Teritorijalno područje koje danas nazivamo Bliski istok, a riječ je o području koje se većinom sastoji od neplodnih stepa ispresijecanih velikim riječnim sustavima, svjedokom je dolaska ranih ljudi iz Afrike. Neki od tih drevnih ljudi izgradili su prva zemljoradnička naselja koja će potom prerasti u gradove. Pri tom složenom procesu usporedno se razvijaju vojne postrojbe, ponajprije radi kontrole njihovih područja, susjednih gradova i, ponekad, čitave regije. To područje »Plodnog polumjeseca«, kako ga suvremena historiografija popularno naziva, prostiralo se od gornjeg toka rijeke Nil preko Levanta pa sve do Mezopotamije, napajajući svojim rijekama te rane civilizacije koje su izgradile moćne vojske zbog sudjelovanja u neprekidnim ratovima suparničkih carstava u njihovu pokušaju zadobivanja kontrole nad tim svojevrsnim mostom koji povezuje Afriku, Aziju i Europu. Tijekom zabilježene, zamršene i krvave povijesti levantski bazen svjedočio je brojnim pokretima naoružanih i moćnih vojski, a sve radi kontrole nad tim vitalnim pojasom koji je omogućavao nadzor nad čitavim Bliskim istokom.
Spomenuta regija također je rodno mjesto nastanka religija koje su se međusobno natjecale oko pitanja političke i kulturne dominacije. Zoroastrizam, judaizam, kršćanstvo i islam dali su svoj obol u transformaciji već postojećih država i stvaranju novih, uključujući tu sasanidsku Perziju, biblijski Izrael, bizantinski Rim, te napokon islamsko carstvo. Proročanstva o Sudnjem danu i mesijanska očekivanja koja su te religije navještavale iznjedrila su ime »Armagedon« s njegovim obeshrabrujućim konotacijama globalna uništenja – iako je njegov nastanak u bici kod Megida bio vjerojatno više prozaičan. Za razliku od ostalih povijesnih sukoba, ratovi koji su se zbili na tom važnom području zahtijevali su univerzalni, pa čak i teološki pristup i način razmišljanja. Naime, sukobi nastali u lokalnim područjima prepirkama ili rivalstvima bili su duboko prožeti religijskom propagandom kojom se pokušavalo snažno utjecati na svijest ljudi preživjelih u preseljenjima tijekom vremena i prostora, a sve to daleko od mjesta njihova prijašnjeg boravka i mjesta sukoba. Tako je svojevrsni kulturni odaziv naroda zauzvrat pridavao simbolički, čak i transcendentalni značaj tim lokalnim sukobima u kojima je i nastao.
Nastavak teksta čitajte u novome broju Vojne povijesti od 4. srpnja na svim kioscima.
