Japansko gospodarstvo doživjelo je velike promjene poslije Prvoga svjetskog rata. Na azijskom tržištu gotovo su nestali američki i europski proizvodi, a Japan je iskoristio priliku i pojačao izvoz i tako osnažio gospodarstvo. Ispočetka se japanski gospodarski trend sastojao od uvoza čelika, raznih strojeva i kemijskih proizvoda. S vremenom je stvorena tehnologija za proizvodnju spomenutih dobara na domaćem, japanskom tržištu. Nakon gospodarskog rasta za vrijeme Prvoga svjetskog rata, Japan je pogođen slomom burze 1922. godine, što je prouzročilo bankrot 11 malih banaka u zapadnom Japanu. Iduće je godine, 23. rujna, Japan pogodio potres u regiji Tokio-Yokohama (Kantó), koji je prouzročio smrt oko 105.000 ljudi, 30.000 ljudi je ozlijeđeno, 554.000 domaćinstva je ostalo bez krova nad glavom, a zatim je iduće godine 250.000 ljudi ostalo bez posla.
Oporavak je uslijedio za vrijeme ministra financija Takahasija Korekiyoa u razdoblju od prosinca 1931. do veljače 1936. godine. Njegov najznačajniji doprinos japanskoj gospodarskoj politici bilo je jačanje industrije i poticanje izvozne politike. Njegovim su postupcima središnji vladini troškovi pali sa 1,74 milijarde jena 1929. na 1,48 milijardi 1931. i onda su se povećali na 1,95 milijardi 1932. i 2,25 milijardi 1933., a poslije se zaustavili na 2,2 milijarde jena. Takahashi je uveo ekonomsku politiku koju je temeljio na konceptu promicanja potražnje. Gospodarstvo se širilo prvo kao rezultat oporavka izvoza i dalje pod stimulacijom povećane fiskalne potrošnje. U razdoblju njegove vladavine rast je zabilježen zbog snažnog izvoza, tj. zbog snažne industrije koja je bila najzaslužnija za povećani izvoz. Tu prije svega valja istaknuti tekstilne proizvode, pamuk i umjetnu svilu. Drugi najbrži rastući sektor poslije izvoza privatna su ulaganja, zajedno s proizvodnim postrojenjima i novogradnjom koja je rasla u istom omjeru. Ministar Takahashi nastojao je držati, od 1933. pa nadalje, fiskalnu potrošnju povećanom, uključujući vojnu potrošnju i smanjenje izdavanja javnih obveznica.
Smatralo se da će oživljavanje napretka u ranim 1930-ima biti povećanje vojne potrošnje, ali to je bilo netočno. Stopa proizvodnje teške i kemijske industrije, na vojni zahtjev, iznosila je maksimalno 9,8 posto 1933. godine, a zatim je pala na sedam posto 1936. godine. Kada govorimo o proizvodnji strojeva, stopa proizvodnje dosegla je 28 posto 1932. i pala na 18 posto 1936. godine. Utjecaj vojne potrošnje na rast gospodarstva nije bio tako velik, kao što se to obično na prvi pogled čini. Unapređenjem tehnologije vodeće tvrtke kao Tóyó Raxon, Teijin i Asahi Bemberg postale su najveći svjetski proizvođači umjetnih
vlakana, a ujedno i japanski glavni industrijski sektor koji je bilježio rast izvoza u drugoj polovini 1930-ih godina. Japanske tvrtke Hitachi i Toshiba proizvodile su elektromaterijal, strojeve koji su se približavali svjetskim standardima te su uspjeli zadovoljiti potražnju na domaćem tržištu. U to vrijeme Nissan je postao industrijski div. Držao je mrežu tvrtki u rudarstvu, automobilskoj, kemijskoj i ribarskoj industriji, snimanju, brodskom prijevozu i građevinarstvu. Razdoblje između dvaju svjetskih ratova u japanskom je gospodarstvu obilježio rast zaibatsua. Pojam zaibatsu doslovno znači „novčane klike“ te označava neke
velike japanske poslovne tvrtke (četiri najveća zaibatsua su: Mitsui, Mitsubishi, Sumimoto i Yasuda) s krajnje širokim interesima djelovanja. Zaibatsui su po svojim odlikama karakteristično japanski i izvedeni iz društvene organizacije feudalnog doba. Suparništvo je bilo snažno među njima, a miješali su se u politiku i poslije u militarističke klike. Korporacije su zabilježile rast u gospodarstvu tijekom 1920- ih, a poslije su stekle monopol nad gospodarskim sektorima. Takav snažan rast korporacija nalazimo isključivo u japanskoj gospodarskoj povijesti. Zaibatsui su 1930-ih najvećim dijelom financirali militarističku
japansku vladu.
