Naslovnica

Austrougarsko konjaništvo

Konji su kao i ročnici morali ispunjavati osnovne uvjete vojne sposobnosti, bili su smatrani organskim dijelom postrojbe i trebali sudjelovati na vojnim vježbama, kako bi se navikli na uvjete na bojišnici.
28. veljače 2019. u 08:35 0 komentara 264 prikaza
Foto: Wikipedia

Održavanje konjaništva bilo je povezano s velikim troškovima, posebice za uzgoj i prehranu konja. Postojale su vojne ergele, no konji su davani i na brigu pojedincima, koji su se trebali doseliti u blizinu sjedišta odgovarajuće postrojbe.

VOJSKE Lako konjaništvo nastalo je u Hrvatskoj

Konji su kao i ročnici morali ispunjavati osnovne uvjete vojne sposobnosti, bili su smatrani organskim dijelom postrojbe i trebali sudjelovati na vojnim vježbama, kako bi se navikli na uvjete na bojišnici. Njihova “vojna obveza“ trajala je šest godina, a prvi “vojni rok“ od šest mjeseci do godine dana. Od primitka poziva na redovite vojne vježbe ili u rat trebali su u roku od 24 sata doći (odnosno biti dovedeni) u njihove matične postrojbe. Vježbe bi trajale po četiri tjedna, a nakon što bi konji bili šest godina u vojnoj službi, prelazili bi u vlasništvo osobe koja se za njih brinula. Jahači i tegleći konji rekvirirani su za vojsku u skladu s točnim odredbama i prema zadanim specifikacijama: jahaći konji konjaništva i topničkih dočasnika trebali su imati visinu trupa 1,55 metara, konji za vuču topova i kola trebali su biti visoki 1,61 m, a konji za nošenje tereta 1,48 m.

Državne štale za uzgoj konja vodili su civilni i vojni namještenici, ali vojno osoblje tih ergela, iako je bilo naoružano, nije bilo predviđeno za bojevnu službu na bojišnici. Svaka ergela imala je svoj vojni odsjek sa zapovjednikom, časnicima, vojnicima i vojnim činovnicima. Veličina ergela ovisila je o važnosti i veličini postrojbe koju je trebala opskrbljivati, bila je administrativno podređena Ministarstvu poljoprivrede, a vojno Ministarstvu rata. Časnici su dolazili iz postrojbi zajedničke ili jedne od teritorijalnih vojski, a vojnici samo iz postrojbi zajedničke vojske. U mirnodopskom razdoblju samo su eskadroni zajedničke vojske već imali svoju planiranu veličinu od 120 do 140 “sablji“, dok su eskadroni nacionalnih vojski postojali samo u obliku jezgre postrojbe, koja bi kod mobilizacije narasla na zadanu veličinu.

Konjaništvo zajedničke vojske premještano je u mirno doba iz jedne pokrajine u drugu, kako bi časnici i vojnici upoznali cijelo carstvo, a ujedno se tako sprječavala i prevelika povezanost s mjesnim stanovništvom. Ipak su se konjaničke postrojbe najčešće nalazile u ravničarskim područjima Ugarske i Galicije, podobnim za njihove ratne operacije. Od divizija i autonomnih brigada, po četiri divizije („Truppendivisionen“) bile su smještene u Galiciji i Ugarskoj, a dvije brigade u Beču. Postrojbe uz rusku granicu trebale su štititi granicu do početka ratnih operacija, a poslije mobilizacije koncentracijom se nezavisnih brigada, uz osam postojećih, osnovalo još tri konjaničke divizije („Truppendivisionen“). Ipak nije planirano njihovo djelovanje kao cijelih divizija na bojišnici, nego su bile zadužene za osiguravanje putova i održavanje reda u pozadini bojišnice i u unutarnjim područjima carstva. Svaka divizija („Truppendivision“) sastojala se od dviju brigada, jedne skupine topništva (12 topova s konjskom vučom), dva voda strojničara (s ukupno osam strojnica), jednim vodom telegrafista i drugim službama.

