Sve do Napoleonskih ratova topništvo je mukotrpno tražilo svoje mjesto u vojnom ustroju. Taktičke postavke bazirane su na načelima upotrebe artiljerije iz 17. stoljeća, a koja se često pripisuju švedskom kralju Gustavusu Adolphusu II. Sve do Adolphusovih inovacija (koje su se brzo proširile čitavom Europom) postrojbe su grupirane po „španjolskim kvadratima“. Ove su kvadrate činile gusto poredane linije pješaštva, dok bi topništvo bilo raspoređeno na fiksnim pozicijama ispred glavnih borbenih linija. Konjaništvo je imalo zadatak štititi bokove španjolskog kvadrata i izloženo topništvo. Kralj Adolphus II. (koji je zaista zavrijedio pohvalu kao „otac modernog ratovanja“) u potpunosti je napustio formacije u obliku kvadrata i uveo pliće borbene linije, dok je topništvo bilo jednoliko raspoređeno između pješačkih redova. Osim toga potaknuo je razvoj mobilne, lakše artiljerije umjesto statičnih velikih oruđa.
Adolphusova je taktika, dakle, vladala bojištima stoljeće i pol i tek će se Napoleon na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće drznuti da iz korijena promijeni stara taktička načela: umjesto raštrkanog i malobrojnog topništva uvest će tešku koncentriranu paljbu koja će s jedne strane poslužiti kao priprema napada konjanika i pješaka, a s druge strane kao odlučujući malj za razbijanje preostalog otpora neprijatelja.
Što se, pak, tiče općenitog razvoja topništva kao roda, tu svakako treba spomenuti Francusku i Austriju. Ove su dvije zemlje prve osnovale topničke škole i u potpunosti uklopile topništvo u sveukupnu vojnu organizaciju. Francuzi su, zapravo, cijelo vrijeme bili za korak ispred drugih zahvaljujući reformama provedenima pod vladavinom Luja XIV. i zahvaljujući viziji generala Jeana Vallierea već u prvoj polovini 18. stoljeća.
Francusko topništvo
Francuski topnici tek su 1732. dobili jednaka prava kao njihove kolege iz drugih rodova, odnosno u potpunosti su uklopljeni u vojnu organizaciju. Za to je zaslužan novi zapovjednik francuskog topništva, general Jean-Florent de Valliere koji je brzo posložio organizaciju i sredio zbrku s mnoštvom oružja različitih kalibara koje je zatekao. Sve dotada manja je pažnja posvećivana praktičnosti, a daleko veća ljepoti izrade i mnoštvu ukrasa, kao da se radi o umjetničkim djelima, a ne o oružju. Što se tiče školovanja i obuke, tu su već ranije napravljeni veliki koraci: 1679. osnovana je prva škola za obuku budućih topnika u Douai, da bi uskoro uslijedile nove u Metzu, Strasbourgu, Grenoblu i drugdje. Uz osam nižih škola, 1791. osnovana je i viša škola u Châlons-sur-Marne (današnji Châlons-en-Champagne). General Valliere standardizirao je kalibre topova (od manjih četirifuntaša pa sve do velikih 24-funtaša), kao i merzera (od osamfuntaša pa sve do 16-funtaša). Na oružjima su se i dalje javljali brojni ornamenti, ali ovog puta su osim dekorativne imali i praktičnu funkciju – služili su lakšem raspoznavanju pojedinog oružja. Težim komadima dodjeljivana su imena koja su bila urezana s vanjske strane, a iza njih je slijedio znakoviti natpis: „Posljednji kraljev argument“.
Protiv takvih se argumenata zaista bilo teško boriti! Vallierov standard ipak nije riješio sve naslijeđene probleme: naprimjer, nije napravljena jasna podjela između teške i lake artiljerije, mobilna postolja nisu uniformirana i tako dalje, a možda najveći propust današnji će topnici prepoznati u činjenici da u arsenal uopće nisu uvrštene haubice. Ovo se najvjerojatnije ipak može pripisati slabom poznavanju izrade i ispaljivanja eksplozivnih granata, a baš su one predstavljale najčešće streljivo haubica (za razliku od laganih kugli topova i teških projektila merzera).
