Dana 30. siječnja Nijemci su napali zabačeni francuski garnizon kod prijevoja Faid i brzom akcijom oslobodili prolaz jednim naizgled potpuno sporednim i nevažnim puteljkom. Ovom događaju nitko nije pridavao previše pažnje: bila je to više-manje još samo jedna od mnogih čarki, a koja nije mogla niti posebno pomoći Nijemcima, niti odmoći Saveznicima. Pa ipak, bio je to uvodni čin u jedan od najkrvavijih i najbolnijih američkih poraza za cijeloga rata. Za ovo su vrijeme Pattona mučile drukčije brige. Američki generali do sada su već prilično glasno rogoborili protiv Britanaca, a niti ovi im nisu ostajali dužni. Animozitet među Saveznicima (koji su tek krenuli u zajedničku kampanju) rastao je iz dana u dan i to upravo zabrinjavajućom brzinom.
Bijesni Patton, naravno, nije bio jedan od onih koji bi smirivali strasti i rekli koju dobru o britanskim „limunima“. Obavještajne službe upozorile su kako netrpeljivost između britanskih i američkih generala prijeti da preraste u mnogo ozbiljniji problem, pa je na kraju sam Eisenhower bio prisiljen zaustaviti priče i prepucavanja. Početkom veljače pozvao je američke generale na razgovor i upozorio ih da je dosta priča o Britancima. Patton je bio označen kao jedan od najglasnijih, pa mu se Eisenhower posebno obratio: „George, ti si moj najstariji prijatelj, ali ako još jednom čujem da si kritizirao Britance, oduzet ću ti čin i poslati te kući.“ U nastavku je pojasnio kako Pattona još nije predložio za treću zvjezdicu samo zato što ima trojicu na umu za napredovanje i sve ih želi promovirati odjednom, ali je za jednoga od njih (Fredendalla, zapovjednika II. korpusa) posebno upozoren da neprimjereno govori protiv Britanaca. Ako Patton bude držao jezik za zubima, bit će promoviran u roku od mjesec dana – obećanje koje je Eisenhower na kraju i održao.
Što se pak tiče prozvanoga Fredendalla, on će nekako u isto vrijeme biti razriješen dužnosti zapovjednika II. korpusa, da bi samo tri mjeseca poslije bio „pomilovan“, promoviran u čin general-pukovnika i postavljen na čelo Druge armije. U svakom slučaju, Patton je shvatio poruku i odlučio ubuduće svoju netrpeljivost prema Britancima čuvati za sebe. Eisenhower mu je naknadno poslao i jedno puno pomirljivije pismo, u kojemu priznaje kako će Amerikancima uvijek trebati ovako borbeni general i gdje nabraja sve Pattonove njegove kvalitete. Za svaki slučaj, i ovdje je Eisenhower spomenuo Pattonov brzi jezik, a onda mu prijateljski savjetovao neka prije svake riječi nabroji do deset pa tek onda odluči hoće li progovoriti ili će progutati misao. Bio je to dobar savjet – ali ne i za Pattona, koji bi vjerojatno eksplodirao da je morao brojati do deset i prešutjeti pokoju riječ, posebno kada bi ga uhvatio bijes.
Što se tiče pisma, Eisenhower je bio potpuno u pravu: Pattona će uskoro kvalitete vojskovođe proslaviti i čak uzdići do razine nacionalnoga junaka, ali će ga brzi jezik gotovo stajati karijere i upropastiti sve ono što je sagradio na bojnome polju. Za to su vrijeme Nijemci odlučili otkriti karte i pokazati zbog čega su uopće napadali francuski garnizon kod prijevoja Faid. Četiri dana poslije, dakle 14. veljače, bez ikakve su se najave obrušili na nespremne Amerikance kod Kasserinskog prijevoja i u potpunosti razbili njihove redove.
Patton je tada bio u Tripoliju gdje je odletio ne bi li se malo družio s britanskim generalima i pokušao popraviti porušene mostove. U Tripoliju je inače britanski general Montgomery, zapovjednik Osme armije, priredio dvodnevnu konferenciju na kojoj je govorio o tome kako treba voditi moderne ratove (i usput malo nahvalio sebe, neočekivanoga pobjednika nad prije nepobjedivim Rommelom). Montgomery je inače poslao pozivnice svim savezničkim visokim časnicima, ali među Amerikancima jedini se Patton odazvao (što je samo pokazalo koliko je ozbiljno shvatio Eisenhowerovu poruku). Bit će to inače susret dvaju najvećih ega među savezničkim generalima, pri čemu je Britanac bio u prednosti jer je već postigao senzacionalni uspjeh, dok je Patton tek trebao dokazati koliko vrijedi. Tijekom rata njihovi će se putevi nekoliko puta križati i preklapati, a snažna kompetitivnost pratit će ih sve do samoga kraja. Montgomery doduše nikada nije govorio koliko želi nadmašiti Pattona, ali zato ovaj drugi nije štedio uvrede kada god bi se povela riječ o tom „smiješnom limunku“ – i naravno, nikada nije zastao da bi prije izbrojio do deset.
Prvoga dana Montgomeryjeva predavanja sve je izgledalo savršeno: Patton je svojega budućeg rivala opisao kao „sitnog, živahnog, prekrasno samosvjesnog, i vjerojatno najboljeg vojnika kojega sam uopće sreo za cijeloga rata do sada“. No drugoga dana konferencije, čini se, Monty je ipak pretjerao u samohvali. Izlazeći iz dvorane, Patton je rekao da ga se apsolutno ni jedna Montgomeryjeva riječ nije dojmila. Možda se baš od toga trenutka probudila gotovo patološka odbojnost prema Britancu, koji se pak sa svoje strane također nije potrudio približiti naglome Amerikancu.
Naslov članka "Katastrofa kod Kasserinskog prijevoja", a članak se bavi međusobnom netrpeljivošću američkih i britanskih časnika, sa naglaskom na Pattona i Montgomery-ja.. Kasserinski prijevoj sep ominje u 3 rečenice.