Prigodom primanja u vojnu i oružničku službu pravila se, posve opravdano i razumljivo, razlika između Srbijanaca i Srba s hrvatskoga državnog područja. Jednako se postupalo i prigodom stupanja u državnu službu, odnosno zadržavanja u njoj. Vojskovođa Slavko Kvaternik je već 11. travnja 1941. zapovijedio da se Srbijanci odmah razoružaju i zadrže kao taoci, a da se „svi časnici, vojnici činovnici i momčad“ srpske narodnosti s hrvatskoga državnog područja „stave na raspolaganje“. Ova zapovijed je u stvari značila da privremeno ne obavljaju službu i oduzima im se oružje i streljivo, „sve dok se ne utvrdi ispravnost njihova rada i postupaka u prošlosti“, ali su za cijelo to vrijeme primali plaću. Kotarski predstojnik Kotarske oblasti Metković Mirko Živković navodi da je početkom lipnja 1941. dobio od Ministarstva oružanih snaga nalog, da sve oružnike pravoslavce i Slovence otpusti iz službe. Kotarski predstojnik Živković pismeno je odgovorio da je to nemoguće učiniti jer će praktično ostati bez oružnika u kotaru. Ubrzo je brzojavno dobio odgovor potpisan od vojskovođe S. Kvaternika da postupi po zapovijedi, ukoliko ne želi završiti pred Prijekim sudom. Živković ističe da je postupio po zapovijedi i da je među otpuštenima bio jedan Slovenac, dok su ostali bili Srbi, odnosno pravoslavci. Naredio je da se svima isplate plaće za šest mjeseci i tada im je, prema njegovim riječima, rekao sljedeće: „Svaku mladu državu u početku prate gluposti, pa od toga nije pošteđena niti naša država. Nadam se da će se stvari urediti u roku od šest mjeseci, pa vam zato isplaćujem plaću za taj rok. Idite svojim kućama i budite mirni dok vas se ponovno ne pozove u službu.“

Vojskovođa S. Kvaternik je poslije završetka rata i sloma NDH u istrazi isticao da je većina Srba koji su bili oružnici, odnosno žandari za vrijeme bivše Jugoslavije, otpuštena, ali je bilo pojedinaca koji su zadržani u službi. Kvaternik je posebno naglasio da je zapovjedio „da se pod svaku cijenu spriječi zlostavljanje oružnika Srba, a oni koji su počinili zvjerstva da se uhapse i stave pod optužbu“.

Treba istaknuti da je u Oružništvu NDH i među visokim časnicima bilo oružnika čija imena i prezimena nedvojbeno ukazuju na srpsko podrijetlo, primjerice oružnički pukovnik Jovan Oljača. Neki autori navode da su oružnici srpskog podrijetla. čiji je rad bio ispravan, ostajali u službi. Pod tom ispravnošću sigurno se mislilo i na njihov odnos prema hrvatskom narodu u Jugoslaviji. Kao ilustracija navedenog može poslužiti izvještaj Kotarske oblasti u Metkoviću od 14. studenoga 1941. Velikoj župi Hum o Radivoju Munjinu, zapovjedniku Oružničkog voda u Metkoviću: „Star 31 godinu, rođen u Srbobranu, bivšoj dunavskoj banovini. Po vjeri je bio grko-istočnjak, ali je unatrag tri-četiri mjeseca izvršio prijelaz u rimokatoličku vjeru koje je bila njegova žena rodom iz Subotice. Munjin je bio aktivni časnik bivše jugoslavenske vojske, 1935. je iz vojske prešao u žandarmeriju Kraljevine Jugoslavije, odnosno oružništvo i završio informativni tečaj u Sremskoj Kamenici. Tamo je kao oružnički časnik služio šest mjeseci, a šest mjeseci u Zenici. Za vrijeme rata bivše Jugoslavije s Italijom bio je zarobljen u Albaniji. Početkom mjeseca rujna 1941. kada se vratio iz talijanskog zarobljeništva bio je primljen u Oružništvo NDH. Kada je stupio na dužnost u Metkoviću u pogledu ovdašnjeg Ustaškog logora zatekao je takvo stanje da su svi ustaški dužnosnici po Poglavnikovoj odredbi bili smijenjeni sa svojih položaja“.

