Naslovnica

Talijani u rat za Dalmaciju i otoke (drugi dio)

02. kolovoza 2018. u 09:56 0 komentara 1022 prikaza
Foto: http://archive.is/8OJYt

Treća bitka na Soči velikim dijelom posljedica je političkog pritiska zemalja Antante na Italiju, kako bi započela novu ofenzivu na sočanskoj bojišnici koordinirano sa savezničkom ofenzivom na Zapadnom ratištu, koja se planirala za drugu polovicu rujna. Međutim, talijanska vojska za taj napor nije bila spremna iz više razloga. U prvom redu postrojbe su trebale biti popunjene naoružanjem i opremom, a ljudstvo kojima su nadomješteni veliki gubitci iz prošlih ofenziva nije bilo dovoljno osposobljeno i uvježbano za borbena djelovanja pa je morala biti provedena dodatna obuka.

PRVI SVJETSKI RAT Iz Hrvatske i BiH do 190 000 poginulih

Osim toga, general Cadorna čekao je da se austro-ugarske snage ponovo u većoj mjeri angažiraju u Srbiji i Rusiji, čime bi se smanjila njihova brojnost na talijanskom ratištu. Smatrajući da je povoljni trenutak nastupio sredinom listopada, general Cadorna odlučio se za veliku ofenzivu na cijeloj bojišnici – od mora do planine Rombon pa je na tom dijelu koncentrirao snage 25 pješačkih i 4 konjaničke divizije s potporom preko 1370 topničkih oruđa raznih kalibara. Plan je bio jednak kao i u dotadašnjim bitkama: dvostrukim obuhvatom s krila ovladati visoravni Doberdob, a zatim produžiti napad prema goričkom mostobranu uz istovremeni napad prema Bovecu i Tolminu. Feldmaršal Borojević, nakon što je morao prepustiti dio postrojbi za bojišta u Srbiji i Rusiji, raspolagao je s 12 pješačkih divizija i 634 topnička oruđa. Napad Talijana započeo je, kao i obično, intenzivnom topničkom paljbom u neprekidnom trajanju od triju dana (18. – 20. listopada), nakon čega je pješaštvo i konjaništvo 2. i 3. armije krenulo u opći napad. Pokušaj osvajanja utvrđene točke na brdu San Mikele ni ovoga puta nije uspio, unatoč teškim gubitcima na objema stranama, a isto se tako snage 2. armije, koje su nastojale osvojiti položaje s druge strane rijeke Piave, nisu mogle pomaknuti s početnih pozicija. U razdoblju od 1. – 4. studenog talijanske snage učinile su zadnji pokušaj razbijanja austrougarske obrane od Redipolja do rijeke Piave i kod Tolmina, međutim bez ikakvog uspjeha. Na kraju bitke situacija je bila gotovo jednaka kao i na početku, osim što su Talijani bili “lakši“ za 66 988 vojnika i časnika koje su izgubili u borbi (10 733 mrtvih, 44 290 ranjenih i 11 975 nestalih i zarobljenih), dok su austro-ugarski gubitci bili 41 847 vojnika i časnika (8228 mrtvih, 26 418 ranjenih i 7201 nestalih). Neuspjesi talijanske vojske u ratu vrlo nepovoljno su se odrazili na moral stanovništva i cjelokupne političke prilike u Italiji, a parlamentarna sjednica na kojoj bi se raspravljala situacija na bojištu bila je zakazana za 1. prosinca. Kako bi izbjegli gotovo sigurnu sramnu smjenu na toj parlamentarnoj sjednici, general Cadorna i njegovi najbliži suradnici požurili su nakon kraćeg predaha poduzeti novu ofenzivu s ciljem zauzimanja Gorice, koji u ovom slučaju nije bio samo primamljiv vojni, nego prvenstveno politički cilj (zbog toga je u žargonu ova ofenziva nazvana i „Bitka za parlament“).

Nakon koncentracije 28 divizija, izveden je kratkotrajni (oko 4 sata) topnički udar po austro-ugarskim položajima, ali do tada neviđenog intenziteta (smatra se da je ta topnička paljba, računajući količinu utrošenog streljiva po jedinici vremena, bila među najintenzivnijim u cijelom I. svjetskom ratu). Još se nije ni stišao odjek topničke paljbe, a talijanske postrojbe krenule su u masovni juriš 10. studenog, koji je odbijen, ali se ponavljao gotovo jednakom žestinom sve do 16. studenog, međutim bez očekivanih rezultata. Kraće zatišje trajalo je samo jedan dan (17. studenog), nakon čega se ponovo razbuktala dinamika borbe. Grad je Gorica cijeli dan bombardiran zrakoplovstvom i granatiran teškim armijskim topništvom talijanskih snaga, a do žestokih bliskih borbi ponovo je došlo na brdu San Mikele i goričkom mostobranu kod Ozlavie i Podgore. Masovni napadi trajali su do 29. studenog, nakon čega se rasplinjavaju na niz pojedinačnih i nepovezanih borbi, do konačnog jenjavanja sukoba. Ni ovom ofenzivom nije ostvaren postavljeni vojnički cilj – gorički mostobran nije probijen, a grad Gorica i utvrđena točka San Mikele nisu osvojeni.

