Naslovnica

Austrougarske oružane snage

Opkopari su bili tehnički podređeni ministarstvu rata, a administrativno lokalnim zapovjedništvima. Školovanje ljudstva trajalo je dvije godine, odnosno tri u postrojbama Sappeura i minera (čiji je odnos promijenjen na 2:1), a u službu su primani snažni i tehnički školovani ročnici, pri čemu se više nije obraćala pozornost na njihovu nacionalnost.
29. studenoga 2018. u 07:44 1 komentara 1522 prikaza
Foto: www.wehrbauten.at

Poraz u ratu protiv Prusije 1866. doveo je do novih reformi opkoparskih, graditeljskih i pionirskih postrojbi, a general-inspektor graditeljskih postrojbi izravno je podređen Ministarstvu rata. Došlo je do podjele na stožer ratnih gradnji (Geniestab), na građevinsku administraciju i na građevinske postrojbe.

IZ NOVOG BROJA Austrougarski bojni brodovi u Prvome svjetskom ratu

Časnici u stožeru ponovno su morali služiti dvije godine u postrojbama prije nego bi dobili čin satnika i dalje napredovali u službi, a njihov zadatak u miru bilo je projektiranje, izvedba i popravak utvrđenja, izviđanje, praćenje tehničkog razvoja, kao i planiranje i gradnja drugih većih vojnih objekata. U ratu su trebali voditi fortifikacijske i građevinsko-tehničke radove za vojsku na bojišnici, brinuti se za obranu i napad na utvrđenja, vođenje telegrafske službe (optičkim semaforima) i aktiviranje morskih mina (!). U glavnim zapovjedništvima sa samostalnom administracijom (u Zadru, Innsbrucku, Sibiu i Petrovaradinu), zapovjednici graditeljskih postrojbi (Geniechefs) bili su generali ili viši stožerni časnici. U drugim zapovjedništvima poput Linza, Trsta, Krakowa, Bratislave, Košica i Temišvara zapovjednici graditeljskih postrojbi imali su ulogu savjetnika.

U 17 tvrđavskih kompleksa direktori graditeljstva bili su odgovorni za sve zadatke gradnje i održavanja. Ipak značenje mobilnih postrojbi sve više je raslo, tako je svaka divizija raspolagala s jednom satnijom opkopara, dok je pričuva svake vojske (Armee) raspolagala s jednom pričuvnom opkoparskom bojnom. Stoga je svaka pukovnija umjesto četiri dobila pet bojni s po četiri satnije, a već je u mirnodopskom razdoblju postojao „kadar“ za osam doknadnih satnija. Opkopari su bili tehnički podređeni ministarstvu rata, a administrativno lokalnim zapovjedništvima. Školovanje ljudstva trajalo je dvije godine, odnosno tri u postrojbama Sappeura i minera (čiji je odnos promijenjen na 2:1), a u službu su primani snažni i tehnički školovani ročnici, pri čemu se više nije obraćala pozornost na njihovu nacionalnost. Zadaci opkopara imali su sve manje veze s utvrdama, ali su stalna i poljska utvrđenja ostala bitan dio austrougarske vojne doktrine.

Generalni inspektor vojnog građevinarstva bio je odgovoran za sva podređena zapovjedništva i primao izvještaje od „šefova graditeljstva“ u Grazu (također odgovoran i za Trst), Lvovu (odgovoran i za Krakow), Budimpešti (s nižim zapovjedništvima u Bratislavi, Temišvaru i Košicama), Beču, Pragu, Brnu, Zagrebu, Innsbrucku, Zadru i Sibiu. Za glavne utvrde bili su zaduženi direktori vojne gradnje u Olomucu, Puli, Theresienstadtu, Josephstadtu, Komaromu, Aradu, Temišvaru, Krakowu, Trentu, Kotoru, Dubrovniku, Karlsburgu, Petrovaradinu i Osijeku, a u ostalim područjima vojne građevne direkcije u sjedištima teritorijalnih zapovjedništva u Beču, Linzu, Brnu, Grazu, Trstu, Pragu, Lvovu, Budimpešti, Bratislavi, Košicama, Zadru, Sibiu, Innsbrucku i Zagrebu. Poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. dodijeljen je i novom generalnom zapovjedništvu u Sarajevu jedan „Geniechef“, a 1882. još jedan stožerni opkoparski časnik za Hercegovinu. Podređena zapovjedništva (Geniedirektionen) bila su u Travniku (ukinuto 1882.), Sarajevu, Banjaluci, Donjoj Tuzli, Mostaru, Goraždu, Trebinju i Bileći. U Przemyslu, najvećem tvrđavskom kompleksu Carstva, osnovana je 1881. direkcija za inženjersku i tvrđavsku gradnju.

