Svjetska politička elita ovaj tjedan će se sastati u Normandiji kako bi se obilježila 80. obljetnica “Dana D“. Tih mračnih godina, u ključnim trenucima povijesti, hrabrost i organizacijske sposobnosti ljudi bile su stavljene na kušnju, a ulog je bio svijet slobodan od nacističke čizme.
Uz mnoge druge državnike, prisutan će biti i Volodimir, ali ne i Vladimir. Elizejska palača je uzela u obzir činjenicu da ruska vojska pod znakom Z gazi po Ukrajini kao što je to radio Wehrmacht na Istočnom bojištu 80 godina ranije. Francuski jezik diplomacije će očekivano, ali uz negodovanje dijela saveznika, ipak odati „homage“ i Rusima koji su podnijeli žrtvu u ratu protiv nacizma. Umjesto počasne salve, ruska vojska u Belgorodu će dobiti odgovore HIMARS-ima, koje je Bijela kuća u ograničenim okvirima ipak autorizirala za korištenje na ruskom teritoriju.
Svakako, dobar početak tjedna za ukrajinskog predsjednika koji će očekivano iskoristiti trenutak kada su svi na okupu i uživo raspraviti pitanja od strateške važnosti za Zapad, a od životne važnosti za Ukrajinu. No, nije ovo prvi put da se u Normandiji raspravlja o ratu i miru u Ukrajini. Iako se lako zaboravi, rat u Ukrajini nije počeo 2022. već 2014. godine. Postoje različite perspektive o tome kada i gdje je zapravo započeo rat - na ulicama Kijeva kada je srušen Janukovič ili u Slov'jansku kada je Igor Girkin svome ratnom putu Bosne, Pridnjestrovlja, Čečenije i Krima dodao i Donbas. Kako god gledali, rat je svakako bio. Da je vrag davno odnio šalu i da se ne radi tek o sponzoriranim puškaranjima Motorole, Beslera, Givija i drugih fantoma pobune u Donbasu, shvatili su i europski čelnici u lipnju 2014. godine. Tijekom 70. godišnjice u Normandiji, uz posredovanje njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Francoisea Hollandea, sastali su se novoizabrani predsjednik Ukrajine Petro Porošenko i ondašnji/sadašnji/budući ruski predsjednik Vladimir Putin. Formirana je tzv. Normandijska četvorka, platforma najviše diplomatske i političke razine na kojoj se raspravljaju pitanja rata i mira u Ukrajini. Uz sva diplomatska nastojanja i pregovore, sukob, odnosno rat se ipak nastavio.
Slov'jansk je novi Staljingrad, kako su popularno govorili separatisti; tu će se obraniti ruski svijet i slomiti ukrajinska vojska. Nakon 85 dana držanja ovoga grada, zbog nedostatne pomoći, logističke potpore i u konačnici nepojavljivanja očekivane ruske vojske, 5. srpnja 2014. godine Girkin se morao povući u Donjeck dok je ukrajinska vojska bila gotovo okružila Luhansk, a granicu s Rusijom stavila pod relativnu kontrolu.
U potpunosti reorganizirana, čak možemo reći i nanovo stvorena, ukrajinska vojska je uspjela slomiti separatiste. Činilo se da će Porošenko doista poraziti separatiste i uvesti red u zemlju kako je i bio obećao nakon izbora održanih u svibnju 2014. godine. No, novoizgrađeni zidovi obrane Ukrajine nisu bili dovoljno čvrsti da se zadrži silina sjevernog vjetra, odnosno operacije ulaska ruske vojske u Donbas u kolovozu 2014. godine. Cjelokupni proces je rezultirao, između ostalog, i tragedijom, odnosno masakrom u Ilovais'ku. Okruženi ruskom vojskom i separatističkim snagama, ukrajinske snage su bile prisiljene dogovoriti primirje i napuštanje grada. Povlačenje se pretvorilo u pakao i teško stradavanje ukrajinske vojske. Ukrajina se suočavala s činjenicom da su proruske snage spremne ne samo vratiti izgubljeni teritorij, nego i nastaviti s napredovanjem i samo se postavljalo pitanje – koliko daleko? Nešto je trebalo biti učinjeno.