Munjin je imao strahopoštovanje prema poglavnikovim odredbama i najstriktnije ih se pridržavao. Radi ovakvog stava držao se hladnije prema smjenjenim ustaškim dužnosnicima i nije im dozvolio miješanje u njegovu službu. Pri stupanju na službu zatekao je kod Ustaškog logora u Metkoviću jedan luksuzni automobil koji je prije bio vlasništvo bivšeg jugoslavenskog oružništva i isti uzeo za potrebe oružničkog voda. Kod mjesnog trgovca našao je 300 litara benzina za koji je smijenjeni ustaški logornik Ante Jelavić tvrdio da pripada Ustaškom logoru, ali to nije mogao ničim dokazati. Munjin je taj benzin uzeo za službene potrebe oružničkog voda. Kako je Munjin bio vrlo strog u obavljanju svoje službe i pridržavao se zakona i naredaba postao je nesimpatičan i željeli su njegov premještaj iz Metkovića. Kotarski predstojnik Kesić zbog toga je cijenio Munjina i smatrao da ga ne bi trebalo premjestiti iz Metkovića.

Preuzimanjem svih oružničkih postaja od Talijana na području Dalmacije oružnici su, kako je ranije navedeno, udaljeni iz vojarni. Prema izvještaju zapovjedništva 2. oružničke pukovnije, bilo je oružnika pravoslavne vjere „koji su našem narodu naklonjeni, a koji su od oružničkih starješina i ustaških organizacija preporučeni pa bi ih trebalo i dalje zadržati u službi jer bi vrlo dobro poslužili“.

U krajevima gdje su se nalazili Talijani Srbi oružnici nisu bili još potpuno smijenjeni jer to Talijani nisu dozvoljavali.

Zakonska odredba o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve od 3. travnja 1942., jednako kao i Ustav Hrvatske pravoslavne crkve od 5. lipnja 1942., nisu promijenili položaj pravoslavaca s obzirom na stjecanje političkih prava, kao što je pravo na oružničku službu. Na predstavku Vrhovnog oružničkog zapovjedništva 25. svibnja 1942. o primanju bivših oružnika pravoslavne vjere u hrvatsko oružništvo vojskovođa S. Kvaternik je odredio da se dotični ne prime, naprotiv da se oni za koje neposredni zapovjednici ne preuzmu osobno jamstvo za njihovu punu pouzdanost državi postupno otpuste. Zbog toga je zapovjednik oružništva oružnički general Mizler zabranio svako daljnje primanje bivših oružnika pravoslavne vjere u oružništvo. Zapovjednicima pukovnija naložio je da posebnim iskazom jave one oružnike i dočastnike koji su pravoslavne vjere, a koje bi trebalo postupno otpustiti, pošto zapovjednici pukovnija za dotične ne bi mogli snositi punu odgovornost za njihovu pouzdanost NDH.

Treba istaknuti da se sredinom 1942. (srpanj) na području župe Bribir – Sidraga nalazio veći broj pravoslavaca oružnika koji su bili otpušteni iz službe. Oni su radili na tome da budu primljeni u službu jer nisu imali sredstava za život, a mnogi su imali više od 10 godina službe. Imali su obitelji i željeli su se vratiti u službu jer nisu mogli živjeti bez plaće.

