Naslovnica

Sukcesija državnih arhiva SFRJ

Ugovor o pitanjima sukcesije zemalja sljednica bivše SFRJ zaključen je u Beču 29. lipnja 2001. godine, a stupio je na snagu saborskom ratifikacijom prije punih osam godina, 2. lipnja 2004. godine.
07. srpnja 2016. u 16:54 0 komentara 1459 prikaza
Hrvatski Državni Arhiv
Foto: Wikimedia CC

Proteklo je više od 20 godina od raspada Jugoslavije, a nakon Domovinskog rata i teško stečene neovisnosti Republika Hrvatska danas je pred punopravnim članstvom u Europskoj Uniji. Međutim, mnoga važna pitanja među državama sljednicama SFRJ - prvenstveno materijalne ali i političke naravi - još uvijek nisu ni otvorena, a kamoli riješena. Jedno od tih pitanja je sukcesija i restitucija arhivskoga gradiva što ga Republika Hrvatska, na temelju načela provenijencije, prava vlasništva i međunarodnoga prava, potražuje iz brojnih arhivskih i drugih institucija u Republici Srbiji. U znanstvenoj zajednici, među istraživačima, povjesničarima, posebno onima koji se bave vojnom historiografijom, vlada sve veći interes za izvorno arhivsko gradivo iz suvremene hrvatske povijesti, pa i za ono koje se još uvijek nalazi izvan Hrvatske i nedostupno je našoj javnosti. S tim u vezi arhivska je struka dužna iznijeti osnovne činjenice. Ograničeni u pristupu i vođeni vlastitim istraživačkim i profesionalnim interesima arhivski korisnici u Hrvatskoj često nam sugeriraju različite palijativne i parcijalne poteze u vidu suradnje u „nabavi“, „razmjeni“ i „kupnji“ pojedinih arhivskih cjelina hrvatske provenijencije iz institucija u Republici Srbiji. Unatoč frustrirajućoj situaciji, kako za korisnike tako i za arhive, a s obzirom na pravni i vlasnički aspekt problema kao i na postojanje međunarodnoga ugovora o tom pitanju, hrvatski arhivi ne mogu se upuštati u djelomična, u stručnom i političkom smislu štetna rješenja koja nas stavljaju u poziciju kupaca vlastite imovine. Dakle, u čemu je problem?

Ugovor o pitanjima sukcesije zemalja sljednica bivše SFRJ zaključen je u Beču 29. lipnja 2001. godine, a stupio je na snagu saborskom ratifikacijom prije punih osam godina, 2. lipnja 2004. godine. Arhivski i pravni eksperti, a i šira javnost odmah će se složili da je sadržaj Ugovora korektan i stručan, laički rečeno pošten. Naime, pitanje sukcesije državnih arhiva bivše SFRJ uređeno je Aneksom D Ugovora kojim je između ostaloga utvrđeno: 1. Arhive koji su „... bili premješteni s mjesta njihova nastanka ... država koja ih trenutačno nadzire vratit će ih što je prije moguće republici kojoj su pripadali ili na mjesto njihova nastanka“ u skladu s međunarodno prihvaćenim načelom provenijencije (članak 2. Aneksa D). 2. Dio državnih arhiva SFRJ koji je neophodan za redovito upravljanje teritorijem jedne ili više država, predat će se tim državama (članak 3. Aneksa D). Riječ je o načelu funkcionalne pertinencije na kojemu se temelje i sljedeće dvije točke. 3. Dio državnih arhiva SFRJ koji predstavlja cjelinu a izravno se odnosi na teritorij jedne ili više država, ili je tamo nastao ili se radi o međunarodnim ugovorima koji se odnose na pojedine države, predat će se tim državama (članak 4. Aneksa D). 4. Za ostale državne arhive SFRJ (tj. cjelokupnu dokumentaciju u bivšim saveznim arhivima i saveznim tijelima nastalu do 30. lipnja 1991. godine) u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu Ugovora, međudržavnim će se ugovorom utvrditi pravična međusobna raspodjela ili zadržavanje kao zajedničkog naslijeđa država koje će imati slobodan i neometan pristup tom gradivu. U roku od 24 mjeseca od stupanja na snagu Ugovora razmijenit će se popisi potraživanja po ovoj točki (članak 6. Aneksa D). 

