Prema naputku nadvojvode Karla iz godine 1578., husari na hrvatskoj granici trebali su biti ustrojeni, opremljeni i naoružani: „(...) Capitan ima petdesset koine hussarske vse ili vetschi dela plemenite viteze s dobrimi koini, oklopi, ili panziny, schischakom, szhitom, copiem, sablo, bodeschom, batom ili sekirizo spravne imati. Komu drago pusho polag nossiti, to mu se dopustiti (...)“. Ovaj naputak na starijem hrvatskom jeziku ne treba prijevoda. Riječ je o standardu koji su trebali zadovoljiti husari kako bi mogli stupiti u službu na granici. Osnovna administrativna i taktička postrojba, pod zapovjedništvom kapetana, bio je stijeg jačine 50 konjanika. Opremu i konje husari su nabavljali sami ili su opremani na trošak kapetana ili staleške blagajne. Oklop husara sastojao se od prsnoga i leđnoga dijela sastavljenoga od gibljivih pločica spojenih kožnim remenjem i zakovicama. Ovratnici su izrađeni na jednak način. Na glavi su imali kacigu „šišak“ (Zischägge) sa štitnikom za nos, uši i zaštitnim pločicama za vrat poredanih u tzv. račiji rep.
Ispod oklopa za prsa i leđa nosili su pancirnu košulju ili samo pancirne rukave. Od naoružanja koristili su teško koplje dužine oko četiri metra, sablju i o sedlo obješen ravni mač za probijanje pancira. Dio husara imao je pištolje u utokama na sedlu, malu sjekiru, mlat i štit „tarču“ (Tartsche). Od oko 1570. godine za husare na granici serijski se proizvode oklopi u Štajerskoj, Augsburgu i Nürnbergu. U poznatom povijesnom muzeju-oružarnici u Grazu (Landeszeughaus) do danas je sačuvano 330 primjeraka husarskih oklopa. Posebna zanimljivost nalazi se danas u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. To je cehovska medalja iz polovice 17. stoljeća na kojoj je prikazano osam zagrebačkih obrta među kojima su kopljar s dugim husarskim kopljem, sabljar, sedlar s lakim mađarskim sedlom i krznar što znači da je proizvodnja istih postojala i znatno ranije. Nadvojvoda Karlo zahtijevao je da u novoj tvrđavi Karlovac bude stalna posada od 400 husara. U Varaždinu, Križevcima, Đurđevcu i Ivaniću službovale su stalne posade koje su činile od 50 – 200 husara. U pobjedničku bitku protiv Turaka hrvatski ban Tomo Erdödy pod Sisak je 1593. godine, uz ostale postrojbe, doveo i 200 banskih husara, a zapovjednici Hrvatske i Slavonske vojne krajine, uz svoje postrojbe, svaki također oko 150 – 200 husara.
Za razliku od običnih momaka husara, koji su najčešće nosili krzno od vuka, časnici su nosili krzno leoparda ili rjeđe tigra. Njegov oklop, kaciga, duža žičana košulja i sablja finije su izrade. Stjepan Blagajski, jedan od zapovjednika pod Siskom, poginuo je nekoliko godina kasnije i u njegovoj ostavštini spominje se šest krzna leoparda i tigra. Pete su morale biti dovoljno čvrste kako bi se jahač mogao čvrsto uprijeti u stremenu na konjskom sedlu. Prema kraju 17. stoljeća husari odbacuju oklop i dugo koplje te se sve više naoružavaju paljbenim oružjem.