Veliki župan Velike župe Bribir – Sidraga David Sinčić predlagao je poglavniku Paveliću i ministru unutarnjih poslova Artukoviću 18. srpnja 1942. da treba „odpuštene oružnike pravoslavce hitno preuzeti u službu kao oružnike N.D.H.“. Nadalje veliki župan Sinčić je istaknuo: „Velik broj oružnika pravoslavaca, premda imaju više godina službe, odpušten je je bez da se istima priznalo plaćanje pripadajuće im mirovine. Ovi oružnici su inače u četničkim odredima srž i temelj četničke organizacije, te baš oni uz nekoliko časnika vode čitavu organizaciju. Pošto je nužda, da se s četnicima surađuje – prirodno je i korisno je, da se onda i onako naoružani odpušteni oružnici pravoslavci – preuzmu u hrvatsko oružničtvo, pogotovo kad to oni žele i kad je bolje i korisnije, da oni vode borbu protiv partizanima, te čuvaju red i mir kao hrvatski oružnici, nego da to čine kao četnici, kad i onako, kako sam spomenuo su oni zapravo duša i temelj te organizacije. Pridobivanjem četničkih vođa pridobiva se čitava organizacija, a vođe su baš odpušteni oružnici. Najbolji način njihova prikazivanja je njihovo preuzimanje u N.D.H. Ovdje napominjem, da se i mnogi časnici pravoslavci, koji vode četničke odrede, interesiraju kod mene radi njihova preuzimanja u časnike N.D.H. i neki to preuzimanje žele. Mislim, da bi bilo korisno, da se preuzmu oni časnici – pravoslavci, koji su nakon uspostave N.D.H. položili zakletvu vjernosti Državi, Poglavniku – a nakon toga bili odpušteni. Ovim bi se vođe četnika privukle a ujedno bi se preuzimanjem u službu N.D.H. – časnika i oružnika pravoslavaca polako rastepla i četnička organizacija te bi postala suvišna, kad bi njezini vođe izgubili interes i potrebu sudjelovanja u istoj. Osobito važnim za politiku smirenja smatram preuzimanje odpuštenih oružnika pravoslavaca u hrvatsko oružničtvo. Ovim preuzimanjem bi se ujedno učinilo najvažniji korak u uspostavljanju vrhovništva državne vlasti u čisto pravoslavnim krajevima, jer bi preuzimanjem pravoslavnih oružnika mogle se u tim krajevima postaviti oružničke postaje, koje bi bile pomješane s katoličkim i pravoslavnim oružnicima.“

Međutim, Srbi, odnosno pravoslavci nisu mogli biti niti tada primljeni u oružništvo. Molitelj za prijem u oružništvo je prema uvjetima „Natječaja za popunu hrvatskog oružništva“, objavljenog 16. kolovoza 1942. od strane Vrhovnog oružničkog zapovjedništva, morao biti katoličke, muslimanske ili evangeličke vjere. Tako je zapovjedništvo UNS-a poslalo MUP-u 30. rujna 1942. negativan odgovor u vezi pitanja o prijemu pravoslavaca u oružništvo.

Naime, u sastavu UNS-a nalazio se Ured IV. koji se zvao i Ured za namještenja, odnosno Osobni ured i izdavao je uvjerenja koja su morali priložiti svi službenici prigodom preuzimanja u službu NDH. Ured IV. prikupljao je i provjeravao podatke o osobama koje su trebale uvjerenje za prijem u državnu službu.

Krajem siječnja 1943. uspostavljene su četničke žandarmerijske stanice, odnosno postaje u cijelom kotaru Gacko: Gacko, Nadinići, Fojnica, Jesenik, Vrba, Bražiljevo, Avtovac, Stepen, Čemerac i Kazanci. Za žandare su uzeti bivši jugoslavenski žandari, a za zapovjednike postaja postavljeni su bivši žandarmerijski dočasnici. Svaka postaja brojila je oko 10 članova. U ožujku 1943. godine 1. oružnička pukovnija izvještavala je Glavno zapovjedništvo oružništva da su četnici u Hrvatskim Moravicama uspostavili svoju oružničku postaju, što su Talijani dozvolili.

Primjerice, u Bosanskom Grahovu u četničkom odredu bilo je 37 bivših žandara, odnosno oružnika pravoslavne vjere.

