Golemo sinjsko polje, na žarkom ljetnom suncu, činilo se još veće, jer modrušasta maglica sakrivaše očima udaljene bregove. Sve je mirovalo u podnevnom žaru, a daleke, daleke kamene planine jače se modrile, vireći nepomično iza te niske i tanke maglice. Činilo se, da je cijela krajina u raskošnu ljetnom snu ili kao da počiva nakon ljute borbe i izvršena junaštva. Krajem toga polja vuče se tihano nevelika rijeka, s koje silno sunce dizaše onu plavu maglu, da se kroza nju poigra svojim zrakama. To je Cetina, što daje ime svoj prostranoj krajini, nadaleko i široko oko sebe. …Pa kad bi negdje među brdima začuo otegnutu junačku pjesmu, što pominje tamnicu i okove, krv i handžare, te vidio, gdje zalazi u klanac zapeškiren kršan momak sa sjajnim srebrnim tokama i dugim dževerdarom, oćutio bi blizinu čarobnoga i junačkoga Istoka. Ta Cetinjani ni sad ne misle, kako bi živjeli mirno, već živu mirno što moraju i što nema nikoga, da se s njima bori. Turci su davno otišli, ali prije toga zažegoše u njima želju za borbom i slavom, za snagom i za osvetom. Mučila ih ta želja, a i zavodila na koješta, što ne bi zvali junaštvom u onim krajevima, gdje nikad nije bilo Turaka.
No ipak, krajina se činila mirna i pospana u žaru ljetnoga sunca, ali kao da počiva nakon borbe i izvršena junaštva. Baš se toga ljeta navršila stotinu i šezdeset godina, što su Cetinjani istjerali Turke, a bijaše to zadnja velika borba, jer manjih je i kasnije mnogo bilo. I kasnije su Cetinjani bili samo pô dana hoda udaljeni od turske međe. A ta zadnja velika borba bila je tako strašna i čudnovata, da se o njoj i sada pripovijeda legenda…“ kako piše Dinko Šimunović na prvim stranicama svoga „Alkara“. Toj „strašnoj i čudnovatoj velikoj borbi“ prethodilo je 150 godina teške turske vladavine Cetinskom krajinom. Na razdjelnici 15. stoljeća i nakon dvije očeve abdikacije, sultanom Osmanlijskog Carstva postaje Mehmed II. el-Fatih. Carstvo je nastojao pretvoriti iz regionalne u svjetsku silu, pokazavši svoju moć već 1453. godine zauzećem Carigrada, čime je nestalo nekad slavnog i moćnog Bizantskog Carstva. Pad Carigrada, koji su Osmanlije preimenovale u Istanbul, bio je težak udarac za Europu. Osim što je time nestalo brane koja je Europu stoljećima štitila od upada azijskih naroda, istovremeno je bila izgubljena i nužna baza za trgovinu s Istokom. Taj je događaj predstavljao velik udarac i za europske trgovce, koji tada više nisu mogli slobodno trgovati s Istokom, već su za luksuzne istočnjačke proizvode i začine morali plaćati visoke carine osmanlijskim vlastima. Stoga su Europljani počeli razmatrati mogućnost kako zaobići Osmanlijsko Carstvo i doći izravno do zemalja proizvođača − Indije i Kine. Kako taj naum kopnenim putem nije bio ostvariv, preostao je samo morski put preko Atlantika. Velika geografska otkrića jedan su od događaja kojima su Europa i svijet zakoračili u jedno novo razdoblje − novi vijek − koje je donijelo sasvim novo poimanje društva i čovjeka, za razliku od srednjovjekovnog feudalizma. Ona su iz temelja promijenila život Europe i životne navike njenih stanovnika i proširila dotada skučene horizonte srednjovjekovnog čovjeka, čija su poimanja izvaneuropskih naroda i zemalja bila bliža bajkama nego stvarnosti. Ta činjenica i ne čudi, ako se uzme u obzir kako najveći dio srednjovjekovnog puka, izuzev trgovaca ili hodočasnika, nikada nije napustio mjesto svoga stanovanja. Prekomorskim putovanjima svijet se počinje oblikovati u jednu cjelinu, a stečevine europske civilizacije preplavit će novootkrivene krajeve. Europa je istovremeno doživjela pravu renesansu, procvat na polju političkog, kulturnog i umjetničkog života, dok su nove znanstvene spoznaje iz osnove promijenile srednjovjekovno poimanje prirode i svemira.
Na pragu tog novovjekovnog povijesnog razvitka, hrvatske su se zemlje našle kao „predziđe kršćanstva“ u grčevitoj borbi za vlastitu opstojnost pred nasrtajima osmanlijske sile. Godine 1463., deset godina nakon zauzeća Carigrada, Mehmed II. osvaja Bosnu, čime je Osmanlijama bio potpuno otvoren put prema hrvatskim i slovenskim zemljama. Širenje Osmanlijskog Carstva nastavio je i sultan Selim I., uvećavši Carstvo gotovo za 50 posto. Njegova osvajanja u Aziji i Africi najavila su vladavinu jednog od najslavnijih osmanlijskih sultana - Sulejmana Veličanstvenog (1520. − 1566.). On je odmah na početku svoje vladavine zauzeo strateški važnu utvrdu Beograd, „ključ Panonije”, koja je bila glavnom preprekom osvajanju Ugarske. Oslabljeno Ugarsko- Hrvatsko Kraljevstvo, iscrpljeno velikaškim borbama, nije se moglo oduprijeti osmanlijskoj osvajačkoj sili.
U vrijeme najezde vojske polumjeseca s Istoka, slabljenje kraljevske vlasti Jagelovića potkraj 15. stoljeća označio je ujedno i slom svakog organiziranog otpora Turcima Osmanlijama. Hrvatska je više nego ikada prije bila prepuštena samoj sebi. Osmanlijski prodori u hrvatske zemlje postajali su sve češći, a razjedinjeno hrvatsko plemstvo vodilo je međusobne borbe i poravnavanje starih računa. No cijena je bila previsoka. Krbavsko polje 9. rujna 1493. i katastrofalan poraz hrvatske plemićke vojske, suvremenici su s pravom opisali kao „prvi rasap kraljevstva hrvatskoga”. Početkom 16. stoljeća osmanlijska vojska navaljuju sve više i sve žešće. Kako je organizirani protuosmanlijski otpor u to vrijeme sasvim nestao, obrana hrvatskih granica spala je tek na očajničke pokušaje pojedinaca. Njima se divila cijela Europa: Ivaniš Korvin kod opsade Jajca 1501., Petar Berislavić kod Dubice 1513., Nikola Jurišić kod Kisega u zapadnoj Ugarskoj i Petar Kružić, kliški branitelj i senjski kapetan. Osmanlijske navale približile su hrvatske zemlje habsburškoj kruni.
Nastavak teksta pročitajte sutra, 30. srpnja, na portalu Vojne povijesti.