Poslije slanja ultimatuma Srbiji i tijekom mobilizacije, po dvije divizije konjaništva priključene su svakoj od vojski koje su poslane prema bojišnicama. Trebale su vršiti blisko i udaljeno izviđanje ispred postrojbi pješaštva kao “oči vojske“. Ostale zadaće bile su sprječavanje protivničkoga napredovanja, odlučna obrana i zatim progon neprijatelja. Uporaba oružja (sablje/mača i puške) prvotno je bila strogo propisana, a pravila su postupno prilagođavana potrebama tek tijekom rata. Austro-Ugarska je bila jedna od najkonzervativnijih država svoga doba što je otežavalo i reforme vojske, posebice tradicionalnih postrojbi poput konjaništva. Jedan od “reformatora“ konjaništva toga razdoblja bio je njemački general i vojni povjesničar, Friedrich von Bernardi, koji se zalagao za vježbanje konjanika na isti način kako se vježbalo pješake, a također je smatrao kako treba povećati broj strojnica u konjaničkim postrojbama. Doba “herojskoga juriša“ velikih postrojbi konjaništva s golim sabljama ili kopljima već je odavno prošlo, a jedan od dokaza bio je propali “juriš lake brigade“ na ruske položaje kod Balaklave još 1854. godine tijekom Krimskoga rata, kada je ta britanska konjanička postrojba skoro sasvim uništena (i to još prije ulaska strojnica u naoružanje). Konjaništvo je trebalo izviđati, osvajati ključne točke, stvarati mostobrane i prodirati između protivničkih postrojbi, ali više nije moglo nesmetano djelovati u dubini protivničke bojišnice, kao u doba Napoleona i tijekom Američkoga građanskog rata. Izvidničku ulogu konjaništva postupno je preuzimalo zrakoplovstvo, koje je moglo imati bolji pregled bojišnice iz zraka i brže javiti što je primjećeno.

UVODNIK NOVOG BROJA Ratna policijska postrojba Ston, tko je za nju čuo?

Te nove zamisli nisu odmah shvaćene, a nisu ušle ni u uporabu, a velike postrojbe austrougarskoga konjaništva skupljene su na istočnoj bojišnici kako bi spriječile očekivane prodore brojnoga carskoga ruskog konjaništva. Tri austrougarske vojske („1., 4. i 3. Armee“) morale su zajedno s dvjema vojnim skupinama („Armeegruppen Kümmer“ i „Kövess“) držati crtu bojišnice do dolaska njemačkih postrojbi, koje su u međuvremenu, u skladu s njemačkim vojnim planovima, brzim napadom trebale potući Francusku na zapadnoj bojišnici. Još jedna austrougarska vojska („2. Armee“) nalazila se u Slavoniji na granici prema Srbiji, a trebala je poslije otići na jugoistočno krilo ruske bojišnice, čime je oslabljena snaga austrougarskih postrojbi u napadu na Srbiju (također nespretno planiranom).

Kad je na zapadu “zapeo“ njemački napad na Francusku, Austro-Ugarska je morala skoro sama djelovati protiv Rusije, unatoč brojčanoj slabosti (1,2 milijuna vojnika, uključujući glavninu konjaništva i 2000 topova, naspram 1,8 milijuna kojima su raspolagali Rusi). Austrougarski konjanici trebali su držati položaje u Galiciji do razdoblja između 23. i 26. kolovoza 1914. godine, kada bi im se pridružile i mobilizirane pješačke postrojbe, ali do očekivanoga velikoga ruskoga napada ipak nije došlo. Zbog brze ruske mobilizacije nije bilo moguće provoditi “daljinsko izviđanje“ ni velike “raidove“, a brzo napredovanje bilo je moguće samo u Poljskoj, gdje su se Rusi povukli s njihovih prednjih položaja kako bi skratili crtu bojišnice. Austrougarsko konjaništvo bilo je od 4. kolovoza u stalnoj pripravnosti duž granice carstva, a od 8. kolovoza počela su izviđanja u velikom stilu, uz stalna jahanja, gdje su tek isporučena nova sedla ozljeđivala i konje i jahače. Tako su tijekom prvih sukoba, oko 100 km unutar ruskoga prostora, i konji i konjanici već bili iscrpljeni, jer su neki neprekidno jahali skoro i po 400 km, poput dragunskih pukovnija br. 9 i 15. Austrougarska 7. konjanička divizija bila je u stalnom pokretu od 6. – 13. kolovoza, kada je kod Kielca naišla na Ruse i morala se povući.

Postojanje snažnih ruskih konjaničkih postrojbi, posebice “zloglasnih“ Kozaka, dovelo je do zabrane odvajanja konjaničkih od pješačkih postrojbi i konjanicima je dopušteno odmaknuti se od pješaštva najviše jedan dan hoda, što je znatno ograničilo mogućnosti njihovoga “uobičajenoga“ djelovanja. Austrougarsko konjaništvo bilo je brojčano slabije od ruskoga i nije moglo izvoditi velike napade. Ulazak u uporabu sve većega broja strojnica na objema stranama također je bilo smrtonosno za konjaništvo jer se konj i jahač nisu mogli “baciti u zaklon“ pod protivničkom paljbom. Sve je to dovelo do velikih gubitaka u postrojbama na prvoj crti bojišnice, a austrougarsko konjaništvo konačno je povučeno na položaje između pojedinih vojski kako bi branilo izložene bokove pješačkih postrojbi.