Broj „šefova“ je 1881. prilagođen broju vojnih zbornih područja i povećan na 15, a direkcije su se nalazile i u Klagenfurtu/Celovcu, Fünfkirchenu (Pecs u Mađarskoj), Plznju, Miškolcu i Černovicu (u današnjoj Ukrajini) i u Franzenfeste (Fortezza u Tirolu). Godine 1884. generali topništva (Feldzeugmeister) von Salis (general-inspektor graditeljstva) i Beck (načelnik glavnog stožera) predložili su spajanje postrojbi opkopara i „pionira“, ali je tek 1891. izdana odgovarajuća carska zapovijed, a ujedinjenje provedeno 1894. Na čelu cijeloga graditeljskog zbora bili su generalni inspektor vojnog graditeljstva i glavni vojni graditelj, izravno odgovorni ministarstvu rata, a savjetovao ih je tehnički vojni odbor. U ratu su građevni inženjeri djelovali u pozadini bojišnice, popravljali utvrde, gradili ceste i logore za smještaj vojske. U razdoblju od 1904. do 1907. i teritorijalne su vojske (domobranstvo) dobile svoje opkoparske postrojbe. Ujedno su za ratne potrebe uvedene dvije nove kategorije, pričuvnih opkoparskih časnika (u činu zastavnika) i činovnika fortifikacijske specijalizacije. „Pioniri“ i Sappeuri od 1867. - poslije napuštanja brojnih utvrđenja u Italiji - ostali su „bez posla“ i priključeni su postrojbama opkopara, što je poništeno već 1868., iako su pioniri od 1867. bili zaduženi i za telegrafsku službu, a od 1869. trebali su voditi novoosnovane poljske željeznice.

PRVI SVJETSKI RAT Izviđački zrakoplov 42. divizije u Italiji

Skladište tehničke opreme u Klosterneuburgu, poznato kao satnija depota, nazvano je slagalištem opreme za pionire (Pionierzeugsdepot). Kod mobilizacije svaka je bojna organizirala svoju dopunsku satniju, koja bi ostajala u središnjici. Svaka bojna raspolagala je s osam kompozicija tvariva za gradnju mostova, uz još osam doknadnih, a svaka kompozicija prevozila bi segmente za 58 metara mosta. Od 1873. postojalo je 15 odjeljaka poljskih željeznica, čije je ljudstvo školovano za gradnju pruga. Od 1883., kada su uvedene nove posebne pukovnije vojnih željezničara i vezista (telegrafista), dio ljudstva pionira i Sappeura prebačen je u doknadne satnije, koje, stoga, u slučaju rata nije trebalo tek podizati i školovati. Broj kompozicija za gradnju ratnih mostova povećan je na 40, uz još 16 pričuvnih. U uporabu su uvedeni i laki mostovi duljine 13,3 m za prethodnice, koji su omogućavali brže prijelaske preko manjih usjeka. Godine 1887. je nabavljeno 80 željeznih brodova (pontona) za gradnju mostova, koje se moglo rastaviti na sedam dijelova, kao i 70 čeličnih elemenata za gradnju mostova tipa Eiffel, dužine 11 metara (najveća dužina pojedinog dijela bila je 6 m). Svaki most mogao je premostiti rijeku širine do 1,4 km. Polovina ukupnog tvariva prebačena je u Przemysl, a druga je ostala u Klosterneuburgu, ali je 1892. također poslana u Krakow, kako bi bila bliže ruskoj bojišnici. Poslije ujedinjenja sa zborom graditelja (Geniekorps) pioniri su preuzeli i većinu njegovih zadataka, koje se najbolje može sažeti geslom opkopara današnjeg Bundeswehra: „Sprengen, Bauen, Überbrücken“ (rušenje, gradnja, premošćivanje), a ujedno su bili zaduženi za prijevoz vojnih postrojbi preko vodenih zapreka, neovisno o njihovoj širini. Svaka od 15 samostalnih i lokalno raspoređenih bojni imala je u mirno doba pet aktivnih satnija, jednu doknadnu i pričuvno skladište opreme. Peta satnija u ratu bi predstavljala jezgru za osnutak još dviju satnija, a te tri novostvorene služile bi u utvrđenjima. Od 60 postojećih mosnih kompozicija (Equipage) svaka je bojna raspolagala četirima, jednom „lakom“ s dva divizijska „traina“ i s tri „normalne“.

