VOJNA ODLIKOVANJA

Željezni križ – odlikovanje i simbol carstva, ali i ideologije

Cross
Foto: http://www.flickr.com/
1/3
27.03.2014.
u 12:49

Adolf Hitler je prije početka Drugoga svjetskog rata shvatio psihološki efekt samog odlikovanja (i on je bio nositelj 1. klase koju je često nosio istaknutu) te se vodio starom Napoleonovom izrekom: “Dajte mi dovoljno vrpci (za odlikovanja) i pokorit ću svijet!“. Prikazivanje odlikovanja, oznaka, znački za zasluge i sl. u Wehrmachtu, SS-u itd. dosegnulo je vrhunac oko 1943. godine.

U vojnim krugovima odlikovanja se dodjeljuju kao izraz hrabrosti, neustrašivosti, požrtvovnosti, odanosti. No jedno je odlikovanje u vojnom i političkom kontekstu nadišlo sve i ušlo u povijest, kao simbol čežnje svakog njemačkog vojnika od 1813. godine. Riječ je o Željeznom križu - „Eisernes Kreuz“. Kako bi se ujedinile sve zasluge koje vojnik na prvoj crti može ispuniti, a da ga vojska može za to i nagraditi, 1813. godine uveden je u Prusiji Red Željeznog križa koji je smatran prvim svenjemačkim odlikovanjem općenito te isto tako odlikovanjem koje je svaki vojnik, bez obzira na čin, stalež i sl. mogao primiti.

Krajem Prvoga svjetskog rata, Željezni križ 1. klase dodijeljen je oko 163.000 puta, dok je Željezni križ 2. klase dodijeljen u više od pet milijuna slučajeva, što znači da je svaki treći vojnika Weimerske vojske bio njime odlikovan. Ta je brojka toliko velika zato što je u vrijeme Prvoga svjetskog rata, kao i prije njega, Željezni križ dodjeljivan i ranjenicima kao simbol njihove opće požrtvovnosti za postrojbu, vojsku i državu. Željezni križ se od 3. ožujka 1918. dodjeljuje samo za opće priznati znak hrabrosti jer je uvedena i Ranjenička medalja (Vurwundetenabzeichen). Veterani Prvoga svjetskog rata imali su mogućnost, u nekim formalnim, civilnim uvjetima, nositi umanjenicu Željeznog križa, dok su nositelji 1. reda imali mogućnost nositi i odlikovanje na lijevom prsnome džepu jer se ono imalo iglu na poleđini.

Adolf Hitler je prije početka Drugoga svjetskog rata shvatio psihološki efekt samog odlikovanja (i on je bio nositelj 1. klase koju je često nosio istaknutu) te se vodio starom Napoleonovom izrekom: “Dajte mi dovoljno vrpci (za odlikovanja) i pokorit ću svijet!“. Prikazivanje odlikovanja, oznaka, znački za zasluge i sl. u Wehrmachtu, SS-u itd. dosegnulo je vrhunac oko 1943. godine. Time se vojnicima približila njihova perspektiva rata kao i mogućnost personalizacije unutar vojničkih redova jer je svaki vojnik posebno nosio i isticao svoje zasluge koje njemačka promidžba nije zaboravila isticati i time dizati moral novacima, vojsci, ali i narodu. Nije bio rijedak prizor u to vrijeme vidjeti visoko odlikovane časnike i vojnike kako poziraju za novine, kako šeću gradovima diljem Njemačke, i isti ti vojnici često su bili snimani te uprizoreni u nekim kratkim video isječcima koji su se puštali u kinima, posebice u okupiranim dijelovima Europe, kako bi se naglasila njemačka vojna nadmoć.

