Naslovnica

Lako konjaništvo nastalo je u Hrvatskoj

Druge dvije specijalizirane grane konjaništva: kopljanici ili ulani i teški konjanici ili draguni, koji su zamijenili oklopnike ili kirasire.
27. veljače 2019. u 08:55 0 komentara 484 prikaza
Foto: Zvonimir Freivogel

Austrougarske oružane snage dijelile su se na kopnenu vojsku i ratnu mornaricu, ali su u stvarnosti postojale tri kopnene vojske: zajednička („K.u.k. Armee“) i dvije teritorijalne vojske, austrijski „Landwehr“ i mađarski „Honved“. Sve tri raspolagale su i vlastitim konjaništvom, koje je, kao i kod oružanih snaga drugih država, tijekom rata izgubilo svoje nekadašnje značenje i do kraja rata skoro nestalo s pozornice ratnih događanja.

IZ NOVOG BROJA Talijanski zračni zbor u "Bitki za Britaniju"

Konjaništvo je u većini vojski svijeta do Prvoga svjetskog rata imalo velik ugled i značajnu ulogu u ratnim operacijama, za potporu postrojbi pješaštva, kao izvidnice ili za samostalne operacije na bojišnici i u protivničkom zaleđu („Raids“). Austro-Ugarska nastavila je održavati i poboljšavati konjaničku tradiciju do 1914. godine, premda konjaništvo nije bilo tradicionalni austrijski rod vojske: lako konjaništvo nastalo je u Hrvatskoj u doba borbe protiv Turaka i zatim je poboljšavano u Ugarskoj pod nazivom „husari“. Istodobno su se razvijale i druge dvije specijalizirane grane konjaništva, kopljanici ili ulani i teški konjanici ili draguni, koji su zamijenili oklopnike ili kirasire.

Na području SAD-a, u konjaništvu sjevernjačke Unije i južnjačke Konfederacije tijekom i u borbama protiv starosjedilačkih “indijanskih“ plemena na Divljem zapadu poslije Građanskoga rata, pojam draguna označavao je pješake na konju, koji su se mogli boriti iz sedla ili kao pješaštvo kada bi sjahali. U austrougarskim oružanim snagama u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata nazivi husar, ulan i dragun, s međusobno različitim odorama, zadržani su samo iz tradicionalnih razloga, a svi konjanici bili su naoružani vatrenim oružjem, revolverima ili pištoljima (samokresima) i kratkim puškama - karabinima, kao dopunom ili zamjenom uobičajenoga hladnoga oružja: husarske sablje, dragunskoga teškoga mača („Pallasch“) i koplja („Lanze“). Postupno je većina oružja i opreme konjaništva postala jednaka naoružanju pješačkih postrojbi. Konji su sve više služili kao “brzo prijevozno sredstvo“ do cilja, gdje bi konjanici sjahali i točnom paljbom iz svojih pušaka zadržavali prodor protivnika ili branili osvojeno područje do dolaska pješaštva - “kraljice bojnoga polja“. Stoga nije čudno što “konjaničke“ postrojbe još i danas postoje u sastavu većine oružanih snaga cijeloga svijeta, ali su konje u međuvremenu zamijenila brza (često oklopna) vozila i helikopteri.

Pripadnici su se austrougarskoga konjaništva unatoč spomenutim promjenama i dalje smatrali elitnom postrojbom i posebnom “kastom“, a tako ih je promatralo i pučanstvo, posebice časnike konjaništva, uvijek dobrodošle u “salonima“ visokoga društva i u obiteljima mjesnoga plemstva i činovništva. U skladu s podjelom austrougarske kopnene vojske na zajedničku vojsku i dvije teritorijalne vojske, „Landwehr“ i „Honved“, dijelile su se i postrojbe konjaništva. Sastavu zajedničke vojske pripadalo je 15 pukovnija („Regimenter“) draguna („Dragoner“), 11 pukovnija ulana („Ulaner“) i 16 husara („Husaren“), a austrijskom „Landwehru“ šest pukovnija konjaništva s dvjema djelomičnim pukovnijama, odnosno “divizijama“ (divizijunima) tirolskih strijelaca na konju („Tiroler berittene Landesschützen“) i dalmatinskih strijelaca. Ugarski „Honved“ raspolagao je s deset pukovnija husara, a sve su postrojbe bile jednako naoružane i međusobno se razlikovale po odorama, a poslije po bojama oznaka na ovratnicima (označavanje u austrougarskim oružanim snagama poznato je pod nazivom „Egalisierung“).