Svaka je prevozila dijelove konstrukcije mosta dužine 53 m, a razlikovale su se samo po broju teglećih životinja, a time i pokretljivosti. Mostovi tipa Birago već su bili zastarjeli i povećan je broj pontona, a zatim su u uporabu ušli puno čvršći i lakši pontoni od čeličnog lima. Od 1905. rabljena su nova univerzalna kola i više nije bilo razlike između teških i lakih podvozja. Svaka kompozicija ratnog mosta sastojala se od osam kola s gredama, četiri s nosačima i dva s pontonima, a svaka je vuklo po šest konja. Od 1909. elementi sustava Eiffel (jer su bili preteški i za njihovo postavljanje je trebalo previše drveta) zamijenjeni su sa 150 željeznih rešetkastih nosača raspona 25 m sustava Herbert, a u uporabu su ušli i „brzi“ konjanički mostovi (Kavalleriebrückentrains) istog sustava. Od sedam satnija svake bojne prve su četiri, kao i šesta, bile školovane za djelovanje na bojišnici i na vodenim putovima, a peta i sedma za tvrđavsku službu. Kad je 1909. na mjesto načelnika glavnog stožera austrougarske vojske došao general Conrad von Hötzendorf, dio opkoparskih postrojbi ponovno je vraćen s istoka u Klosterneuburg, a zatim poslan na zapad - u Goricu - prema očekivanoj bojišnici s Italijom. Zadaci pionira uključivali su službu na vodi (gradnju ratnih mostova, prijevoznu službu preko rijeka i drugih vodenih površina, uređivanje kanala za transportne svrhe), a također i miniranje, izgradnju poljskih utvrđenja, cesta i putova. Ako bi na snagu stupio „ratni slučaj B“ (Balkan), trebali su raspolagati sa 120 kompozicija za gradnju ratnih mostova, dok su za „slučaj I“ (rat protiv Italije) bili potrebni brojni Sappeuri, koji bi rušili talijanske utvrde i zapreke.

Postojalo je 14 bojni Sappeura, svaka dodijeljena jednom vojnom zboru (osim 15. zbora u Bosni i Hercegovini), a mirnodopski raspored bojni pionira određen je prema rijekama, kako bi se postrojbe popunjavalo lokalnim stanovništvom, iskusnim u plovidbi i životu na rijekama. Tako nalazimo bojne pionira u zbornim područjima II. (Linz), III. (Pettau), IV. (Budimpešta), V. (Bratislava), VII. (Segedin/Petrovaradin), VIII. (Klosterneuburg), IX. (Theresienstadt/ Melk) i X. (Przemysl). Kako se Prvi svjetski rat pretvarao iz mobilnoga u rovovski, svaki pješak postao je svoj vlastiti opkopar, što je bilo „suvremeno“ još u doba Cezara, a ponovno se otkrilo tijekom Američkoga građanskog rata (1861. - 1866.) i rusko-japanskog rata početkom 20. stoljeća, ali se i „zaboravilo“, jer je bila riječ o „dalekim i perifernim“ ratovima. Gdje god je vojna postrojba stala kako bi prenoćila ili držala tek osvojeno područje, vojnici su počeli iskapati vlastita skloništa, a često i rovove, prvo samo bajunetima i drugim priručnim alatom, a uskoro ih se počelo opremati i lopatama. Ako je „zastoj“ bio duži, građeni su stalni rovovi i komunikcije, iskapana skloništa i podizane poljske fortifikacije. Za sve te operacije uvijek je – u sastavu svih vojski – bilo premalo opkopara, stoga je logično da su i obični vojnici morali preuzeti dio njihovih funkcija. Težište djelovanja opkopara prešlo je sa zadataka zaprečavanja i rušenja, na građenje i komunikacije. Zanimljivo je kako su austrougarska i njemačka vojska za proboj bojišnice na Soči kod Kobarida u listopadu 1917. skupile 328 opkoparskih satnija (od kojih 252 građevinske), 19.700 vojnika iz dopunskih postrojbi, 30.000 ruskih zarobljenika za gradnju ceste preko Vršiča, 100 vagona alata i strojeva za rad u kamenu, 200 vagona eksploziva, 170 vagona željeznih nosača za mostove i 54 pontonske kompozicije. Sredinom 19. stoljeća počeli su pokusi s željezničkim prijevozom postrojbi i električnom telegrafijom i uskoro je osnovan odjel austrijske vojske koji se bavio isključivo telegrafijom, a vodio ga je civilni direktor poljske telegrafije, koji je radio pod nadzorom i prema zapovijedima načelnika glavnog stožera. Polovinu osoblja činili su pioniri, a drugu polovinu stožerne postrojbe, dok su prijevozna sredstva potjecala iz vojnih transportnih depota.

