Kada se govori o Prvom svjetskom ratu, ali i ratovima općenito, spominju se uglavnom važne bitke, ubojitost oružja i strašni gubitci, dok se o vojničkoj svakodnevici malo govori. Tom nepravedno zapostavljenom dijelu ratovanja posvećen je ovaj članak. Objavljena sjećanja vojnika vrve pričama upravo o tim sitnim stvarima koje su činile vojnički život lakšim, jer o visokoj politici nisu smjeli govoriti, ili nisu htjeli.
Tijekom 1915. i 1916. godine u Zagrebu su pokrenute akcije sakupljanja stvari potrebnih isključivo vojnicima na talijanskom ratištu, koje onovremeni izvori nazivaju Južnim i Jugozapadnim bojištem, ovisno o austrijskoj ili hrvatsko-ugarskoj perspektivi. Pristupanje Italije strani Antante doživljeno je u hrvatskim krajevima kao čin gnjusne veleizdaje nekadašnjega saveznika, a sve u nastojanju zauzimanja hrvatskoga tla, stoga su događanja na talijanskom ratištu pobuđivala znatno više strasti među stanovništvom od onih na ostalim ratištima. Bliskost s ovim ratištem bila je tim veća što je sa smirivanjem srpskoga bojišta ono postalo najbliže Hrvatskoj, a potmuli se tutanj topništva pod određenim vremenskim uvjetima mogao čuti i u Zagrebu. Odmah po izbijanju rata s Italijom, Zagreb je postao središte za provoz, prihvat te zbrinjavanje ranjenih i bolesnih vojnika s talijanskoga ratišta. U prvo vrijeme trebalo je osigurati 20 000 kreveta, što je uvelike nadmašivalo kapacitete postojećih bolnica pa se moralo preurediti u priručne bolnice svratišta, tvornice i škole. Prvi transport ranjenika s Južnoga bojišta stigao je tijekom noći 19. lipnja 1915. godine i bio je to tek prvi u nizu konvoja onesposobljenih vojnika. Boravak ranjenika u bolnicama korišten je za upoznavanje prilika na bojištu i dobivanje povratnih informacija o poduzetim društvenim akcijama (slanje toploga rublja, cigareta i sl.).
Početkom srpnja 1915. godine grofica Gabriela pl. Rakodczay, supruga bivšega bana i tadašnjeg predsjednika Kraljevskog stola sedmorice, pokrenula je uz pomoć Odbora zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć prvu akciju za talijansko bojište „diljem cijele zemlje“. Ispitivanjem ranjenika nastao je popis potrepština neophodnih za preživljavanje ljetne žege na krškom tlu, koji je potom objavljen u najtiražnijim javnim glasilima. Vojnici su izrazili želju da im se pošalje mineralne vode u bocama, voćnih sokova, limuna, octa, sušenoga voća i keksa, kožnoga remenja za cipele, ovojaka i praška za noge, sapuna, češljeva te posebice sredstava protiv uboda komaraca. Umjesto predmeta darovi u novcu bili su dobrodošli i prikupljani su u predsjedništvu Društva Crvenoga križa u Zagrebu. U idućih pet dana bilo je prikupljeno nevjerojatnih 4727 Kr. i nešto robe, a u idućih desetak dana još 2580 Kr. Ovakav odaziv u tako kratkom vremenu čini ovu akciju jednom od najuspješnijih akcija provedenih u Zagrebu za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. U sklopu akcije grofica Rakodczay dala je izraditi mreže protiv uboda komaraca prema izvornom uzorku odobrenom od Ministarstva rata. Mreže su se mogle kupiti u trgovini tekstilom na Trgu bana Jelačića za 1,50 Kr. i nije ih se smjelo preprodavati. U istoj se trgovini mogla kupiti pasta protiv uboda komaraca po cijeni od 10 fil. po „škatulji“.
Do sredine veljače 1916. godine bilo je prikupljeno 15 369 Kr., odnosno za taj se novac moglo kupiti 10 246 mreža. Daljnji tijek akcije nije poznat, jer joj više nema spomena u dnevnom tisku. Manji dio prikupljenoga novca upotrijebljen je za kupnju limuna i naranči koje su odaslane na ratište u srpnju 1915. godine, dok je za preostali novac kupljeno 150 kotlova za čaj zapremine 16 litara i predviđenih za loženje drvenim ugljenom. Na svakome je bilo ugravirano „Mili darovi iz Hrvatske i Slavonije našim hrabrim četama na ratištu 1915.“ i bili su poslani kao božićni dar. Uz kotao pripadao je 1 kg čaja, 5 kg šećera u kocki i litra ruma. Bio je to simbolični znak pažnje za blagdane, a ne stvarna pomoć za preživljavanje. Tim više, što je prilično upitno s koliko su drvenoga ugljena raspolagali vojnici u rovovima. Naravno, za gorivo se moglo koristiti drvo, ali vojnici svjedoče da ga je uzmanjkalo na pojedinim dijelovima talijanskoga ratišta nakon dugotrajnoga pozicijskoga ratovanja.
