Sovjetske snage povukle su se južno od Petsama i prešle u obranu, nakon čega je krajem prosinca 1939. zaustavljena sovjetska ofenziva na cijelom ratištu. Shvativši da su angažirane snage i sredstva nedovoljni za brz završetak rata s Finskom, sovjetsko Vrhovno zapovjedništvo uputilo je na bojište svježe snage i novu ratnu tehniku (posebno teško topništvo i oklopne snage). Pokušavši se prilagoditi uvjetima vrlo nepovoljnima za tešku ratnu tehniku, Crvena armija prvi je put u povijesti uvela u operativna djelovanja tzv. “borbene sanjke” nastale su između dvaju svjetskih ratova kao proizvod mlade sovjetske industrije, vođene logikom borbenih djelovanja na širokom, snijegom pokrivenim prostranstvima središnjeg i sjevernog SSSR-a.
Prvi sličan stroj konstruirao je još 1909./1910. ruski konstruktor zrakoplova Igor Sikroskij, koristeći za njihov pogon zrakoplovni motor s potisnom elisom, međutim one nikada nisu došle ni do razine prototipa. Poslije je taj projekt preuzela i doradila vojna industrija, stvorivši prve borbene sanjke u operativnoj uporabi KM-5. one su uspješno korištene tijekom Zimskog rata, a na temelju iskustava iz njihove uporabe stvoren je niz različitih vrsta borbenih sanjki, među kojima su najveće i najviše proizvedene bile borbene sanjke NKL-26. S obzirom na to da su preslabo zaštićene (oklopna ploča debljine deset milimetara bila je montirana samo na prednju stranu), borbene sanjke koristile su se isključivo za izviđačke i logističke zadatke, u čemu su se pokazale iznimno učinkovitima zbog visoke prohodnosti na neutabanom dubokom snijegu koji su savladavale maksimalnom brzinom 30 – 35 kilometara na sat. Osim toga, prevozile su skijaške postrojbe do prve crte obrane, a u povratku su korištene za evakuaciju ranjenika.
Finci su mobilizirali i zadnje pričuve kako bi spremni dočekali novi sovjetski udar. Operacije koje su nastavljene u siječnju 1940. nisu dovele do značajnijih teritorijalnih promjena, međutim lokalni taktički uspjesi Finaca nisu mogli bitno utjecati na rasplet situacije koji su sovjetske snage pripremale na Mannerheimovoj liniji. Plan zauzimanja Mannerheimove linije temeljio se na kombinaciji proboja glavnim snagama u centru (u zahvatu Lenjingrad – Vipuri) s obuhvatnim operacijama iz oblasti Ladoškog jezera i pored obala Finskog zaljeva. Prva crta finske obrane odolijevala je pet dana, a nakon toga probijena je obrana u sektoru jezera Kuolemjarvi. Glavni pojas probijen je 12. i 13. veljače, nakon čega su sovjetske snage snažno udarile na drugi obrambeni pojas. Uočivši bezizlaznost situacije nakon pada Mannerheimove linije i zbog teških gubitaka u ljudstvu i tehnici koje nisu mogli nadoknaditi, finska je vlada 12. ožujka 1940. prihvatila sovjetske uvjete i potpisala ugovor o primirju.