Zbog određenog broja molbi bivših jugoslavenskih oružnika hrvatsko-pravoslavne vjere za primitak u Oružništvo NDH, Glavno zapovjedništvo oružništva je 5. svibnja 1943. nalagalo sljedeće:

1.„Za svakog molitelja pribaviti matični list od mjerodavnog zapovjedničtva oružničke pukovnije iz kojeg se može točno razabrati vrijeme i mjesto njegovog službovanja i naslovni čin koji je obnašao kao i čin koji je zauzimao.
2. Utvrditi iz matičnog lista na kojim je oružničkim postajama molitelj službovao za vrijeme bivše Jugoslavije kao i od kada je na kojoj oružničkoj postaji službovao. Ukoliko se nebi mogao pronaći matični list molitelja, koristiti se za prikupljanje ovih podataka pismenim izjavama molitelja kao i onih oružnika na koje se isti kao svjedoka poziva. Isto tako se mogu koristiti iskazi, knjige i spisi u pismohrani one oružničke jedinice koju molitelj u svojoj izjavi navede da je u njoj službovao.
3. Utvrditi gdje je molitelj obitovao u vrijeme postanka NDH do danas, na području koje oružničke postaje ili župske redarstvene i nadnevak od kada do kada.
4. Kakvim se poslovima bavio molitelj po odpustu iz oružničtva od 10. IV. 1941.
5. Pribaviti od mjerodavnih ustaških dužnostnika (tabornika, logornika, itd), i zapovjednika oružničkih postaja posebno iz svakog mjesta službovanja molitelja za vrijeme Jugoslavije
potvrdu da se isti tada nije ogriješio o probitke hrvatskog naroda za vrieme svog službovanja u dotičnom mjestu.
6. Pribaviti od mjerodavnih ustaških vlasti, posebno iz svakog mjesta boravka molitelja na području NDH poslije 10. IV. 1941. potvrdu o njegovom vladanju, lojalnosti i političkoj ispravnosti. Sve ove podatke ima prikupiti zapovjednik onog oružničkog voda na čijem području ovakav molitelj stalno obitava ili sa čijeg područja je uputio molbu za primitak u hrvatsko oružničtvo. Na temelju tih prikupljenih podataka mjerodavni zapovjednik oružničkog voda dostavlja molbu službenim putem sa svim prilozima i svojim mišljenjem zapovjedničtvu oružničke pukovnije. Zapovjednik oružničke pukovnije uzima ovakovu molbu u svestrano razmatranje i dostavlja je ovom zapovjedničtvu sa svojim određenim mišljenjem da se molitelj u hrvatsko oružničtvo primi ili ne. Konačnu odluku da li će se bivši jugoslavenski oružnik hrvatsko pravoslavne vjere primiti u hrvatsko oružništvo u djelatni stališ donosit će ovo zapovjedništvo.“

Zapovjedništvo 7. oružničke pukovnije sredinom veljače 1944. pozvalo je sve osobe iz Splita koje su prije toga služile u talijanskim karabinjerima da se odmah prijave kako bi se utvrdila njihova sposobnost za službu u oružništvu. Oni koji se nisu odazvali pozivu izgubili su pravo na mirovinu. U stvari, radilo se se o bivšim jugoslavenskim žandarima koji su pristupili talijanskim karabinjerima u čijoj su službi bili do talijanske kapitulacije u rujnu 1943. godine.

Ovo je dio iz knjige „Oružništvo Nezavisne Države Hrvatske – Redarstveno tijelo i vojna postrojba 1941. – 1945.“ autora dr. sc. Davora Kovačića koja je nedavno izašla iz tiska u izdanju Despot Infinitusa d.o.o. i Hrvatskog instituta za povijest. Knjiga je u prodaji na svim kioscima po cijeni od samo 79,90 kuna.

Knjiga ima 392 stranice i 40-ak nikad dosad viđenih fotografija.

Stručni, znanstveni i tehnički poslovi skinuli su s ‘trona’ trgovinu’ Najveći poduzetnik postao je Pavao Vujnovac