Potkraj 1940. godine zaprijetila je mogućnost da Italija, nakon uspješne britanske protuofenzive, bude izbačena s afričkog kontinenta. Takvu situaciju i poziciju otvaranja mekog trbuha Europe njezin saveznik Adolf Hitler nije mogao dopustiti pa je 11. siječnja 1941. osobno naredio da se osnuje Njemački afrički korpus. Zapovjednikom je imenovan general Erwin Rommel, a Nijemci pod kodnim imenom Operacija »Suncokret« (njem. »Unternehmen Sonnenblume«) šalju prethodnicu kasnijeg Afričkog korpusa. Prva njemačka postrojba 5. oklopna pukovnija stiže u Tripoli mjesec dana nakon osnutka. Rommela nije zanimala obrambena strategija, nego je u Tripoliu odmah napravio paradu na kojoj je nekoliko tenkova vozilo ukrug kako bi se stekao dojam da je riječ o mnogo većoj sili.
Zatim je, na Hitlerovo iznenađenje, s dvjema nekompletiranim divizijama u svibnju 1941. krenuo u ofenzivu i protjerao Britance iz Libije. Kako bi prikrio slabost, Rommel je maskirao automobile u tenkove te se služio drugim lukavstvima, zbog čega su ga Britanci prozvali Pustinjska Lisica. Osnovicu Afričkog korpusa činile su 21. i 15. oklopna divizija, a kasnije su im pridružene 90, 164. i 999. laka te 334. pješačka divizija, kao i Padobranska brigada »Ramcke«. Afrički korpus bio je podređen Zapovjedništvu Oklopne grupe, odnosno kasnije Oklopne vojske »Afrika« pod vrhovnim zapovjedništvom Italije. U Oklopnoj grupi »Afrika« nalazile su i talijanske snage: XXI. korpus s trima djelomično motoriziranim divizijama, kao i motorizirani korpus s jednom oklopnom i jednom motoriziranom divizijom. U napadima, koji su se često protivili svakoj vojnoj logici, Rommel je s ovim malobrojnijim snagama nanio niz poraza britanskoj 8. vojsci. Nakon zauzimanja Tobruka, Hitler je napokon uvidio vrijednost Afričkog korpusa. Rommela je imenovao feldmaršalom te mu je odlučio poslati više snaga, oružja i opreme kako bi mogao osvojiti Sueski kanal i naftna polja u Arabiji. No zbog britanske kontrole Mediterana i rastegnutih linija opskrbe, Afrički se korpus neprekidno suočavao s problemom opskrbe. Sva dostava opreme i drugih potrepština odvijala se preko Sredozemnog mora, gdje je bila izložena napadima britanske mornarice i zrakoplovstva. Vojna uporišta na Gibraltaru i otoku Malti osiguravali su Britancima ključne položaje za ugrozu njemačkih linija snabdijevanja pa je do već iscrpljenog Afričkog korpusa i mnogobrojne, ali demoralizirane Talijanske vojske stizalo vrlo malo nužno potrebnog benzina, oružja, streljiva i hrane.
Ipak, Rommel je sa svojim Afričkim korpusom prodro sve do oaze Siwa u Egiptu pa su Nil i Sueski kanal izgledali Nijemcima na dohvat ruke. Ipak, u presudnoj Bitci kod El Alameina u Egiptu britanska 8. vojska pod zapovjedništvom maršala Montgomerya zaustavila je daljnje Rommelovo napredovanje. Nakon britanske pobjede i američkog iskrcavanja u Maroku i Alžiru krajem 1942. god., Nijemcima i Talijanima preostalo je jedino povlačenje prema Tunisu. Tek je tada Hitler odlučio poslati veliko pojačanje u Afriku. No ti vojnici, prisiljeni na borbu na dvjema bojišnicama, uskoro su se našli u bezizlaznom položaju te, ustvari, stigli taman na vrijeme da njih oko 120 000 te još više Talijana kapitulira pred Saveznicima u svibnju 1943. Dva mjeseca kasnije Saveznici su se iskrcali u Siciliji, čime je otvoreno drugo bojište u Europi.