Dan 1. rujna 1939. smatra se službenim početkom Drugoga svjetskog rata za Njemačku, ali na taj se dan slavila i obljetnica Francusko-pruskog rata iz 1870./71. godine. Na taj je dan Hitler osobno zahtijevao da se ponovno uvede Red Željeznog križa kao simbol njemačkog vojnika. To odlikovanje ponovnim ulaskom u vojne redove nije se više smatralo čisto pruskim već više svenjemačkim odlikovanjem jer se Njemačka u međuvremenu ujedinila. I za razliku od drugih odlikovanja, ovo je odličje ponovno dobilo status reda.

Tijekom rata, Wehrmachtu, SS-u kao i drugim njemačkim formacijama pristupali su, osim „čistih“ Nijemaca, i mnoge druge nacije, te je Red Željeznog križa mogao biti i njima dodijeljen. Manje je poznata činjenica da su do 8. studenoga 1944. Židovi, kao i „poluŽidovi“, mogli primiti Red Željeznog križa za svoje ratne zasluge, kao recimo finski Židovi koji su se borili rame uz rame sa SS-om protiv Sovjeta oko Baltika.

Saveznička promidžba pokušala je prikazati Željezni križ kao necijenjeno odlikovanje koje se „dijelilo uz repete graha..“, što bi bilo pogrešno. Željezni križ je bio veoma cijenjen te su mnogi časnici imali „grlobolju“ koju su dobili zbog želje da budu nositelji najvišeg reda Željeznog križa, a to je Viteški križ.

Godine 1939. Željezni križ je imao četiri stupnja odlikovanja, ali ubrzo je dobio dodatna četiri stupnja te je do kraja 1945. imao ukupno osam stupnjeva. Vojnik je morao biti predložen od svojeg nadređenog, bez obzira na prethodna odlikovanja, kako bi mogao dobiti Željezni križ, i morao je imati prethodni stupanj kako bi mogao napredovati unutar reda Željeznog križa.

Tijekom rata, više od 30 proizvođača imalo je licenciju proizvoditi Željezni križ prema posebnim normama. Željezni križ ima crnu, metalnu, magnetnu jezgru zbog koje je i dobio ime te je simbolizirala čvrstoću i grubost vojnik, zamišljena kao predstavnik „čvrstih i metalnih vremena“. Mali broj križeva napravljen je od bronce ili mjeda te se najčešće dodjeljivao pomorcima zbog tendencije metala hrđanju. Okvir samog križa polirano je i niklovano srebro koje se spajalo sendvič metodom. Prednja i zadnja strana križa spajaju se te tako uokviruju metalnu jezgru.

Željezni križ 2. klase najniži je stupanj koji je mogao biti izdan. U obliku malteškog križa, širine je 44 mm, u središtu crne metalne jezgre nalazi se svastika ispod koje je godina 1933., na poleđini je 1813. te se na vrhu križa nalazi tzv. alka koja služi kao držač trakice u bojama Trećeg  Reicha - crna, bijela i crvena. Kao i sve nagrade i odlikovanja nacističke Njemačke, i Željezni križ 2. klase dodjeljivao se bez imena napisanog na samoj medalji.

Kada je dodijeljen, vojnici nisu samu medalju nosili u obavljanju svojih dužnosti, već je trakica samog križa glumila odlikovanje. Ona se nosila na drugoj rupi od gumba odozgo, što je i stari pruski običaj rezerviran za nošenje važnijih odlikovanja. Na mimohodnim svečanostima nosio se sami Željezni križ 2. klase, ali u svečanom izdanju koji je na poleđini trakice koja se vezala u trokut imala iglu, te se nosio na način da bude prvi u redu odlikovanja.

Zračni as Luftwaffea Oberst Hajo Herrmann, odlikovan i Viteškim križem, rekao je da je najponosniji dan njegova života kada je dobio Željezni križ 2. klase. Najmlađi dobitnik Željezni križ 2. klase je 12-godišnji pripadnik Hitlerove mladeži koji je u ožujku 1945. spasio grupu vojnika koje je prikovao snajper.

