Naslovnica

Talijani u rat za Dalmaciju i otoke (prvi dio)

Italija je neutralnost (ili pristupanje jednom od zaraćenih blokova) željela što bolje iskoristiti za ostvarenje teritorijalnih aspiracija.
01. kolovoza 2018. u 08:50 0 komentara 745 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

S vih dvanaest bitaka na Soči tijekom Prvog svjetskog rata činile su obostranu ratnu kampanju talijanskih, jednako kao i austrougarskih snaga na talijanskoj bojišnici i predstavljaju težište borbenih aktivnosti na tom dijelu globalnog europskog ratišta. Naime, iako je bila u savezništvu s Njemačkom i Austro-Ugarskom, Italija je odmah po izbijanju rata objavila neutralnost, tumačeći to nespremnošću za rat, uz stalno isticanje kako Trojni savez i Vojna konvencija iz 1913. godine prvenstveno imaju obrambeni karakter. Pri tome, uvjeravala je Njemačku i Austro-Ugarsku u svoju blagonaklonost, postavljajući svoje teritorijalne zahtjeve (naročito na Balkanu, čemu se energično suprotstavljala AustroUgarska). Međutim, istovremeno je pregovarala i sa silama Antante, nastojeći svoju neutralnost (ili pristupanje jednom od zaraćenih blokova), što bolje iskoristiti za ostvarenje svojih teritorijalnih aspiracija.

IZ NOVOG BROJA Austrougarski bojni brodovi u Prvome svjetskom ratu

Iskoristivši poraze austro-ugarske vojske na balkanskom ratištu, Italija je 25. prosinca 1914. godine zaposjela otok Sazan i albanski grad Valonu, a početkom siječnja 1915. godine zatražila je Trst i Južni Tirol. Pod pritiskom Njemačke, Austro-Ugarska bila je spremna udovoljiti talijanskim zahtjevima, međutim, 10. travnja Italija je proširila svoje zahtjeve prema Tirolu, Istri, Slovenskom primorju i Albaniji, dok je istovremeno vodila pregovore sa silama Antante u Londonu, koji su završeni 26. travnja 1915. godine potpisivanjem sporazuma po kojem je Italija trebala u roku od mjesec dana stupiti u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske, a kao kompenzacija za to obećani su joj Južni Tirol do Brennera, Trst, Gorica, Gradišće, Istra, Sjeverna i Srednja Dalmacija s Trebinjem, veći jadranski otoci, Valona i otok Sazan te sudjelovanje u poslijeratnoj raspodjeli teritorija u Maloj Aziji i Sjevernoj Africi. Sukladno potpisanom sporazumu, Italija je 3. svibnja 1915. godine istupila iz Trojnog saveza i već 23. svibnja objavila rat Austro-Ugarskoj (Njemačka se u početku samo ograničila na prekid diplomatskih odnosa s Italijom, kako ne bi izgubila uvoz sirovina iz SAD-a, kojeg je obavljala preko talijanskih luka i kako ne bi izazvala nepoželjnu reakciju Rumunjske, koju je držala svojom saveznicom). Vrlo brzo formirano je talijansko ratište, koje je zahvaćalo područje Tirola, Korušku, Kranjsku, Primorje, Lombardiju, Veneciju i Furlaniju, tako da su ga činila dva bojišta – alpsko i sočansko.

Na vrlo teškom i slabo prohodnom alpskom bojištu obje strane zatvorile su pravce koji prelaze preko grebena s jednog na drugi teritorij objektima stalne fortifikacije, dok je sočansko bojište bilo slabo ili nikako utvrđeno. Za zapovjednika austro-ugarskih snaga na sočanskoj bojišnici (takoreći odmah nakon njezinog formiranja) postavljen je general (kasnije feldmaršal) Svetozar Borojević – jedini austro-ugarski feldmaršal koji nije bio austrijskog porijekla. On je na sočansku bojišnicu dopremio uglavnom vojnike slovenske narodnosti (smatrajući kako upravo oni imaju najviše motivacija za zaustavljanje talijanske ofenzive prema unutrašnjosti Slovenije) i Hrvate s kojima se već proslavio na Istočnom ratištu. Na talijanskom ratištu već su se nalazile 23. i 37. landvehrska pukovnija, koje su u svibnju 1915. godine s bojišnice na Drini premještene na sočanski odsjek talijanskog ratišta i razmještene u sastav 58. pješačke divizije (te pukovnije sudjelovale su u svim sočanskim bitkama, uglavnom na Goričkom mostobranu).

Nakon objave rata, talijanske postrojbe počele su se koncentrirati na sočanskom bojištu, kako bi probile austro-ugarsku obranu i usmjerile napadna djelovanja prema Ljubljani. S obzirom na to da u početnim operacijama tijekom prve polovice lipnja 1915. godine talijanske snage nisu uspjele forsirati rijeku Soču, zauzeti visoravni Doberdob i Banjšku planotu te likvidirati austro-ugarske mostobrane kod Gorice i Tolmina, načelnik talijanskog glavnog stožera general Cadorna odlučio je s objema armijama koje su činile desno krilo talijanskog ratišta pokrenuti odlučujuću ofenzivu krajem lipnja. Svojim snagama talijansko vrhovno zapovjedništvo postavilo je plitke zadaće s ograničenim ciljem, što svakako nije moglo odgovarati karakteru napadne operacije (točnije, 3. armija pod zapovjedništvom generala Aoste trebala je izbiti samo na rubnu crtu visoravni Doberdob između Monfalconea i Sagrada, dok je 2. armija trebala ovladati goričkim mostobranom, forsirati rijeku Soču i sa sjevera napasti Tolmin).