Svaku pukovniju konjaništva („Kavallerieregiment“) činile su dvije “divizije“ (divizijuna), svaka veličine jedne pješačke bojne, dok se pukovniji „de facto“ nadređena postrojba, divizija, u konjaništvu nazivala „Kavallerie-Truppendivision“ i dijelila na konjaničke brigade („Kavalleriebrigaden“). Zapovjednik konjaničke pukovnije bio je pukovnik („Oberst“), dok su jedan dopukovnik („Oberstleutnant“) i jedan bojnik („Major“) zapovijedali dvjema podređenim “divizijama“. U sklopu stožera bila su i tri natporučnika od kojih je jedan služio kao pukovnijski pobočnik, drugi kao zapovjednik opkoparskoga odreda, a treći kao časnik za opskrbu, zatim tri pukovnijska ili viša liječnika („Regiments“ ili „Oberärzte“), jedan knjigovodstveni satnik ili natporučnik, jedan veterinarski činovnik, dva „Wachtmeistera“ (narednika, iako pojam inače znači „nadstražara“), dva telegrafska skupnika ili desetnika, dva pomoćna bolničara, dva pomoćna knjigovođe - razvodnika, jedan vođa stožera (stožerni narednik), jedan pukovnijski trubač, dva divizijska trubača, jedan puškar („Büchsenmacher“) i deset časničkih slugu (posilnih). Tako je u stožeru bilo ukupno 11 časnika (od kojih jedan vojni činovnik), 23 dočasnika i vojnika.

IZ NOVOG BROJA Zmajski stijeg protiv izlazećeg sunca

U pojedinim eskadronima regimente služilo je šest nadsatnika 1. reda („Rittmeistera“), četiri satnika 2. reda („Rittmeistera“), osam natporučnika i 12 poručnika. Osoblje se sastojalo od jednoga kadeta, 12 narednika („Wachtmeistera“), 24 skupnika, vodnika („Zugsführera“), 72 razvodnika („Korporala“), šest trubača pojedinih eskadrona, 24 vođe ophodnji („Patrouillenführer“ = pozornik) i 732 konjanika („Dragoner“, „Ulaner“, „Husaren“). Osoblje koje nije služilo na konju uključivalo je šest knjigovodstvenih dočasnika, 78 vojnika (konjanika), 30 časničkih slugu, šest kovača i šest remenara (za popravak sedala, kožne orme i remenja). Tako je zajedno sa stožerom jedna konjanička pukovnija raspolagala ukupno s 41 časnikom i 1020 dočasnika i vojnika. Sastav postrojbe zadužene za dopunu pukovnije konjaništva („Ersatzkader“) uključivao je jednoga „Rittmeistera“ 1. reda, jednoga natporučnika, dva poručnika, konjaničkoga narednika („berittener Wachtmeister“), konjaničkoga vodnika ili skupnika („berittener Zugsführer“), kao i osoblje koje nije služilo na konjima: knjigovodstvenoga dočasnika, tri desetnika, dva razvodnika i 11 vojnika; ukupno četiri časnika s 23 dočasnika i vojnika.

