Nakon četverogodišnjih međunarodno posredovanih pregovora kolumbijska vlada i gerilska/teroristička skupina Revolucionarne oružane snage Kolumbije (španj. Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia – FARC), u nazočnosti Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i predsjednika niza latinoameričkih država (Kube, Venezuele, El Salvadora, Dominikanske Republike, ujedno i u svojstvu predsjedavajuće Zajednice latinoameričkih i karipskih država /španj. Comunidad de Estados Latinoamericanos y Caribenos/, Meksika i Čilea), iz pera predsjednika države Juana Manuela Santosa i lidera FARC-a Rodriga Londona Echeverrija (Timoleon „Timochenko“ Jimenez) potpisali su 23. lipnja 2016. u Havani sporazum o prekidu vatre.
Bio je to povijesni dan za Kolumbiju. Taj je dan označio početak kraja brutalno krvavoga polustoljetnoga unutarnjeg sukoba u kojem je prema procjenama stradalo do 250.000 ljudi, dok ih je oko šest milijuna raseljeno. O važnosti sporazuma govori i činjenica da je među 378 nominacija, što je najveći broj u povijesti, kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobio Nobelovu nagradu za mir. Točno dva mjeseca kasnije sukobljene strane usuglasile su 297 stranica opsežan mirovni sporazum, konačno potpisan 25. rujna 2016. godine. Kak je i bilo predviđeno, mirovni sporazum zahtijevao je referendumsku potvrdu. No, iako ispaćeno i nasiljem zasićeno, ipak podijeljeno kolumbijsko društvo većinom od 50,21 posto na referendumu održanom 2. listopada 2016. odbilo je mirovni sporazum.
Višestruke su analitičke dimenzije sporazuma između kolumbijske Vlade i FARC-a, pri čemu se ukazuje na kompleksnost terorizma i paradokse kojima je obavijen taj značajan sigurnosni izazov suvremenog svijeta. To nije samo najduži oružani sukob u Latinskoj Americi koji traje od 1964. između vlade i posljednje značajnije ljevičarske nasilne skupine. (...)
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. studenoga na svim kioscima.
