Sve je počelo prvih dana svibnja 1945. godine. Savezničke i jugoslavenske partizanske snage hitale su prema Trstu, tjednima prije, s namjerom da ga poslije poraza Nijemaca stave pod svoju kontrolu. Dan uoči ulaska 2. novozelandske divizije u Trst britanski premijer Winston Churchill uputio je poruku feldmaršalu Haroldu Alexanderu u kojoj je istaknuo stratešku važnost savezničkog zauzimanja Trsta i cijele Istre. Churchill je podržao Talijane, objasnivši da je to zato „što ćete razjediniti njihove komunističke snage; to će također odgovarati veoma prijateljskim interesima koje Amerikanci imaju u Italiji, a koje bih i ja želio dijeliti.

Mislim da je Talijanima više stalo do Trsta i Istre nego do navodnog komunizma... Jako sumnjam da bi Tito, kad bi došao tamo, dopustio da ga izbacite.“ Kada je iskrsnulo pitanje oslobođenja, posjeda i pripadnosti Trsta, u svibnju 1945., lider partizanskog pokreta i nove Jugoslavije maršal Josip Broz Tito svoju dotadašnju praksu svršenog čina u drugim krajevima Jugoslavije, posebno u Srbiji, htio je protegnuti i na, uvjetno rečeno, inozemstvo, odnosno na područja koja su bila izvan teritorija Kraljevine Jugoslavije.

Generalštab je dao službeno priopćenje da je Jugoslavenska armija sama zauzela grad Trst i okolicu „misleći da može i ovdje uzeti monopol na oslobođenje” kao što je to već više puta prije učinjeno na drugim mjestima u zemlji. U isto vrijeme to su shvatili i Saveznici koji, međutim, nisu bili voljni u tršćanskom pitanju pružiti ustupke jugoslavenskoj strani. Titova politika prema zapadnim saveznicima – da mu oni pomažu vojnički i politički u Jugoslaviji, a da ih on obmanjuje ili ignorira radi vlastite političke koristi – nije bila uspješna na pitanju Trsta.

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”