U ovim okvirima, odnosno okolnostima, dogovoren je i potpisan sporazum iz Minska - blasfemija za ukrajinske nacionaliste, strateški blagoslov za Kremlj. Ukratko, temeljem dvanaest točaka dogovoreni su procesi i modaliteti uspostave mira i stabilizacije situacije u Donbasu. Unatoč perspektivama mira, uz kratka primirja, rat se svejedno nastavio. Jedno od strateški važnih ostvarenja ukrajinske vojske u ljeto 2014. godine bilo je i zauzimanje grada Debal'ceva. To je bilo mjesto i željezničko čvorište između Luhanska i Donjecka, odnosno onoga što su separatisti počeli nazivati „Luhanskom“ i „Donjeckom Narodnom Republikom“. Daljnjim napredovanjem ukrajinskih snaga, dvije „republike“ bile bi u potpunosti odsječene jedna od druge. Separatističke snage su u siječnju 2015. godine nastavile s teškim napadima na Debal'ceve i u veljači je uslijedila situacija posljedično slična onoj u Ilovais'ku.
Francusko-njemačka veza je ponovno posredovala u sazivanju sada već poznate Normandijske četvorke, koja se ovaj put nije sastala u dvorcu Benouvilleu, već u Minsku. Rezultanta posredovanja je bilo definiranje Drugog sporazuma iz Minska, koji za razliku od prvog detaljnije raspravlja modalitete uspostave mira i potencijalne reintegracije područja u okvire ukrajinske države, ali s povećanom autonomijom. Za Moskvu, ovakav razvoj događaja značio bi pobjedu jer bi Putin praktički i dalje držao Ukrajinu pod kontrolom, iako je protjeran Janukovič zajedno s klikom koja se ubrzo pojavila u Rusiji. Obzirom na okolnosti, mnogi su opisivali ovo kao sporazum koji je Ukrajina potpisala s nožem ispod vrata.
Bilo je to zadnji put da su Petro Porošenko i Francoise Hollande sudjelovali u ovom diplomatskom formatu. Rat se nastavio uz određene amplitude i utvrđivanje kontaktne linije bez većih promjena nakon Debal'ceva. Nije bilo sastanaka, ali ni mira u Ukrajini. Promjena se dogodila 2019. godine kada je Volodimir Zelenskij pobijedio Petra Porošenka na izborima za predsjednika i obećao donijeti mir na istoku zemlje. Vladimiru i Angeli se sada pridružio Emmanuel Macron, liberal degaulovskog pedigrea i vizije vanjskopolitičkog smjera Francuske. Novi predsjednici, nova vremena, svima dosta rata. Nakon gotovo pet dugih godina, 19. prosinca 2019. godine u Parizu je ponovno održan sastanak Normandijske četvorke s ciljem razmatranja slijedećih koraka uspostave mira u Ukrajini. Uslijedilo je vrijeme nade. Izgledalo je obećavajuće, najviše zbog činjenice što je 22. srpnja 2020. godine bilo potpisano i održano najdugotrajnije primirje između zaraćenih strana, s najmanjim brojem kršenja primirja od početka rata.
Izgledalo je obećavajuće, ali je bilo naivno. Unatoč svemu, Vladimir Putin je 24. veljače 2022. godine odlučio komemorirati rušenje Viktora Janukoviča i pokrenuo je invaziju koju je upakirao u operaciju denacifikacije Ukrajine. Unatoč strahotama, Ilova'isk i Debal'ceve na žalost nisu bili najgore što smo vidjeli u Ukrajini, jedino se postavlja pitanje - koliko dugo? Ove godine, u Normandiji će se očekivano raspravljati pitanje daljnjeg naoružavanja Ukrajine, koje će dijelom odrediti daljnji tijek rata. Kao i prije 80 godina, pitanje je hrabrosti i logistike, a ulog je sloboda Ukrajine, a tko zna, možda i Zapada…
