Pojam Guntó označava japanske vojne sablje. U Meiji razdoblju samurajska je klasa bila raspuštena, a carskim ediktom iz 1876. godine zabranjeno je bilo nositi samurajske sablje (katane). Pravilo nije vrijedilo za bivše samurajske knezove (daimye), policiju i vojsku. Vojne sablje proizvodile su se za više vojno osoblje japanske mornarice i kopnenih snaga od 1868. godine. Nakon japanskih vojnih uspjeha u ratu protiv Kine i poslije Rusije te u razdoblju između dvaju svjetskih ratova Japan je uveo masovnu proizvodnju sablji. Japanski časnici morali su po carskim vojnim zakonima nositi sablju. Sablje su se uvelike
razlikovale od onih tradicionalnih.
Naime, nove japanske sablje („showato“) nisu ušle u proizvodnju po tradicionalnoj metodi koja je uključivala dugotrajan postupak izrade, nego su se proizvodile tvornički. Prvi standardni japanski mač bio je nalik europskim i američkim vojnim sabljama toga vremena. Nazvan je kyú guntó (stara vojna sablja). Mač je korišten u Prvome kinesko-japanskom ratu, tijekom Rusko-japanskog rata sve do 1934. godine. U razdoblju od 1935. do 1945. godine carska je vojska koristila shin guntó (nova vojna sablja). Većina ovih mačeva proizvedena je u tvornici oružja Toyokawa (Aichi prefektura u Japanu). Sablja je sličila tradicionalnoj samurajskoj katani, a njene su boje predstavljale čin vojnika. Tako su smeđa, crvena i zlatna boja predstavljale čin generala, smeđa i crvena visokog časnika, smeđa narednika ili bojnika. Najpoznatiji model u kategoriji shin guntó je model 98. Sastojao se od tradicionalno izrađene držalice, prekrivene kožom i omotanom svilom na tradicionalni način. Na ovom tipu mača izrezbaren je trešnjin cvijet (simbol japanskih kopnenih snaga). Korice su izrađene od metala i obložene drvetom kako bi zaštitili oštricu od čelika. U carskoj mornarici u upotrebi je bila mornarička sablja zvana kaiguntó.