Pred početak bitke talijanske snage raspolagale su s 18 divizija i ukupno 700 topničkih oruđa raznih kalibara, dok je Borojevićeva 5. armija, koja se tek prikupljala od snaga izvlačenih iz Galicije i s drinskog bojišta, imala 8 divizija i 354 topnička oruđa. Bitka je započela 23. lipnja u zoru, snažnom topničkom vatrom Talijana, koja je trajala punih sedam dana. No unatoč vrlo žestokom granatiranju, učinak talijanske paljbe bio je vrlo slab jer nije bila usredotočena na planirana mjesta proboja, već neselektivno raštrkana po cijelom prostoru bojišta. Topničku paljbu pratili su napadi pješaštva, koji su krajem lipnja bili osobito brojni između Monfalconea i Sdraussine (slovenski Zdravčina) i kojim su se talijanske snage približile austrijskim položajima na domet prvih prepreka. Krajem lipnja započeo je opći napad obiju talijanskih armija, velikom žestinom i silovitim jurišima, ali su odbijeni uz velike gubitke. Bitka je nastavljena naizmjeničnim udarima Talijana i protuudarima austro-ugarskih snaga da bi vrhunac doživjela 5. srpnja. Nakon toga počinje stišavanje intenziteta borbi zbog premorenosti vojnika i velikih gubitaka na objema stranama, a sukobi prestaju 7. srpnja, nakon čega obje strane počinju ukopavanje i fortifikacijsko uređenje svojih položaja.

FIAT Talijanski laki tenk L6

U dvotjednim žestokim borbama talijanske snage nisu ostvarile ni temeljne ciljeve, jedino su se učvrstile na položajima kod Redipulja, Vermegliana i Selca. General Cadorna već je u ovoj bitki morao odstupiti od prvobitnog plana prodora prema Banjškoj planoti i usmjeriti glavne snage južnije, prema Gorici i Doberdobu. Talijanske postrojbe imale su 1916 poginulih, 11 495 ranjenih i 1536 nestalih i zarobljenih vojnika i časnika, dok su austro-ugarski gubici bili 8800 mrtvih i ranjenih i 1150 nestalih ili zarobljenih vojnika. Druga sočanska bitka započela je nakon desetodnevnog predaha u kojem su obje strane prikupile streljivo i opremu, popunile se ljudstvom i automatskim naoružanjem te dopremile topništvo, uključujući i najveće kalibre. Talijani su glavni udar opet povjerili 3. armiji prema Doberdobskoj visoravni, na koju su trebali izbiti nakon zauzimanja austrougarskih, iznimno snažnih, otpornih točaka na brdu San Mikele i koti 118. Njihov topnički napad započeo je 18. srpnja u zoru, a već istoga dana sve postrojbe talijanske 3. armije prešle su u opći napad. Napad je naišao na žestoku austro-ugarsku obranu i vrlo brzo došlo je do borbi “prsa u prsa“ na velikom dijelu bojišta. Samo u prva dva dana borbi gubitci su na objema stranama bili iznimno veliki (npr. austro-ugarska 20. pješačka divizija koja je brojala 6000 vojnika i časnika, a branila je San Mikele, svedena je na 2000 premorenih i demoraliziranih boraca). Nakon krvavih borbi i uz velike napore talijanske snage osvojile su San Mikele 20. srpnja, ali su već narednog dana odbačene s njega jakim protunapadom austro-ugarskih postrojbi.

Tek uz angažiranje pričuva, zadnjim snagama Talijani su se zadržali na padinama brda i nisu bili odbačeni na početne položaje. Na goričkom mostobranu započele su intenzivne borbe 20. srpnja i posebno žestoko vođene su oko Podgore (Piedemontea) čije su položaje branili Dalmatinci iz austro-ugarske 58. pješačke divizije. Bitka je dostigla vrhunac 25. i 26. srpnja na prednjem kraju 3. talijanske armije koja je angažirala sve raspoložive snage u osvajanje Doberdobske visoravni. Unatoč žestokom napadu, Talijani su zaustavljeni i protunapadom odbačeni s osvojenih pozicija narednog dana, nakon čega intenzitet borbi postupno jenjava i potpuno prestaje 10. kolovoza. Na kraju bitke u kojoj se 290 talijanskih bojni borilo protiv samo 129 austro-ugarskih, Talijani su ovladali uskim pojasom zemljišta širine 100 – 500 m, približile se vrhu San Mikele na 500 m i izbile na zapadnu ivicu Doberdobske visoravni. Taj “uspjeh“ platili su životima 41 866 vojnika i časnika, ali i austrougarski gubitci bili su izuzetno veliki (46 640 vojnika i časnika).

Nastavak pročitajte u sutrašnjem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.

IZ NOVOG BROJA Proboj Središnjih sila kod Gorlica VLAK SMRTI Francuski vojnici poginuli u nesreći kod Modanea NA DANAŠNJI DAN Stvaranje Trojnog pakta
 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.