Znatno je poznatiji tijek akcije prikupljanja gotovih i izrade novih vreća za pijesak pokrenute 10. kolovoza 1915. godine zamolbom C. i kr. etapnog zapovjedništva V. armije Predsjedništvu Kr. zemaljske vlade. Akcija je pokrenuta na cijelom području Hrvatske, ali je posebnu pažnju trebalo posvetiti županijama koje nisu bile u sastavu V. armije – virovitičkoj, požeškoj i srijemskoj. Oglas bana Ivana baruna Skerlecza od 12. kolovoza 1915. godine bio je već dan kasnije objavljen u dnevnom tisku, a istovremeno su službenim dopisom bili pozvani na suradnju svi vladini povjerenici. U oglasu je stajalo da vreće moraju biti veličine 60x40 cm izrađene od otporne tkanine nenapadne boje (žućkaste ili sive) s vezicom na užem dijelu. Vijesti o uspješnosti akcije mogu se pronaći sve do kraja lipnja 1916. godine iako je akcija trajala i dulje budući da se vijesti o njoj mogu pronaći unutar izvještaja o drugim događanjima. C. i kr. vojno zapovjedništvo u Zagrebu bilo je zaduženo za otpremanje gotovih vreća na bojište, ali se ubrzo pokazalo kako je takvih vreća premalo te se moralo pristupiti izradi novih. Stoga je Gostioničarski savez ponudio banu preuzeti na sebe organizaciju izrade 10 000 vreća u roku od mjesec dana.
Potrebni materijal zatražili bi od svojih članova i lokalnih trgovaca, a vreće bi izrađivale žene iz siromašnih vojničkih obitelji, kao svojevrsnu naknadu za besplatnu prehranu u Savezu. Šivaće strojeve namjeravali su posuditi od podružnice tvrtke Singer&Co. u Zagrebu. Ban se s time složio pa je početak rada planiran za 19. kolovoza, što je čini se i provedeno. Savez je uskoro postao krovna organizacija za izradu i bojenje vreća u gradu Zagrebu te za prikupljanje gotovih vreća, novca i tkanina iz ostatka zemlje. Iako je vojna oblast bila spremna platiti vreće 50 do 70 fil. po komadu ukoliko to netko zatraži, molilo se na građane da ih daruju. Tijekom cijele akcije iznova se apeliralo na „rodoljubne kućanice“ da izvrše „kućne premetačine“ kako bi pronašle prikladne tkanine nekorisne za kućanstvo (posteljinu, plahte ili stolnjake), ali od životne važnosti za „krv naše krvi, […], koji se bore protiv ljutog talijanskog dušmanina“. Također, moljeni su oni koji to mogu („mogućnici“) da kupe novi materijal, jer je bio kvalitetniji i lakše upotrebljiv od već korištenoga. Pozivu su se među prvima odazvali Vladimir i Mijo Arko, trgovci alkoholom na veliko, darovavši 1000 m platna, a do kraja mjeseca bilo je prikupljeno oko 6000 m novog platna. Već krajem listopada na tržištu je ponestalo jute za pravljenje vreća pa su organizatori preporučivali nabavku zamjenskih tkanina uz upozorenje da u tim slučajevima vreće moraju biti barem 5 cm veće zbog znatnoga skupljanja prilikom bojanja.