PRVI SVJETSKI RAT Koje su bile zajedničke osobine žena i bombi prije stotinu godina?

Neznatni pomak crte bojišta kod Ozlavije, Sv. Martina i na padinama San Mikelea nije odgovarao ogromnim gubitcima (kod talijanskih snaga bilo je 7498 poginulih, 33 956 ranjenih i 7513 nestalih, dok su austrougarske postrojbe imale 3895 mrtvih 16 444 ranjenih i 5052 nestala vojnika i časnika). S druge strane, ova je ofenziva skrenula političku oštricu talijanskog parlamenta s vojnog vrha pa su general Cadorna i njegovi najbliži suradnici zadržali svoje pozicije. Ako bismo bili krajnje cinični, onda se može zaključiti kako je s takvog aspekta razmišljanja osnovni cilj operacije ipak postignut, a tolike vojničke žrtve vjerojatno su smatrane opravdanim sredstvom očuvanja udobne “fotelje“ načelnika Glavnog stožera i ostalih generala. Obje zaraćene koalicije pokušale su u 1916. godini privesti rat kraju. Na planove Centralnih sila velik utjecaj imao je njihov nepovoljni geostrateški položaj, a osobito velike gospodarske poteškoće s kojima su se suočile. O daljnjem vođenju rata ponovo je došlo do oštrih razmimoilaženja u samom njemačkom Vrhovnom zapovjedništvu, a isto tako između njemačkog i austro-ugarskog najvišeg zapovjedništva jer je dotadašnji tijek rata pokazao kako Falkenhaynova tzv. strategija posrednog prilaženja, kao i strategija rješavajućih operacija koje su protiv Rusije primijenili generali Hindenburg i Ludendorff, nisu dale očekivane rezultate. Suprotno njemačkom planu, austro-ugarsko Vrhovno zapovjedništvo zahtijevalo je od Njemačke zajedničku ofenzivu kojom bi se svladala Italija – najslabiji član Antante, a zatim bi se sve snage okrenule protiv Francuske.

Time je austro-ugarsko vojno čelništvo htjelo jednim velikim vojnim uspjehom otkloniti unutrašnju krizu koja se sve više približavala kritičnoj masi, međutim general Falkenhayn odbio je taj plan, jer za ofenzivu protiv Italije nije mogao odvojiti potrebne snage sa Zapadnog bojišta, a nije vjerovao u mogućnost svladavanja Italije snagama koje je procijenilo austro-ugarsko zapovjedništvo. Od tada su se te savezničke vojske, nezavisno jedna od druge, pripremale za operacije s različitim strateškim ciljevima. Jednostavnije rečeno, sustav upravljanja i koordinacije ratnih napora u koaliciji Centralnih sila dospjelo je u najtežu krizu do tada. Isto tako je i na strani Antante osnovni problem bio objedinjavanje ratnih napora i ostvarivanje jedinstva zapovijedanja, zbog čega je na inicijativu generala Joffrea, održana od 6. – 9. 12. 1915. godine u Chantilliu druga konferencija vojnih predstavnika Antante, na kojoj se nastojao utvrditi temelj zajedničkog strateškog plana i koordinacije operacija (u pripremi i na samoj konferenciji saveznici nisu imali jedinstvene stavove o osnovnim pitanjima strategije vođenja koalicijskog rata, uglavnom zbog posebnih interesa pojedinih vodećih sila). Ipak, usvojen je zajednički stav o usmjeravanju glavnih napora protiv Njemačke. Sinkroniziranim ofenzivama s Istoka, Zapada i iz Sjeverne Italije trebalo je preuzeti stratešku inicijativu i onemogućiti Centralnim silama prebacivanje snaga s jednog na drugo ratište, a u slučaju da protivnik napadom preduhitri nekog od saveznika, ostali su bili dužni odmah krenuti u napad na svojim bojištima, radi rasterećenja napadnutog saveznika.

