Godinu dana nakon dolaska na vlast, irački predsjednik Saddam Hussein prvi je puta pokazao svoju agresivnu prirodu. Iskoristivši slabosti iranske Vlade i vojske, nastale zbog nedavno završene Islamske revolucije, iračke su snage 22. rujna 1980. iznenada prešle granicu i napredovale 80 do 120 kilometara u dubinu Irana. Korijeni rata ležali su u teritorijalnim nesuglasicama i želji Iraka da prisvoje naftom bogatu iransku pokrajinu Khuzestan. S druge strane nova iranska revolucionarna Vlada u Teheranu širila je islamističku promidžbu, usmjerenu osobito na arapsko stanovništvo na jugu Iraka. Zbog toga se Saddam Hussein odlučio na preventivni napad ne prikrivajući svoje planove o aneksiji. Saddam Hussein tvrdio je kako je Iran želio svoju šijitsku ideologiju proširiti i na druge zemlje Bliskog istoka, uključujući i Irak, u kojem šijitsko stanovništvo čini dvotrećinsku većinu.
Val podrške za ajatolaha Homeinia proširio se među iračkim šijitima, što ih je dovelo u sukob s vladajućim sunitima i arapskim nacionalizmom stranke Baath. Nakon početnog povlačenja iranski vođa Homeini pokreće mase dobrovoljaca i šalje ih u borbu. Iračani se povlače i traže pregovore o miru, ali Homeini odbija pregovore. Iranci oslobađaju zauzeta područja i upadaju u Irak. Uskoro se rat pretvorio u beskrajno rovovsko ratovanje, masovno krvoproliće i rasipanje streljiva. Kako bi zadržali valove iranskih napada, Iračani upotrebljavaju i kemijsko oružje. Zna se da je Irak od 1983. koristio bojni otrov iperit, a od 1985. i nervni bojni otrov tabun protiv iranskog pješaštva i slabo obučenih dobrovoljaca.
Godine 1988., Irak je kemijsko oružje upotrijebio protiv Kurda na sjeveru zemlje. Obje su zemlje povremeno zračnim i raketnim napadima tukle velike gradove, naftna postrojenja i tankere u Perzijskome zaljevu. U završnim fazama rata Iran i Irak su svoje vojne snage usmjerili na napade na naftne tankere u Perzijskom zaljevu pokušavajući tako onemogućiti jedan drugoga da ostvare prihod od izvoza nafte. Američki, britanski i francuski ratni brodovi bili su upućeni u Zaljev, gdje je nekoliko kuvajtskih tankera plovilo pod američkom zastavom i vojnom pratnjom kako bi se spriječio Iran da ih napadne. Tijekom »tankerskog rata« američki ratni brodovi 1988. uništili su više iranskih naftnih platformi i, greškom, kako su tvrdile vlasti u Washingtonu, oborili iranski putnički zrakoplov s 290 civila. Irak 1988. pokreće novu ofenzivu kako bi oslobodio svoja područja pod iranskom okupacijom. Iran, iscrpljen i suočen s novom invazijom, pristaje na prekid borbi nakon posredovanja Ujedinjenih naroda. Dvije godine poslije, u vrijeme iračke agresije na Kuvajt, dvije zemlje sklopile su mir i uspostavile diplomatske odnose. Procjene žrtvi kreću se od 500 000 do čak milijun mrtvih, a materijalna šteta preko bilijun američkih dolara.
Pisati kako je Saddam odlučio napasti Iran a ne spomenuti utjecaj SADa na tu odluku niti ogromnu količinu pomoći koju su slali Iraku je u najmanju ruku neozbiljno a zapravo je krivotvorenje povijesti. Zna se kakav je bio interes SADa u Iranu, što su izgubili revolucijom u njemu, taocima u veleposlanstvu te da su oni poslali Saddama u napad na Iran. Ovakav članak je sramota za nešto što se diči nazivom Vojna povijest.