UVODNIK NOVOG BROJA O Pearl Harboru 1941. na hrvatskom jeziku dosad ništa ozbiljno

Civilni direktor smio je zapovijedati i vojnom osoblju. Tek je 1880. na čelo telegrafskog odjela došao jedan stožerni časnik, a civilni činovnik postao je njegov stručni savjetnik. Poljski telegrafski odjeli bili su dio mobilne vojske, a vezu sa stalnim telegrafskim linijama omogućavali su pričuvni telegrafski odjeli. Svaki vojni zbor raspolagao je s po dva odjela prvog i drugog reda, a po jedna od tih linija služila je za vezu s glavnim stožerom ili vojnom opskrbnom središnjicom (Armeeintendanz). Tvarivo za pokretne postrojbe čuvano je u vojnim depoima transportne službe, a pojedini odjeli aktivirani su na određeno razdoblje kako bi vježbali. Na vježbama su morali sudjelovati i civilni činovnici telegrafske službe, a pukovniji pionira dodijeljeno je pričuvno osoblje konjaništva određeno za poljsku telegrafsku službu. Od 1883. je postojala zajednička željeznička i telegrafska pukovnija, koja je bila vojno, tehnički i znanstveno odgovorna načelniku glavnog stožera, a tehničko-administrativno carskom ministarstvu rata. Zadaci su joj bili onesposobljavanje ili popravci željezničkih pruga, gradnja poljskih željeznica, prekidi ili postavljanje telegrafskih veza, kao i prisluškivanje protivničkih telegrafa. Samo je jedna osmina osoblja te pukovnije bila izučena za telegrafsku službu, a za školovanje željezničara rabljene su uskotračne bosanske željeznice i lokalna željeznička veza između Tullna i St. Pöltena.

Kod mobilizacije dvije su postojeće bojne podijeljene na osam željezničarskih satnija, tri telegrafske direkcije prvog i tri drugog reda, na 43 poljska i tri brdska telegrafska odjela, a osnovana je i pričuvna bojna od dviju satnija. Također, trebalo je odvojiti osoblje za tri servisne inspekcije i osam servisnih skupina, dok su se zapovjednici pukovnije i dvije bojne morali staviti na raspolaganje vrhovnom vojnom zapovjedništvu (Armeeobekommando). Pukovnija je 1883. godine u mirnodopskom sastavu imala 45 časnika i 844 vojnika, a u ratu je broj osoblja trebao biti povećan na 96 časnika i 4.612 ljudi. Na čelo željezničke službe došao bi u ratu jedan visoki stožerni časnik, koji bi nadzirao i ratne transporte, a za svakih 450 km tračnica u ratnom području bio bi odgovoran jedan stožerni časnik s potrebnim osobljem. Telegrafska služba bila je nalik željezničarskoj, ali je stalni razvoj tehnike zahtijvao česte promjene u organizaciji. Bilo je potrebno sve više osoblja, tako je potkraj stoljeća telegrafska i željeznička pukovnija imala u miru 1.525 ljudi, a u ratu 4.475. U godinama od 1905. do 1908. povećan je broj odjela na 28 odjela poljske željeznice i devet radnih odjela, a u ratu bi se umjesto 12 osnovalo 17 ili čak 19 željezničkih satnija. Vojnici željezničari iskazali su se i u mirnodopskom razdoblju kod uklanjanja posljedica elementarnih nepogoda, kao i kod štrajka željezničara u Mađarskoj 1904. Uskoro su uz telegrafske u uporabu ušle telefonske linije, a od 1902. i bežična telegrafija.

