Uspostavom NDH 10. travnja 1941. nastupile su bitne pretpostavke na osnovi kojih su protivnici održanja bilo kakvog oblika slobodne i samostalne Hrvatske mogli početi s inicijativama njezina potpunoga vojnog i političkog slamanja. U tim je trenucima od posebnog značenja bila i činjenica egzistiranja prijateljskoga vojnopolitičkog pakta između nacističke Njemačke i komunističkog SSSRa. On je usmjeravao ponašanje malobrojnih jugoslavenskih, odnosno hrvatskih komunista, koji su bili relativno pasivni promatrači ukupnih zbivanja.
Glavni razlog tome nalazio se u naravi funkcioniranja komunističkih organizacija, što je podrazumijevalo bespogovornu poslušnost sovjetskome komunističkom bastionu, Moskvi. Upravo zato i nije bilo realno za očekivati poduzimanje bilo kakvih lokalnih komunističkih akcija, a da prethodno nisu dobili posebna dopuštenja Moskve. Formiranje NDH u tijeku rata za mnoge je aktivne vojne i političke čimbenike na determiniranom prostoru bila prevelika smetnja procesu ostvarenja njihovih strateških ciljeva, zbog čega takvi nisu mogli trajnije ostati u stanju privremenog “mirovanja“.
U tom sklopu nalazili su se komunisti, četnici i talijanski fašisti. Premda su svi oni svojim zasebnim političkim orijentacijama bili međusobno oprečni, ipak je u tom početnom razdoblju prevladao njihov zajednički cilj prepoznatljiv sustavnim radom protiv NDH, i to dakako ne samo i isključivo protiv njenoga režima.