U prvom razdoblju rata vođene su samo tri “konjaničke bitke“ na istočnoj bojišnici. Najveća tijekom cijeloga Prvoga svjetskog rata odigrala se 21. kolovoza 1914. godine kod Jaroslawica u Galiciji, gdje su 3. i 10. ruska konjanička divizija napale austrougarsku 11. pješačku diviziju, kojoj su u pomoć stigle dvije austrougarske konjaničke divizije, 4. i 8., ali su Rusi zbog premoći (11 naspram osam konjaničkih eskadrona) ipak uspjeli postići svoj cilj i osvojiti selo Jaroslawice. Još je četiri dana prije, 17. kolovoza, austrougarsko konjaništvo (5. divizija, pojačana jednom brigadom 8. divizije) kod Gorodoka pretrpjelo teške gubitke u izravnom napadu na ruske utvrđene položaje i poslije je bilo u povlačenju izloženo progonu brojnijega ruskoga konjaništva.

Treća bitka, kod Turinke, vođena je također 21. kolovoza, a završila je neriješeno: obje strane povukle su se poslije sukoba, ostavivši stotine poginulih na bojišnici. Rusi su napade protivničkoga konjaništva dočekivali u načelu u vlastitim rovovima, čime su smanjivali vlastite i povećavali protivničke gubitke. Načelnik austrougarskoga glavnoga stožera, feldmaršal Franz grof Conrad v. Hötzendorf, strogo je kritizirao način borbe vlastitih konjaničkih postrojbi, koje su predugo zadržale svoje šarene odore, bile loše uvježbane i još lošije vođene, ali je krivica bila i njegova jer prije rata nisu provedene nužne reforme. Ujedno su generali odgovorni za austrougarsku konjaničku strategiju i taktiku možda trebali baciti pogled u vježbovnik vlastitoga pješaštva gdje se spominjalo kako će pješaštvo u boju protiv konjaništva uvijek biti nadmoćno!

Tako se samo nekoliko mjeseci poslije početka rata austrougarsko konjaništvo sve češće borilo pješice, zamjenjujući u rovovima prorijeđene postrojbe pješaštva. Njihove sjajno uglačane kacige obojane su crno, a odore jarkih boja zamijenjene sivima i zelenkasto-sivima. Broj “sablji“ u eskadronima smanjen je početkom 1915. godine na samo 90, ali je povećavan broj strojnica u sastavu svake divizije. Konjanici su postupno postali pješaci jer je konja bilo sve manje, ali su obnovljene postrojbe ipak zadržale tradicionalnu podjelu na eskadrone i divizijune umjesto satnija i bataljuna. Uskoro su eskadroni imali po 200 pušaka umjesto 120 sablji, ali su zbog različitoga načina osnovnoga uvježbavanja nove konjaničko-pješačke postrojbe poslane na manje zahtjevne bojišnice, rusku i rumunjsku. Na talijanskoj bojišnici također je bilo nekoliko konjaničkih postrojbi, posebice kod Tolmina, koje su pratile austrougarsko pješaštvo u ofanzivi poslije talijanskoga poraza kod Kobarida, a zatim se povlačile zajedno s njim poslije savezničke pobjede kod Vittoria Veneta.

Posljednje značajne tradicionalne operacije konjaništva vođene su u Rumunjskoj, kada je i ta država objavila rat Austro-Ugarskoj i Njemačkoj, ali su ih pretežito vodili njemački konjanici, dok je austrougarsko konjaništvo raspolagalo na toj bojišnici samo jednom jedinom postrojbom. Uskoro su zrakoplovi stvarno zamijenili konjaništvo u njegovoj najvažnijoj - izvidničkoj - ulozi, a krajem Prvoga svjetskog rata konjaništvo je skoro potpuno nestalo s bojnih polja.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2012.

DRUGI SVJETSKI RAT Brodovolje bez plana i bez cilja (drugi dio) DRUGI SVJETSKI RAT Brodovolje bez plana i bez cilja (prvi dio) IZ NOVOG BROJA Austrougarski bojni brodovi u Prvome svjetskom ratu
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.