Prije gotovo 70 godina, pred sam kraj Drugoga svjetskog rata, na istoku Hrvatske odvijala se bitka koja je predstavljala najznačajnije i najveće izravno sukobljavanje istočnih dobrovoljačkih postrojbi Wehrmachta i redovitih postrojbi Crvene armije tijekom ovog rata. Riječ je o dijelovima 1. kozačke konjičke divizije
koji su se zajedno s oružanim snagama NDH sukobili s 233. pješačkom divizijom Crvene armije te glavninom VI. i X zbora NOVJ. No do danas, nakon toliko vremena, unatoč više osvrta u jugoslavenskoj, kao i ruskoj i drugoj inozemnoj literaturi, ova tema nije u potpunosti istražena. U nizu radova zapadnih autora ove su borbe predstavljene krajnje površno te uz brojne i očite pogreške. Tako, po podacima njemačkog istraživača Joachima Hoffmanna, “kozaci pretendiraju i na potpuno uništenje sovjetske 133. gardijske pješačke divizije kod Pitomače, zapadno od Virovitice, 25. prosinca 1944. “ Francuski povjesničar François de Lannoy točno datira borbu kod Pitomače (26. prosinca).
Međutim, govoreći o snagama Crvene armije i njezinih saveznika koji su sudjelovali u borbi, spominje 133. pješačku diviziju “Staljin”, ojačanu postrojbama Tita i bugarske vojske, procjenjujući njihovu ukupnu brojnost na oko 18 000 ljudi, kozačke postrojbe naziva “2. divizijom”, ni riječju ne spominje hrvatske postrojbe i navodi potpuno nevjerojatnu tvrdnju po kojoj je “službenim zapovjednikom bio zapovjednik divizije potpukovnik von Schultz, no za taktičku operaciju odgovarao je Ivan Kononov”. Međutim, najlošiji rad na ovu temu zacijelo je onaj britanskog autora Petera Huxley-Blythea. Tim se zbivanjima pažnja posvećivala i ruskojezičnoj povijesnoj literaturi. Posebno treba spomenuti radove istraživača Kirilla Aleksandrova, kao i Alekseja Timofejeva i Pjotra Krikunova. Međutim, u njihovim radovima isto su tako prisutne brojne netočnosti. Nešto su bolji radovi jugoslavenskih autora, poput Rade Bulata koji u svojoj knjizi „Deseti ‘Zagrebački’ korpus NOVJ“ posvećuje dosta pažnje ovim zbivanjima, ali ih iznosi dosta jednostrano i bez detaljnijeg uvida u djelovanje suprotne strane.
Svrha ovog rada upravo je iznošenje što detaljnijeg prikaza djelovanja kozačkih postrojbi u Podravini. Vremenski okvir ovog djelovanja ograničen je na razdoblje od početka prosinca 1944., kad je započelo prebacivanje tri ojačane kozačke pukovnije 2. kavkaske kozačke konjaničke brigade na područje operacija
oko Virovitičkog mostobrana, do prvih dana siječnja 1945, kad su posljednje sovjetske postrojbe napustile ovo područje i povukle se na teritorij Mađarske. Noću petog na šestog listopada 1944., postrojbe VI. i X. zbora NOVJ (ukupne snage deset brigada) krenule su u sveobuhvatni napad u Podravini. Otpor su im pružali izolirani i malobrojni garnizoni gradova, koji su se sastojali uglavnom od pripadnika ustaških postrojbi, u većini slučajeva uz potporu lokalne milicije. Unatoč upornom otporu potonjih, partizanske su snage u nekoliko dana uspjele zauzeti mjesta Viroviticu, Kloštar, Pitomaču, Đurđevac i Novigrad, nanoseći pritom teške gubitke hrvatskim postrojbama. U napredovanju su partizani imali topničku podršku, a za uništavanje utvrđenih točaka koristili su bacače granata PIAT dobivene od Britanaca.
Nastavak teksta pročitajte u novom 41. izdanju VP magazina!
"Unatoč upornom otporu potonjih, partizanske su snage u nekoliko dana uspjele zauzeti mjesta Viroviticu, Kloštar, Pitomaču, Đurđevac i Novigrad, nanoseći pritom teške gubitke hrvatskim postrojbama. " Ovo je da ti se želudac okrene. Valjda su nanosile teške gubitke nacističkim postrojbama....... Fuj, koja rehabilitacija nacizma. Sram vas bilo.