Kod mobilizacije u srpnju 1914. godine zajednička vojska („K.u.k. Gemeinsame Armee“) raspolagala je s osam divizija („Truppendivisionen“)konjaništva, podijeljenih na 16 konjaničkih brigada, a uključivale su, kako je spomenuto, 15 pukovnija draguna, 16 husara i 11 ulana. „K.k. Landwehr“ imao je po jednu bojnu (divizijun) tirolskih i dalmatinskih strijelaca na konju, zajedno sa šest ulanskih pukovnija, dok je „k.u. Honved“ raspolagao dvjema konjaničkim divizijama („Truppendivisionen“), četirima konjaničkim brigadama i deset husarskih pukovnija. Ugarsko je konjaništvo zbog tradicije, ali i predviđenoga područja operacija u ravnicama na istoku i sjeveroistoku carstva, gdje je i protivnik, Rusko Carstvo, držao jake postrojbe konjaništva, uvijek bilo brojčano snažnije od austrijskoga, a svakoj konjaničkoj „Truppendivision“ bile su pridružene i postrojbe brzoga konjaničkoga topništva („Reitende Artillerie“) s po 12 topova, kao i dvama vodovima strojničara s ukupno osam strojnica. (Vidi tablicu „Postrojbe konjaništva“). Osam divizija („Truppendivisionen“) konjaništva bilo je označene brojevima od 1 – 4, od 6 – 8 i brojem 10, a sve su uključivale po dvije brigade, osim 1. divizije u Temišvaru i 3. u Beču, koje su imale po tri brigade, kao i 4. divizije u Lvovu koja je imala samo jednu brigadu. Uz to postojale su dvije samostalne brigade, 1. u Pragu i 9. u Pardubicama. Devetnaest konjaničkih brigada označeno je brojevima 1, od 3 – 18 i od 20 – 21, a svaka je u svom sastavu imala dvije pukovnije. Svaka od 42 konjaničke pukovnije („Regimenter“) zajedničke vojske sastojala se od šest eskadrona, po tri u jednoj od dvije “polupukovnije“ („Halbregimenter“), zajedno s odredom pričuvnika. Kako je spomenuto, pukovniji su bili priključeni odredi opkopara i telegrafista, a podizanje vojnika obavljano je prema teritorijalnom načelu iz ravničarskih područja gdje je pučanstvo bilo vično u vođenju konja.

Za postrojbe draguna vojnici su novačeni iz austrijskih zemalja, husari iz ugarskih, a ulani iz Galicije, Bosne i Hrvatske. U razdoblju izravno prije Prvoga svjetskog rata u postrojbe konjaništva uvedeni su i odjeli strojnica. Za opremu postrojbi uređena su skladišta za pojedine eskadrone, za stožere i za skupine strojničara, gdje su spremane odore, oružje i oprema za postrojbe zajedničke vojske, kao i mirnodopske zalihe za „Landwehr“ i „Honved“. Uz to su postojala i skladišta za slučaj mobilizacije, gdje su se nalazile odore, oružje i strjeljivo za nove postrojbe, odnosno za svo osoblje i konje u sastavu osnovnih postrojbi nacionalnih/teritorijalnih vojski.

Glavna skladišta bila su smještena u središtima pojedinih pukovnija, gdje je bilo uskladišteno i opkoparsko tvarivo za gradnju mostova. Kod objave mobilizacije prizvani su svi vojni obveznici kako bi povećali jezgre mirnodopskih postrojbi na njihovu predviđenu ratnu veličinu i stvorena su 42 pričuvna eskadrona. Ujedno je bilo moguće pohodnim (mobiliziranim) bojnama pješaštva i „Landsturma“ priključiti još 89 skupina konjaništva (dva do tri iz sastava svake pukovnije), koje bi bile na raspolaganju zapovjedništvima vojski („Armeen“) pojedinih vojnih zbornih područja.

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2012.

VOJSKA Austrougarske oružane snage AUSTROUGARSKE ORUŽANE SNAGE Carske tvrđave i opkoparstvo IZ NOVOG BROJA Njemačke pomoćne krstarice u Drugome svjetskom ratu
 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.