima se skrivao pod zaštitom belgijskog i nizozemskog pokreta otpora, a posljednjih dana prosinca 1944. godine prešao je kod Saarbrückena liniju fronta i domogao se američkih položaja. Od ljeta 1941. godine do sredine 1942. godine SOE je poduzela osam pokušaja ubacivanja britanskih misija u Jugoslaviju, ali gotovo bez ikakvih rezultata. Nakon neuspjeha „Operacije požar“ Britanci će duže vrijeme potpuno odustati od slanja novih misija. Njihova će saznanja o događanjima u Jugoslaviji ovisiti sada gotovo isključivo o izvješćima što ih je slao Draža Mihailović preko Malte, amaterskom radiopostajom s pozivnim znakom „Bullseye“. S obzirom na takve okolnosti, Britancima je „neminovno počela da se pokazuje nešto nerealna slika o razvoju događaja u zemlji“. Posebno će to doći do izražaja potkraj 1942. godine, u svjetlu prijelomnih ratnih događaja u Sredozemlju. Naime, krajem 1942. godine iz temelja se izmijenila situacija u Sredozemlju. To je vrijeme savezničke ofenzive za konačno istjerivanje osovinskih snaga iz Sjeverne Afrike, vrijeme skorih dalekosežnih odluka i priprema za sljedeći angloamerički udar na Siciliju. Poslije teškog poraza u bitki kod El Alameina (od 23. listopada do 4. studenoga 1942. godine), njemačke i talijanske postrojbe počele su se naglo povlačiti na Zapad. Ali i otuda im je zaprijetila opasnost. Nakon što je britanska 8. armija ponovo zauzela Cyrenaiku, dvije su se savezničke armije (5. američka i 1. britanska) iskrcale u Alžiru i Maroku. Da bi zaštitili ugrožene postrojbe u Africi, Nijemci i Talijani su početkom studenoga 1942. godine zaposjeli višijski dio Francuske, zajedno s Korzikom, te važnija uporišta u Tunisu.
Zbog svega toga rat u Sjevernoj Africi produžit će se za još pet dugih mjeseci. Britanskim zapovjednicima na Srednjem istoku bilo je jasno da željezničke i riječne prometnice na Balkanu, a napose one u Jugoslaviji, predstavljaju žilu kucavicu za opskrbljivanje Rommelove armije u Africi. Stoga je zanimanje Britanaca za događanja u Jugoslaviji ponovno poraslo. Prilikom preocjenjivanja cjelokupne vojne situacije na tom prostoru, očitim se pokazalo kako pasivni Mihailović sa svojim kompromitiranim četničkim pokretom ne može biti ozbiljan suradnik za predstojeće planirane operacije. S druge strane, u to vrijeme više nije nepoznato da u Jugoslaviji postoji široko rasprostranjen i vrlo djelotvoran partizanski pokret pod vodstvom Tita. Britanci nisu bili upućeni u sve pojedinosti o rasprostranjenosti toga pokreta, međusobnim odnosima i vezama između pojedinih njegovih dijelova, ali već na osnovu uhvaćenih njemačkih izvješća znali su da partizani vežu uza se znatne neprijateljske snage i nanose im ozbiljne gubitke. A to je s vojnog stajališta Britancima u tom trenutku i bilo najvažnije. Tako se britanska politika našla u procijepu između „dalekosežnih političkih obveza britanskog Ministarstva vanjskih poslova prema jugoslavenskoj kraljevskoj vladi i kratkoročnih vojnih zahtjeva za pomoć grupama otpora u Jugoslaviji“.
Gledišta vojnih zapovjednika i vojnih stratega već su tada bila bliska onom stavu što će ga britanski premijer Winston Churchill nekoliko mjeseci poslije oblikovati u poznatoj drastičnoj izjavi: „Mene samo zanima tko tamo ubija više Nijemaca i tko ih može ubijati još više!“ Drugim riječima, i prije nego što su “na najvišoj razini“ prihvaćeni zaključci o politici prema NOP-u u Jugoslaviji, britansko Glavno zapovjedništvo Srednjeg istoka u Kairu odlučilo je, zbog čisto vojnih razloga, pripremiti sve za uspostavljanje preliminarnih kontakata s Titovim partizanima. Operativna provedba ove složene i politički vrlo složene operacije povjerena je Daltonovoj Upravi za specijalne operacije (SOE).Pokazat će se kako je SOE na neki način preduhitrila i britanske političare i vojne šefove. Predviđajući da bi se u bližoj ili daljoj budućnosti mogla ukazati potreba šireg angažiranja u gerilskim akcijama u Jugoslaviji, Uprava za specijalne operacije još je potkraj 1941. godine počela među iseljenicima iz Jugoslavije u Americi potiho tražiti dobrovoljce za „probne misije“. Kada to zatreba, oni će biti spušteni padobranima da uspostave vezu između britanskog zapovjedništva Srednjeg istoka i gerilaca. Regrutiranje ovih iseljenika dobrovoljaca, među kojima su Hrvati bili najbrojniji, povjereno je pukovniku S. W. Baileyju iz Jugoslavenskog odsjeka SOE u Kairu. Njemu je u tome pomagao kapetan S. F. Stuart iz Uprave vojne obavještajne službe britanskog Glavnog zapovjedništva Srednjeg istoka. Stuart je imao iskustva u sličnim poslovima jer je u kanadskom Ministarstvu za imigraciju prije rata radio na odabiru jugoslavenskih useljenika, a do travnja 1941. godine bio je i službenik britanskoga konzulata u Zagrebu. Bailey i Stuart otputovali su na svoj tajni zadatak preko oceana još prije ulaska Sjedinjenih Država u rat.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.