Tako su 1907. pojedinim austrougarskim vojskama na raspolaganju stajale četiri mobilne radiostanice, a 1911. već njih osam. Od 1906. poboljšani su uvjeti za školovanje osoblja telegrafa, telefona i bežične telegrafije u većim utvrdama, gdje su održavani i tečajevi. Tek je 1911. predloženo osnovati drugu željezničarsku pukovniju (što zbog manjka tvariva nije izvršeno do početka rata), a telegrafska je postala samostalna, u početku samo kao jezgra sa 68 časnika i 458 ljudi, a u ratu je povećana i služila kao osnova za stvaranje svih telegrafskih postrojbi.

PRVI SVJETSKI RAT Koje su bile zajedničke osobine žena i bombi prije stotinu godina?

Austrougarske telegrafske postrojbe 1918. godine.

Zanimljiva je shema organizacije telegrafskih postrojbi početkom 1918., koje su se dijelile na: A) telegrafske satnije, B) radiotelegrafske postrojbe (koje su uključivale: a) radiotelegrafske satnije, b) radioskupine, c) samostalne radiopostaje), C) satnije za gradnju telegraskih veza i D) satnije za čuvanje i prijevoz telegrafskog tvariva. Telegrafske satnije s brojevima od 1 do 160 bile su u sklopu divizija ili brdskih postrojbi, a s brojevima od 161 do 200 u utvrdama i stalnim poljskim fortifikacijama. U sklopu vojnih zborova (Armeekorps) bile su telegrafske satnije s brojevima od 201 do 300, a od 301 dalje u zapovjedništvima vojski (Armeen), skupina vojski (Heeresgruppen) i pojedinih odsjeka bojišnice (Heeresfrontkommandos). Satnije su se dijelile na pet vodova, teške s telegrafskim i lake vodove s telefonskim kablovima. Osim toga, postojali su i zapovjedni telegrafski vodovi s dodatnim osobljem, opskrbom i „administracijom“, a u sastavu zapovjednog voda bio je i odjel za golubove-listonoše. Postojale su dvije vrste „teških“ vodova, poljski s telegrafskim kablovima (žicom) M 8 (ili M 97) i brdski s telegrafskom žicom M 10. Teškim „brdskim“ vodom zapovijedao je jedan časnik ili kadet telegrafske struke, a raspolagao je jednom telegrafskom centralom, s osam telegrafskih „postaja“ i dodatnom opremom. Vod bi se dijelio na dva „jata“ (Schwarm) od 13 ljudi (tri telegrafista, dva građevna dočasnika, jednog vojnika i sedam pionira), a raspolagao bi četirima telegrafskim „postajama“, 10 km telegrafske žice i opremom za njeno postavljanje, kao i trojim kolima za prijevoz tvariva (oprema cijelog voda prevozila bi se na osam kola ili 22 tovarne životinje). Organizacija „teškog poljskog“ voda bila je ista, ali je umjesto 20 km žice M 10 raspolagao 21 km kablova M 8 (ili M 97), a tvarivo bi se također prevozilo na osam kola.

Transport tovarnim životinjama bio je moguć, ali nepraktičan, jer bi za prijevoz tvariva teškoga poljskog voda trebalo čak 29 grla. Na čelu svakoga lakog voda bio je jedan časnik ili kadet (Offiziersaspirant), a vod bi raspolagao jednom telefonskom centralom, s osam telefonih „postaja“ (telefona), 32 km telefonskog kabla i opremom za polaganje kablova. Za prijevoz je postojalo šest zaprežnih kola s po dva konja ili 18 tovarnih životinja u sastavu brdske postrojbe. Svaki laki vod dijelio se na četiri „jata“ (Schwarm) od osam ljudi, tri telegrafista, jednog graditeljskog dočasnika i četiri pionira. Svako jato imalo bi dva telefona, 8 km telefonskih kablova i dio opreme za polaganje. Radiotelegrafske satnije nalazile su se u sklopu zapovjedništva divizija, zborova ili samostalnih pješačkih ili brdskih brigada, a nosile bi isti broj kao telegrafska satnija u istoj postrojbi. Skupine radiopostaja bile su stvarane po potrebi od nekoliko lokalnih i povezanih radiopostaja.

