Na kraju Prvog svjetskog rata, bojnik Omar Bradley smatrao je kako nije uspio kao vojnik. Možda je čak razmišljao i o promjeni poziva. Naime, dok su njegovi kolege ratovali u Francuskoj, dobivali činove i odlikovanja, on je cijeli rat proveo u SAD-u, najprije čuvajući granicu prema Meksiku, a zatim je bio stacioniran u Montani, na gotovo najudaljenijem mjestu u SAD-u od rata koji je bjesnio u Europi. lako je ondje bio zadužen za čuvanje strateški važnih rudnika bakra, to ipak nije bio rat. Za karijernog vojnika, diplomca slavne vojne akademije West Point iz "zvjezdane" generacije koja je diplomirala 1915. godine, poražavajuće je bilo sjediti kod kuće dok drugi ratuju. Tračak nade pojavio se u kolovozu 1918., kada se priključio postrojbi koja se spremala u Europu, gdje je trebao napokon osjetiti miris pravog bojišta. No, kako zbog epidemije španjolske gripe, tako i zbog potpisivanja primirja, njegova je postrojba u posljednji čas dobila druge zapovijedi te je ostala u SAD-u.
Sljedećih dvadesetak godina Bradley je podučavao na vojnim školama i strpljivo čekao, kao da je znao da će jednog dana doći i njegov trenutak. I došao je početkom Drugog svjetskog rata. Doduše, prvih godinu dana američkog sudjelovanja u ratu radio je u stožeru na planiranju operacija, no početkom 1943. dobio je svoje prvo zapovjedništvo na terenu. U sjevernoj Africi, tada već s ćinom generala bojnika, imao je dvostruku ulogu - bio je zamjenik zapovjednika 2. korpusa generala Georga Pattona i neka vrsta posebnog izaslanika zapovjednika savezničkih snaga generala Dwighta Eisenhowera s kojim je prijateljevao još na West Pointu i koji je imao povjerenja u njegove sposobnosti. Obojica su bili pripadnici "zvjezdane" generacije koja je dala najviše generala u povijesti West Pointa, čak 59 od 164 diplomanta (u vojsci SAD-a generalski činovi označavaju se zvjezdicama, pa odatle naziv "zvjezdana" generacija).
Bradley je naslijedio Pattona na čelu 2. korpusa, s kojim je uspješno vodio završne operacije u Africi, kao i invaziju na Siciliju. Nakon uspješno izvedene operacije i kapitulacije Italije, prebačen je u London na dužnost zapovjednika američkih kopnenih snaga u pripremi invazije na Normandiju. Tijekom same operacije Overlord, Bradley je zapovijedao Prvom armijom, a na obalu se iskrcao i uspostavio stožer četiri dana nakon početka operacije. Zaslužan je i za operaciju Kobra, odnosno plan proboja u unutrašnjost Francuske, a tijekom tog proboja postavljen je za zapovjednika Grupe armija 12 (koja se sastojala od Prve i Treće armije), čime je postao nadredeni svom bivšem zapovjedniku Pattonu koji je vodio Treću armiju. Grupa armija 12 u trenutku kada je Bradley preuzeo zapovjedništvo imala je oko 900.000 vojnika, a do kraja rata u Europi sastojala se od četiri armije (pripojene su joj još Deveta i Petnaesta armija) te je imala više od 1,3 milijuna vojnika. Prema službenim američkim podacima, to je najveća vojska u američkoj povijesti kojom je zapovijedao jedan zapovjednik na terenu, a vjerojatno je i jedna od najvećih uopće u povijesti ratovanja.
Tijekom rata bio je poznat kao "pristojan general" i kao "vojnički general" jer je bio na glasu kao zapovjednik koji se brine za svoje podređene, zbog čega je nakon rata bio idealan za čelnu poziciju u ministarstvu branitelja. Godine 1949. imenovan je za prvog načelnika združenog stožera, a godinu poslije promaknut je u najviši čin američke vojske - čin generala s pet zvijezdica (stožerni general u OSRH-u). General Bradley, čovjek koji je potkraj Prvoga svjetskog rata smatrao da je neuspješan u vojnom pozivu, tijekom sljedećih je tridesetak godina stekao toliko željeno borbeno iskustvo. Bio je jedan od ključnih zapovjednika na terenu u operacijama oslobadanja sjeverne Afrike i Europe, dostigao najviši čin u vojsci i bio prvi načelnik Združenog stožera. U mirovinu je otišao 1953., a sve do smrti 1980. mnogi su se predsjednici i drugi dužnosnici koristili njegovim savjetima. Za povijest je ostala zabilježena i njegova rečenica kako ljudski rod više zna o ratu nego o miru te više o tibijanju nego o življenju.