Poduzetnici tzv. novih zaibatsua imali su sljedeća zajednička obilježja: njihov vladajući kadar dolazio je iz vojnog i industrijskog sektora (nisu bili specijalizirani za poduzetništvo), razvili su svoje tvrtke na temeljima novih tehnologija, povezali su se s postojećim zaibatsuima te financijskim institucijama. Mnogi od vlasnika zaibatsua širili su se podižući nova industrijska postrojenja, uzimajući državni kapital. Lobiranjima u japanskoj vladi postigli su usvajanje posebnog zakona za promoviranje razvoja kemijske i teške industrije. Zakon je usvojen u japanskom senatu vrlo brzo. Zatim su u japanskom senatu usvojeni zakon
o naftnoj industriji 1934. te zakon o automobilskim tvornicama 1936. godine. Posebni zakoni, usvojeni u senatu 1941. godine, koji su utjecali na razvoj japanske ratne industrije su zakoni o proizvodnji sljedećih sirovina: umjetna nafta, željezo, čelik, strojni alati, proizvodnja zrakoplova, brodogradnja, aluminij i laki metal, organska kemija i teška strojarska industrija. Kad su Japanci pokorili Mandžuriju, podigli su njeno gospodarstvo isključivo zbog vlastitih strateških interesa. Japanci su kontrolirali industrijski razvoj Mandžurije i posjedovali su ključne sirovine koje su bile potrebne za vojnu industriju. Japanski ministar
financija Baba Eichi prihvatio je 1937. godine glomazan plan o naoružanju vojske te šestogodišnji ratni plan za izgradnju carske mornarice. Japanci su strahovali od sovjetskog utjecaja u Mandžuriji i Kini. Zbog toga je carska vojska svim silama nastojala ojačati mandžursko-japanski gospodarski blok i financirati vlastitu ekspanziju.
Neposredno nakon početka rata u Kini 1937. godine vojna je industrija radila punim kapacitetom. U tekstilnoj, metalurškoj, strojarskoj i kemijskoj industriji sveukupno je radilo 2,937.000 radnika u spomenutoj godini. Japan je ubrzano radio na izgradnji ratne mornarice. 1937. posjedovao je trgovačku mornaricu od 4,500.000 bruto tona koja je u predratnom razdoblju bila treća najveća trgovačka flota na svijetu, sastavljena mahom od novih brodova. Takvom industrijalizacijom vlada je poticala izvoz i stvarao se višak. Višak se davao fondu kojim se financiralo ulaganje u Mandžuriji, a iznosilo je više od tri milijuna jena krajem 1937. godine. Ministar financija Kaya te ministar industrije i trgovine Yoshino objavili su tri ekonomska načela: „ekspanzija proizvodnog kapaciteta, uravnotežena platna bilanca i regulacija opskrbe i potražnje za dobrima“. Godine 1938., već spomenuti vojni proračun iznosio je pune tri četvrtine vladina proračuna i oko 30 posto bruto društvenog proizvoda. U ratnom vremenu poduzetnici su morali proizvoditi samo za opskrbu vojske, a potrebe šire populacije stavljene su u drugi plan.