Željezni križ 1. klase sljedeći je viši red križa. Istih je dimenzija kao i Željezni križ 2. klase, samo je na poleđini imao cjelovitu ramu na kojoj se nalazila igla koja se probadala na lijevi gornji džep tunike. Željezni križ 1. klase nosio se u svim okolnostima. Njegovi dobitnici imali su mogućnost kupiti rezervna odlikovanja koja su često ostavljali doma prikovane na svečane uniforme zbog čestih oštećenja samog odlikovanja. Za potrebe tenkovskih i zračnih postrojbi izdan je Željezni križ 1. klase rađen od tkanine koji se šivao na tunike, na isto mjesto gdje bi metalni trebao biti, jer se metalni u skučenim prostorima pokazao nepraktičnim.

Između 1939. i 1945. godine dodijeljeno je oko 730.000 primjeraka Željeznog križa 1. klase. Za razliku od Željeznog križa 2. klase, Željezni križ 1. klase nije se dodjeljivao za teška ranjavanja već isključivo za ponavljanje i česte činove hrabrosti i vodstva. Kako kriteriji ne mogu za sve rodove biti isti, tako se podmorničarima za 50.000 tona dodjeljivao Željezni križ 1. Klase, a pilotima za rušenje pet neprijateljskih zrakoplova. Waffen-SS je imao najteže kriterije dodjele u kojima se zahtijevalo tri ili četiri ponavljanja čina herojstva ili vodstva te nominacija od strane nadređenog. U nekoliko navrata Željezni križ 1. klase i 2. klase dodijeljeni su zajedno, kao u slučaju SS-Obersturmbannführera Eduarda Deisenhofera 26. lipnja 1940. godine. I dvije žene dobitnice su Željeznog križa 1. klase - sestra Crvenog križa Else Grossmann i testna pilotkinja Hanna Reitsch.

Iznad Željeznog križa 1. klase nalazi se prestižna „grlobolja“ - Viteški križ (Ritterkreuz des Eisernen Kreuzen). Uveden je 1. rujna 1939. kao posve nova klasa križa te je popunio rupu nastalu nakon ukidanja prestižnih odlikovanja iz Prvoga svjetskog rata kao što je „Red Pour le Merite“ ili poznatiji kao „Plavi Max“. Dobitnici Viteškog križa mogli su biti svi vojnici, bez obzira na čin, a tradicija je bila da svi vojnici isto, bez obzira na čin, salutiranjem odaju počast njegovom nositelju.

Viteški križ je nešto veći od prethodnih klasa, 48 mm u promjeru, te se nosi oko vrata na trakici koja se ili kopča na spoju ili se gumbima vješa unutar ovratnika. Jezgra križa je od crnog metala, no rama se proizvodila od 80 posto čistog srebra s oznakom '800'. Viteški križ dodjeljivao je Hitler osobno. No ako su, primjerice, postrojbe bile u okruženju, Viteški križ mogao je dodijeliti i zapovjednik. Dobilo ga je oko 7.300 ljudi, ali kriteriji nisu bili u nekim slučajevima niti blizu isti. Primjerice, slučaj poručnika Luftwaffe Egona Mayera koji je 1941. dobio Viteški križ za 20. zračnu pobjedu, dok je natporučnik Otto Kittel 1943. dobio Viteški križ za 123. zračnu pobjedu. Erwin Rommel dobio je Viteški križ 1940. u Francuskoj za vodstvo „Divizije duhova“ koja je uništila francuske snage i zarobila više od 10.000 zarobljenika. Postoji nekoliko slučajeva u kojima su se sva tri reda dodjeljivala istodobno, kao u slučaju narednika Wernera Wrangela iz 183. tenkovske satnije koji je praktički sam 8. veljače 1943. odbio teški sovjetski tenkovski napad spasivši svoju satniju. U SS-u jedan od najpoznatijih dobitnika je i SS-Obersturmführer Michael Wittmann iz 1. LSSAH divizije, koji je 13. siječnja 1944. uništio svoj 66. neprijateljski tenk, te je na isti dan dobitka odlikovanja, nakon ceremonije, uništio još 19 T-34 tenka kao i tri teške samohodke. Svi dobitnici Viteškog križa iz SS-a automatski su postali kandidati za najviši red SS odlikovanja - SS prsten s mrtvačkom glavom. I nekoliko ne-Nijemaca odlikovano je Viteškim križem.