Sredinom ožujka 1916. godine kućanice se već molilo da ustupe otpatke od platna i drugih čvrstih tkanina, a ne cijele komade platna ili nove tkanine. Svaki je otpadak postao dobar. U Gostioničarskome savezu vreće je šivalo 20 žena od kojih je jedna imala gotovo 80 godina, a pomagala su im njihova vlastita djeca. Za sada nije poznato s koliko su šivaćih strojeva raspolagale na početku akcije, ali im je u prosincu 1915. godine tvrtka Singer&Co. besplatno ustupila na korištenje pet velikih šivaćih strojeva. Odbor zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć organizirao je sličan pogon nazvan Pučka radionica za ratnu pripomoć, gdje se između ostalih ratno društveno korisnih poslova (čihanja perja za jastuke ranjenicima, prekrajanje odjeće, krpanja rublja i sl.), šivalo i vreće za pijesak. Radionica je bila smještena u prostorijama Apolo-kina (Ilica 31), a okupljala je dobrovoljke bez obzira na društveni status i djecu koju su roditelji poslali neka budu korisni i negdje zbrinuti dok su oni na poslu. Za svu djecu koja budu radila u radionici obećana je zimska odjeća, što je u to vrijeme bio ogroman izdatak, a za vrijeme odmora pjesma, igra i puštanje zabavno-poučnih kino predstava. Vreće za pijesak šivane su u pučkim školama, a prva je započela pučka škola Izraelitske bogoštovne općine u Zagrebu. No o njezinom se radu zna tek da su ju svim potrebnim opskrbljivali članovi bogoštovne općine. Druge ženske škole slijedile su navedeni primjer, ali se o njihovom radu za sada ne zna ništa. Ubrzo po početku akcije postala je jasna potreba bojanja sašivenih i prikupljenih vreća prije odašiljanja na bojište pa se više nije inzistiralo na boji darovanoga platna već na kakvoći. I taj je posao preuzeo Gostioničarski savez uz pomoć vojnih oblasti koje su mu ustupile vojničku sušu na Mažuranićevu trgu. Budući je prostor do tada služio kao svojevrsna poljska kuhinja za vojnike, trebalo ga je tek malo urediti i ograditi žicom. Bojanje vreća u sivu boju počelo je prvoga tjedna u rujnu i dnevni je kapacitet iznosio oko tisuću vreća, što je dodatno usporavalo isporuku.
Prva isporuka zagrebačkoj vojnoj oblasti „više tisuća komada“ obojanih vreća izvršena je 16. rujna. Dakle točno kako je Gostioničarski savez obećao, ali nisu uspjeli ispuniti obećani broj od 10 000. Tek krajem studenoga Savez je uspio premašiti taj broj za stotinu, no ni tada nisu bile sve vreće izrađene pod njihovim pokroviteljstvom (sašili su 7100 vreća). Druga pošiljka Saveza uslijedila je krajem rujna do kada je Zapovjedništvu V. armije poslano s područja Hrvatske i Slavonije 24 457 vreća te 1228 Kr. u iste svrhe. Tako „neočekivani uspjeh“ akcije ponukao je vojno zapovjedništvo da pošalje zahvalnicu banu Skerleczu u kojoj piše: „Neka požrtvovnost darovatelja nađe najljepšu nagradu u sviesti da su svojim darovima našim dičnim četama prištedjeli mnogo krvi“. Čini se da je Gostioničarski savez otpremio na bojište još samo dvije pošiljke do kraja 1915. godine i to 2100 te 3000 vreća. Nakon početnoga uzleta u idućoj se godini broj vreća smanjio na između 1500 i 1000 svaka dva do tri mjeseca od čega je otprilike polovina bila izrađena u Savezu. Drugi veliki proizvođač vreća bila je Pučka radionica Odbora zagrebačkih gospođa u kojoj je do kraja 1915. godine bilo sašiveno 40 200 vreća. Promet vrećama bio je dvosmjeran jer su poderane dopremane s bojišta na krpanje. To su činile žene u Pučkoj radionici kroz čije je ruke u godinu dana prošlo prema jednom izvoru 129 000, a prema drugome 137 848 potrganih vreća. Samo na poslu s vrećama tijekom te godine radila je 241 žena, a posao su obavljale kod kuće. U idućih godinu dana taj je broj porastao na 401 radnicu od početka rada radionice.
Razlika je u tome što je u izvještaju iz 1917. godine navedeno da su žene (njih 160 više negoli godinu ranije) samo krpale vreće. Izrada novih više se uopće ne spominje. Koliko su kotlići za čaj i vreće poslane iz Zagreba spasile života teško je reći, ali nekima sigurno jesu. Jest da je to bila kap u moru potreba, ali činila je dobro objema stranama. Vojnici se nisu osjećali zaboravljeno, a njihovi su im bližnji nastojali pomoći svim silama. Osnovni pokretač bila je želja za pomoći „našim“ vojnicima, jer svaka je obitelj imala barem jednoga mobiliziranoga, dok su car i domovina ovoga puta bili manje bitni.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2012. godine.
