U svjetskoj historiografiji o životu Slavena u prvom razdoblju ranog srednjeg vijeka (6. i 7. stoljeće) postoji uvriježeno mišljenje da je riječ o narodu koji nije bio previše vičan oružju i voljan za ratovanje. Oslonimo li se, npr., na stajališta eminentnih hrvatskih historiografa (Miroslava Brandta i Ive Goldsteina), možemo stvoriti sliku o Slavenima koji su na ovim područjima „bili pretežno poljoprivrednici“ tek s pojedinim pljačkaškim grupama. S druge strane spominje se i sustav „vojne demokracije“, a već sam naziv stavlja upitnik na takve teze.
Porijeklo toga termina dolazi iz bizantskih izvora, u kojima se, posebice u vojnom priručniku, tzv. Strategikonu, Slaveni opisuju na različite načine, ali uopće se ne opisuju kao naivne grupe, koje se ne zanimaju za ratovanje, kojima je jedini cilj u miru nalaziti što bolje mjesto za poljoprivredu. Štoviše, ti izvori su uporište za potpuno drugačije zaključke, u kojima razaznajemo da su Slaveni imali iznimno opasne i dobro organizirane vojne skupine, „družine“.