Tijekom Drugoga svjeskog rata postalo je očito da Viteški križ treba viši stupanj zbog konstantnih činova hrabrosti njegovih nositelja. Tako je 3. lipnja 1940. Hitler osobno uveo dodatak - Hrastovo lišće (Eichenlaub). Dodatak se stavljao na alku iznad križa, veličine 20 mm. Prvo Hrastovo lišće dodijeljeno je general-pukovniku Eduardu Dietlu u srpnju 1940. za zarobljavanje Narvika. Tijekom rata podijeljeno je tih 882 odlikovanja. Sve je nominacije osobno pregledao Hitler, a dobitnici su dobili maksimalnu medijsku pozornost.

Kako je bilo potrebno uvesti više redove, 21. lipnja 1941., dan prije napada na Sovjetski Savez, Hitler uvodi i novi red - Hrastovo lišće s mačevima (Eichenlaub mit Schwertern). Bio je to dodatak Viteškom križu istog oblika, samo s nadodanim mačevima iznad alke. Ukupno je bilo 159 njegovih dobitnika, a prvi je bio zračni as Luftwaffe natporučnik Adolf Galland za 69. zračnu pobjedu na Zapadu. Samo je jedan njegov strani dobitnik, japanski veliki admiral Isoruku Yamamoto, planer japanskog napada na američki Pearl Harbour u prosincu 1941. godine.

Hitler je zahtijevao još viši red te je 15. srpnja 1941. uveden i dodatak - Hrastovo lišće s mačevima i dijamantima (Eichenlaub mit Schwertern und Brillanten). Bio je to dodatak s 45-50 dijamanata raznih veličina te su samo bila 27 njegova dobitnika, među kojima pukovnici Luftwaffe Werner Moders i Hermann Graf, oba za zračne pobjede. Većina odlikovanja otišla je pilotima Luftwaffe.

Dana 29. prosinca 1944. Hitler je odobrio najviše moguće vojno odlikovanje Trećeg Reicha - Viteški križ sa zlatnim hrastovim lišćem, mačevima i dijamantima. Ono je izgledom bilo isto kao i prethodno, samo se cijelo proizvodilo od zlata i bilo je ograničeno na 12 dobitnika, ali je samo jedan dodijeljen. Dobio ga je najveći as Luftwaffe te jedan od najvećih zračnih aseva uopće - pukovnik Hans-Ulrich Rudel, koji je imao 2.530 letova sa „Štukom“ na Istočnom bojištu, uništio je 532 tenka (oko pet oklopnih divizija SSSR-a), 150 PZO topova, vojni brod Marat, krstaricu, razarač te oko desetak drugih brodova. Preživio je tridesetak obaranja, kao i šest obaranja iza neprijateljskih linija, pet ranjavanja te gubitak noge u zadnjem tjednu rata, nakon čega se vratio letenju u modificiranoj „Štuki“. Rudel je i najodlikovaniji vojnik u povijesti za ratne pothvate.

Postoji još jedan red Viteškog križa, ali on nije dodjeljivan za činove herojstva već samo generalima koji su imali Viteški križ za vodstvo i tijek rata. Bio je to Veliki križ (Grosskreuz). Bio je veći od Viteškog križa, oko 63 mm u promjeru, ali dodijeljen je samo Hermannu Göringu za vodstvo Luftwaffe u kampanji na Zapadu 1940. godine.

Ključne riječi

Komentara 1

T1
t12matija
22:09 01.04.2014.

dobar članak....

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije