Kako bi potpuno oslobodili Kuvajt, koalicijske snage sastavljene od 36 nacija i predvođene Sjedinjenim Američkim Državama nakon gotovo mjesec dana zračnih napada, odnosno operacije »Pustinjska oluja«, otpočeli su 24. veljače 1991. masovni kopneni napadi na iračke snage u Kuvajtu – operaciju »Pustinjska sablja«. Obje strane imale su približno isti broj vojnika, oko 540 000 savezničkih nasuprot otprilike 600 000 iračkih vojnika. Još 100 000 turskih vojnika bilo je razmješteno duž zajedničke tursko-iračke granice, što je dovelo do značajnog razdvajanje iračkih postrojbi, koje su bile prisiljene razmjestiti se duž gotovo svih granica, osim, ironično, prema nekadašnjem ljutom neprijatelju Iranu. To je omogućilo saveznicima da na mjestu glavnog udara ostvare značajnu tehničku i brojčanu premoć.
Zračni napadi kompjutorski vođenim raketama i nevidljivim zrakoplovima vrlo su brzo uništili iračke vojne centre, a granatama i bombama napadnuti su irački vojnici u Kuvajtu. Kopnena operacija trajala je samo tri dana. Odlučnim manevrom i brzim prodorom savezničke su snage oslobodile Kuvajt i duboko ušle u Irak, uništivši uzdrmanu iračku vojnu silu, nekada četvrtu u svijetu. Glavni američki napad išao je nešto zapadnije od Kuvajta, gdje je VII. korpus sastavljen od američkih i britanskih oklopnih i mehaniziranih postrojbi napao glavninu iračkih elitnih postrojbi – Republikansku gardu, kojoj su bile pridružene iračke oklopne divizije, te im nanio velike gubitke. Istodobno s ovim napadom, kroz nebranjenu iračku pustinju išao je i napad XVIII. zračno-desantnog korpusa. Njihova linija napada išla je još zapadnije od linije VII. korpusa, nastojeći zaštititi lijevo krilo glavnog napada i odsjeći ostatak iračke vojske ne dozvoljavajući im da pomognu Republičkoj gardi. U sastavu XVIII. korpusa borile su se, među ostalim, američka 82. i 101. zračno-desantna divizija kao i postrojbe francuske Legije stranaca.
Desno od središta napada prema Perzijskom zaljevu stajale su združene postrojbe »Sjever« sastavljene od egipatskih, sirijskih i saudijskoarabijskih postrojbi, a uz samu obalu Zaljeva do njih Ekspedicijski korpus američkih marinaca. Ove postrojbe zaokupljale su iračke postrojbe u Kuvajtu, čekajući spremne da krenu u njegovo oslobađanje nakon opkoljavanja Iračana. Nakon potpunog uspjeha u prvih nekoliko dana, glavni napad naglo je skrenuo na istok usmjerivši tako svoje snage prema gradu Kuvajtu, Basri i naftnim poljima između, pa su koalicijske snage usmjerile svoj napad na oslobađanje Kuvajta. Savezničko napredovanje bilo je mnogo brže nego što su sami američki generali očekivali pa su već 26. veljače iračke postrojbe počele povlačenje iz Kuvajta, zapalivši pri tome kuvajtska naftna polja. Istodobno milijuni litara nafte istekli su u Perzijski zaljev prouzročivši nezapamćenu ekološku katastrofu.
Tijekom povlačenja stvorio se dugački konvoj iračkih trupa uzduž glavne ceste između Iraka i Kuvajta, koji su saveznici žestoko bombardirali pa je ova prometnica postala poznata kao »Autocesta smrti«. Samo 100 sati nakon početka kopnene ofenzive američki predsjednik George Bush objavio je prekid vatre, a 27. veljače objavio je da je Kuvajt oslobođen. U strogo cenzuriranim televizijskim izvještajima »Pustinjska sablja« djelovala je poput bezazlene videoigre. No iza te virtualne stvarnosti skrivala se brutalna stvarnost. Procjenjuje se da su Iračani izgubili od 20 do 35 tisuća ubijenih, više od 75 000 ranjenih te oko 300 000 zarobljenih ili dezertera, dok su saveznici imali 378 mrtvih i oko 1 000 ranjenih. Od ovog broja njih 146 bili su američki vojnici. Posebno je zanimljiva činjenica da je prema američkim podacima oko 25% svih žrtava na strani koalicije nastalo kao posljedica neprecizne paljbe vlastitih postrojbi. Rat u kojem su saveznici zaštitili naftonosne izvore u Kuvajtu nije završio padom iračkog diktatora Saddama Husseina. Diktator je pao tek desetljeće kasnije kada su u ožujku 2003. angloameričke snage u operaciji »Iračka sloboda« okupirale Irak.
zastitili ili stavili pod svoje, tj. zauzeli!