Unatoč sadržaju koji obvezuju sve zemlje potpisnice, sama provedba Ugovora za hrvatsku stranu već godinama predstavlja slijepu ulicu. Ugovorom je predviđeno da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu sastanu predstavnici nadležnih ministarstava kako bi proveli Aneks D te poduzeli neposredno moguće mjere. Sastanak je trebao pripremiti Stalni zajednički odbor za sukcesiju, osnovan na temelju članka 4. Ugovora. Iako su članovi hrvatskoga Povjerenstva za provedbu Aneksa D u više navrata inzistirali na održavanju sastanka, do njegova sazivanja došlo je tek u travnju 2011, punih šest godina nakon ratifikacije. U međuvremenu, dok postupak predviđen Ugovorom nije bio pokrenut, arhivisti Hrvatskoga državnoga arhiva, na temelju opsežnih istraživanja, prikupljenih podataka i zahtjeva brojnih ustanova i upravnih tijela u Hrvatskoj, izradili su Popis hrvatskih potraživanja za povrat ili predaju gradiva saveznih arhiva na temelju članaka 2, 3 i 4 Aneksa D. Taj su Popis u svibnju 2006. proslijedili Ministarstvu pravosuđa RH koje je nadležno za provedbu Ugovora o sukcesiji. Prema informacijama kojima HDA raspolaže, druga strana do sada se nije očitovala na ovaj zahtjev. Najopsežniji i najvažniji dio hrvatskih potraživanja odnosi se na gradivo koje podliježe restituciji i koje je svojevremeno - bez valjane pravne osnove - odneseno s područja Republike Hrvatske (članak 2. Aneksa D Ugovora propisuje da svaka država treba što je prije moguće predati gradivo nastalo na području druge države). Prvenstveno je tu riječ o dokumentaciji iz Drugog svjetskog rata, tj. gradivu partizanskih jedinica i antifašističkih organizacija i tijela vlasti kao i gradivu institucija vlasti i vojske NDH, ali i gradivu okupacijskih snaga. Posebnu cjelinu zahtjeva za povrat Hrvatskoj predstavlja vrijedno filmsko gradivo. Novija dokumentacija saveznih tijela Jugoslavije obuhvaćena sukcesijom traži se po načelu funkcionalne pertinencije (tj. zbog aktualne važnosti za rad, održavanje i poslovanje ustanova i infrastrukturnih objekata). U tom sklopu uglavnom je riječ o arhivalijama koje se odnose na teritorij, objekte ili osobe iz Hrvatske nastalima u međuratnoj Kraljevini i u socijalističkoj Jugoslaviji. Zahtjevom je ukupno obuhvaćeno više od 700 fondova i zbirki koje se danas, prema našim spoznajama, nalaze u brojnim institucijama u Srbiji, prije svega u Arhivu Jugoslavije, bivšem Arhivu Saveznog sekretarijata za vanjske poslove, ustanovama bivše JNA, Jugoslavenskoj kinoteci, Vojnoistorijskom institutu (danas Arhivu Vojske Srbije) itd.

Ugovor ne daje nikakvu osnovu da se gradivo koje je nastalo i bilo otuđeno s područja Hrvatske, kao i ono koje se treba predati prema člancima 3. i 4. Aneksa prevede u status „zajedničke baštine“ ili da se zbog nepokretanja predviđenoga postupka u utvrđenim rokovima dovodi u pitanje obveza države u kojoj se nalazi, tj. Republike Srbije da ga preda Hrvatskoj. U pogledu gradiva koje treba vratiti na temelju članka 2. bitno je znati da Aneks ovdje ne predviđa razmjenu popisa i dogovor svih država sljednica, već samo utvrđuje obvezu države u kojoj se gradivo nalazi da ga preda onoj u kojoj je nastalo.
Stoga je ovo pitanje, a time i veći dio hrvatskih zahtjeva moguće riješiti bilateralnim dogovorom Republike Hrvatske s Republikom Srbijom. Budući da razgovori o provedbi Ugovora nisu pravo ni započeli, nije postignut niti dogovor o raspodjeli ili zadržavanju kao zajedničke baštine onog
dijela državnih arhiva SFRJ koji se ne treba predati pojedinim državama prema odredbama članaka 2, 3. i 4. Aneksa. Stoga, unatoč jamstvima iz Ugovora i napravljenom poslu, tj. izradi Popisa, s hrvatske strane nipošto ne možemo biti zadovoljni sadašnjim stanjem u provedbi sukcesije. Najveći problem predstavlja činjenica da hrvatski stručnjaci, istraživači pa ni članovi hrvatskoga Povjerenstva za provedbu Aneksa D, ne mogu dobiti pristup i pravo uvida u arhivsko gradivo za koje su zainteresirani u srbijanskim institucijama iako je to precizirano člankom 7. Ugovora: „U predstojećoj provedbi ovoga Ugovora, omogućit će se slobodan i neometan pristup predstavnicima zainteresiranih država državnim arhivima SFRJ do 30. lipnja 1991. Taj pristup također se primjenjuje na republičke i druge arhive (osim na tekuće zapise) koje sada imaju dotične države.“

Na dosad jedinom sastanku predstavnika zemalja sljednica SFRJ za provedbu Aneksa D Ugovora koji je održan 15. travnja 2011. u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, hrvatski su predstavnici Jozo Ivanović i Stjepan Ćosić zastupali i argumentirali na Ugovoru utemeljena sljedeća stajališta: 1. Gradivo koje je svojevremeno premješteno s mjesta nastanka u drugu republiku treba se što prije vratiti državi na čijem je području nastalo, neovisno o razlogu premještanja. Svako drugo rješenje pretpostavlja izmjenu Ugovora. 2. Ostali državni arhivi SFRJ trebaju ostati cjelina sa statusom zajedničke kulturne baštine zemalja slijednica. Izdvajanje određenih cjelina za potrebe redovitog upravljanja u pojedinoj zemlji valja ograničiti na slučajeve u kojima je to doista nužno. Sve strane mogu slobodno kopirati gradivo koje žele. 3. Svim stranama treba omogućiti slobodan i neometan pristup gradivu koje je predmet sukcesije. Istraživaču za potrebe sukcesije gradivo bi trebalo biti dostupno pod istim ili usporedivim uvjetima kao i osoblju ustanove u kojoj se nalazi.

Iz tiskanog izdanja Vojne povijesti, kolovoz 2012.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.