Kada su u travnju 1941. godine sile Osovine dovršavale okupaciju Kraljevine Jugoslavije i Grčke, istočna strana Jadrana dospjela je u zonu odgovornosti talijanske ratne mornarice (Regia Marina). Time je uz zapadnu stranu Jadrana, cijelo Jonsko more te zapadnu stranu grčke obale s Peloponezom potpuno zaokružena talijanska prevlast na tome dijelu Sredozemlja.
Njemačke snage su, pomažući Talijanima u borbama s Grcima i Britancima, zauzele Egej uz angažman velikih ratnih efektiva i uz relativno velike gubitke. Stoga nisu namjeravale olako prepustiti kontrolu svojim nepouzdanim saveznicima Talijanima nad čitavim Egejskim morem pa je odlučeno da će njemačke postrojbe kontrolirati istočni dio Egejskoga mora s otocima.
Razloga za to bilo je više, a najvažniji je bila blizina istočnoga Sredozemlja u smislu ključnoga logističkog puta iz azijskih kolonija prema ugroženoj Velikoj Britaniji. To se posebno odnosilo na mogućnosti djelovanja njemačkoga ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe) sa zrakoplovnih baza na otoku Kreti po britanskim konvojima prema ili iz smjera Sueza i Egipta natovarenima potrebnim sirovinama za ratnu industriju.
Kako u tome trenutku njemačke snage na Sredozemlju uopće nisu imale ratnoga brodovlja, a postojale su znatne potrebe za povezivanjem i učvršćivanjem velikoga broja garnizona raštrkanih po egejskim otocima, dogovoreno je da se početne potrebe za takvim brodovima premoste posudbom ratnih brodova od saveznika – Talijana, Bugara i Rumunja.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2020.