Obveze prema saveznicima zahtijevale su od talijanskog vrhovnog zapovjedništva da unatoč nepovoljnim vremenskim prilikama i nedovoljnim pripremama ponovo poduzme novu ofenzivu u ožujku 1916. godine, kako bi se vezale austro-ugarske snage i onemogućilo njihovo upućivanje na druga ratišta te time posredno rasteretila francuska vojska kod Verduna. Za razliku od prethodnih, u ovoj ofenzivi nije razrađen jedinstveni plan, već je izbor operativnih ciljeva prepušten zapovjednicima 2. i 3. armije pa je njihov izbor bio osvajanje goričkog mostobrana (zapovjednik 3. armije) i Tolmina (zapovjednik 2. armije). Kao i svaka prethodna, i ova je bitka započela snažnom talijanskom topničkom paljbom, koja je dva dana razarala austro-ugarske položaje i prilazne komunikacije. Pješaštvo je krenulo u napad 13. ožujka, a zbog vrlo teških vremenskih uvjeta, koji su gotovo blokirali pokrete 2. armije na planinskom zemljištu, najveći dio tereta bitke pao je na 3. armiju. Nepostojanje jedinstvenog plana i centraliziranog zapovijedanja vrlo brzo je ofenzivu pretvorilo u niz lokalnih, međusobno nepovezanih napada taktičkih razmjera. Budući da opet nisu ostvarile nikakve ciljeve, talijanske snage obustavile su napade na cijelom bojištu 16. ožujka, s relativno malim gubitcima (talijanske snage izgubile su 83 časnika i 1800 vojnika, a austrougarske imale su 485 poginulih i 1500 ranjenih vojnika i časnika). Nastojeći rasteretiti Borojevićevu armiju na Soči, austro-ugarski Glavni stožer započeo je veliku ofenzivu u Tirolu početkom lipnja 1916. godine. Međutim, već do sredine tog mjeseca ofenziva je zaustavljena snažnim otporom Talijana. Kako bi iskoristio taj uspjeh, general Cadorna odlučio je krajem lipnja ponovo prebaciti težište ratnih operacija na bojište na Soči i poduzeti ofenzivu prema Gorici. Tome je u prilog išao i veliki uspjeh ruskih snaga na Istočnom ratištu u tzv. Brusilovljevoj ofenzivi (zapravo, tom je ofenzivom strateška inicijativa počela prelaziti na stranu Antante i na Istočnom ratištu, a Centralne sile bile su prisiljene skidati snage sa Zapadnog i talijanskog ratišta, čime je bila olakšana situacija francuskih snaga kod Verduna i pružena podrška savezničkoj ofenzivi na Somi, dok je Austro-Ugarska bila prisiljena prekinuti navedenu ofenzivu u Tirolu).

Talijanski plan predviđao je započinjanje ofenzive pomoćnim snagama južno od Monfalconea do Selca radi zavaravanja protivnika i privlačenja njegovih snaga (za to su bile predviđene snage 7. korpusa), a dva dana nakon toga glavne snage izvršile bi snažni udar na gorički mostobran i utvrđenu obrambenu točku San Mikele (to je trebao realizirati 6. korpus sa šest divizija i 11. korpus s trima divizijama). Jednako kao i svaki prethodni put, ofenziva je započela snažnom topničkom paljbom, nakon čega je započeo napad pješačkih snaga na cijeloj bojišnici. Tijekom 5. kolovoza topnička paljba postupno se prenijela na cijeli austro-ugarski obrambeni prostor, a posebno je bila intenzivna narednog dana. U isto vrijeme, talijanske snage probile su položaje austro-ugarske 58. pješačke divizije na goričkom mostobranu i započele eksploataciju proboja. Ujutro 8. kolovoza talijanski 6. korpus potpuno je ovladao goričkim mostobranom i forsirao rijeku Soču, a već narednog dana osvojio je i grad Goricu. Tijekom noći s 9. na 10. kolovoz osvojena je i cijela visoravan Doberdob. Ofenziva je dostigla vrhunac 15. kolovoza kada su talijanske snage započele masovni napad u Vipavskoj dolini, međutim, Borojevićeva armija osujetila je daljnji proboj Talijana. Nakon toga silina napada postupno jenjava i borbe su prestale do kraja 17. kolovoza na cijeloj bojišnici.

Tijekom dvotjednih borbi Talijani su izgubili 51 232 vojnika i časnika, a njihovi protivnici 41 835. Osvajanjem Gorice i visoravni Doberdob Talijani su stvorili pretpostavke razbijanja krajnje izmorenih, i na širokoj crti bojišnice razvučenih, austro-ugarskih snaga i nastavak ofenzive u Ljubljansku kotlinu i prema Trstu. Međutim, zbog velikih gubitaka i teških iskustava iz planinskoga ratovanja, talijansko vrhovno zapovjedništvo propustilo je priliku za nanošenje odlučujućeg poraza protivniku. S druge strane, talijanski uspjeh (iako nepotpun) pozitivno je djelovao na ratne operacije ostalih saveznika i imao utjecaj na ulazak Rumunjske u rat (ulazak Rumunjske u rat pridonio je općoj krizi Centralnih sila, jer se na Istoku crta bojišnice produžila za 500 km, praktično do Crnog mora. Međutim, energičnom austrougarsko-njemačkom ofenzivom od 26. 9. do 27. 12. 1916. godine rumunjska je vojska potisnuta u istočni dio zemlje. Bukurešt je okupiran i Rumunjska poražena, nakon čega je, pod njemačkom okupacijskom upravom, izložena bezobzirnom rekviriranju sirovina i prehrambenih artikala).

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.

KNJIGA Enciklopedijsko djelo o prvom podmorničkom ratu u povijesti pomorstva PRVI SVJETSKI RAT Kako je munjevitom brzinom stasala nova klasa ratnog profitera POLITIKA Pred Velikom Srbijom

 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.