Samostalne radiopostaje ulazile bi u sastav pojedinog zapovjedništva (i dobile bi broj i oznaku tog zapovjedništva) ili su se stalno nalazile u sjedištu zapovjedništva/utvrde i po njemu su nazvane (primjerice Radio-Pola u Puli). Satnije bežične telegrafije bile su pokretne i sastojale su se od zapovjednog stožera, jedne prijenosne radiopostaje M 14 ili M 16 (1. vod), jednog ili dva radiotelegrafska voda (2. i 3. vod) s po četiri manje postaje M 17 i jednog posebnog telegrafskog voda, koji je uvijek nosio ime „4. vod“ (4. Zug). Radiopostaja M 14 ili M 16 dometa oko 150 km bila je vodeća u sklopu satnije i ostale manje postaje (predajnici ili prijamnici) su joj bile podređene. Samo je ona mogla uspostavljati vezu s drugim postrojbama (susjednim divizijama, nadređenim zapovjedništvima itd.). Prvim vodom s radiopostajom M 14 ili M 16 zapovijedao bi jedan časnik, a raspolagao bi s 14 vojnika telegrafske struke, osam do deset vojnika prijevozne struke, 15 konja i sedam kola, odnosno 19 tovarnih životinja u brdskim postrojbama. Osim rastavljene radiopostaje na kolima ili tovarnim životinjama transportirani su i dijelovi 24,5-metarskog antenskog jarbola. Drugi (i treći) vod s postajama M 17 (dometa samo oko 3 km) imali bi jednog dočasnika kao zapovjednika voda i 8 do 12 vojnika telegrafske struke. Od opreme bi raspolagali i motornim generatorom ili akumulatorima za opskrbu radiopostaje električnom energijom, a tvarivo bi se prijevozilo jednim kolima, na četiri tovarne životinje ili na leđima vojnika.

Četvrti vod bio je ponovno pod zapovjedništvom jedog časnika ili kadeta, činila su ga 24 vojnika-telegrafista i dva do četiri vojnika prijevozne struke, a raspolagao je s četiri mala radioprijamnika, dvjema „posebnim“ telefonskim postajama i četirima telegrafskim postajama. Trebao je održavati vezu s bitnicama i uzletištima, nadzirati telefonske razgovore i održavati vezu „zemljanim“ telegrafskim vezama ako radiopostaje nisu radile ili bi postojala opasnost njihova prisluškivanja. Za prijevoz tvariva vod je imalo dvoja kola ili šest tovarnih konja. Postojale su i male ručne radiopostaje M 15, a za otkrivanje položaja (protivničkih) predajnika služile su skupine radiopostaja. Rabljene su i postaje za ometanje protivničke bežične veze. Sastav i zadaci satnija za gradnju telegrafskih veza i skladištenje opreme, odnosno organizaciju skladištenja i prijevoza doknadnih dijelova, opreme i osoblja, ne treba posebno opisivati. Zanimljiv je zaključak kako bi za prijevoz trebalo sve češće rabiti motorna vozila, jer je hrana za tegleće i tovarne životinje predstavljala oko polovinu ukupnog tereta dopremanog na bojišnicu.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u listopadu 2012.

SINGAPUR Pobuna indijskih vojnika u Singapuru KNJIGA Enciklopedijsko djelo o prvom podmorničkom ratu u povijesti pomorstva
  PRVI SVJETSKI RAT Kako je munjevitom brzinom stasala nova klasa ratnog profitera
  • LisaElam:

    Napravit cu 86 dolara za sat od kuce. Bio sam šokiran kad je moj susjed rekao da je prosjek 95 dolara, ali vidim kako to sada radi. Osjecam se toliko slobode sada kad sam ja vlastiti šef. posjetiti>>>>>> www.WebJob33.Com