Dok posljednjih dana, a posebice nakon okončanja postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 16. studenoga, opet „vriju“ strasti na relaciji Beograd – Zagreb, potrebno je istaknuti neke činjenice ne bi li se javni dojmovi sveli u realne okvire. Naime, usprkos ratnim i poratnim sjećanjima, na temelju razvoja stvari u sektorima obrane u regiji danas, tu stanje nije usporedivo s onim od prije desetak i više godina. Bez obzira na izjave političara, nema tu pretjerano mjesta promišljanju o nekakvim većim sukobima. Napori međunarodne zajednice na razoružanju regije, kao i reforme koje već godinama poduzimaju i Hrvatska, ali i Srbija, dovele su do jednoga novog i kod nas poprilično slabo sagledanoga stanja vojno-obrambenih sposobnosti, kako ovih dviju država, tako i regije u cjelini.
Kao prvo, za sagledavanje obrambenoga stanja Hrvatske i njenih istočnih susjeda uzet ćemo 1997. godinu – većina je ratova na prostoru bivše Jugoslavije završila, a Bosna i Hercegovina pacificirana je mirovnim sporazumom u Daytonu iz studenoga 1995. godine. Prema odredbama toga sporazuma, konkretno njegova Aneksa 1B, pristupilo se i kreiranju sustava regionalne stabilnosti, koji je uz Bosnu i Hercegovinu obuhvatio i Hrvatsku te Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ, koja se 2003. preformirala u zajedničku državu zvanu „Srbija i Crna Gora“). Te su tri načelne strane obuhvaćene zajedničkim sustavom kontrole naoružanja, Sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja (SSKN), koji je sklopljen u Firenci sredinom lipnja 1996. godine. Osim smanjivanja količina vojne opreme u pet odvojenih kategorija (tenkovi, oklopna borbena vozila, topništvo, borbeni zrakoplovi i jurišni helikopteri), postupka kontroliranog sustavom međusobnih verifikacijskih inspekcija, ovaj je sporazum pokrenuo i ograničavanje ukupnog ljudstva u obrambenim sustavima zemalja potpisnica, putem dobrovoljnih izjava o ograničavanju.

Poslodavac traži radnika sa SSS i nudi 1700 eura plaće