Zašto je francusko topništvo imalo toliko problema s korištenjem haubica, odnosno eksplozivnih granata? Zbog toga što je u drugim vojskama riješen mehanizam paljenja sekundarnog punjenja, a francuski topnici i dalje su se mučili (i riskirali život) s paljenjem u dva poteza. Francuski sistem „paljenja u dva poteza“ podrazumijevao je da majstor topnik najprije zapali fitilj sekundarnog punjenja (onog kojim je bila punjena granata i koji će eksplodirati trenutak nakon što projektil napusti cijev), a onda što prije i glavno primarno punjenje. Oba su paljenja morala biti obavljena što brže jedno za drugim, u djeliću sekunde: svako bi kašnjenje moglo završiti pogubno jer bi granata onda eksplodirala u cijevi! I upravo zbog takve osjetljivosti čitave operacije izbjegavane su haubice sve do polovine 18. stoljeća (zbog svoje relativno duge cijevi), a umjesto iz njih francuske su „bombe“ ispaljivane iz merzera kratkih cijevi.
Topnici većine drugih europskih zemalja uspjeli su nešto ranije ovladati tehnikom paljenja u jednom potezu, a tek s određenim kašnjenjem ovu su tehniku na kraju prihvatili i Francuzi. Paljenje u jednom potezu podrazumijevalo je da se eksplozivna granata stavi u cijev s fitiljem sekundarnog, odnosno eksplozivnog punjenja, a taj fitilj nije trebao paliti majstor topnik nego bi to obavili vreli barutni plinovi nakon paljenja glavnog punjenja haubice. Ovaj postupak također nije bio bez opasnosti pa su punitelji itekako morali paziti da fitilj granate okrenu prema ustima cijevi, odnosno suprotno od mjesta aktiviranja glavnog naboja: na taj je način dobiven upravo onaj djelić sekunde koji će omogućiti da eksplozivna granata sigurno napusti cijev i da se tek tada aktivira njeno punjenje. No kao što je to uvijek slučaj s vojnom tehnologijom, novi je rat natjerao tradicionalistički usmjerene generale na novi iskorak, a taj je rat nazvan kasnije Sedmogodišnjim ratom. Bio je to veliki sukob u kojem će se sučeliti vojske najvećih europskih sila: Austrije, Francuske, Rusije, Švedske, Velike Britanije, Prusije i drugih, baš kao i njihovih saveznika diljem cijeloga svijeta (od Kanade pa sve do Indijskog potkontinenta daleko u Aziji).
Sedmogodišnji rat razotkrio je sve slabe strane francuskog topništva, prije svega slabu pokretljivost čak i oruđa malih kalibara. Kao najbrže rješenje brže-bolje su kupljeni lagani švedski topovi četirifuntaši. Ovi su se topovi već dokazali kao lagana oružja s mnogim naprednim konstrukcijskim rješenjima i zato nije čudno što su ih francuski topnici smjesta prihvatili. Od 1756. započet će i Francuska s izradom ovakvih topova, po originalnom švedskom dizajnu. A onda se jedan mladić prijavio u francusku vojsku kao dragovoljac, da bi vrlo brzo dokazao svoje sposobnosti i stekao ugled kao izuzetan poznavatelj problema s kojima se susreću topnici na svojim zadacima. U sljedećih nekoliko desetljeća taj će izuzetni organizator i inovator iz korijena izmijeniti francusko topništvo. Njegovo je ime bilo Jean Baptiste de Gribeauval. Gribeauval je postao toliko poznat da je tijekom Sedmogodišnjeg rata čak „posuđen“ austrijskoj vojsci na njihovu izrazitu molbu, a i tamo je vrlo brzo stekao čin generala; u stvari se pokazao toliko dobrim da ga je čak i pruski kralj Fridrik II. Veliki pozvao u službu i ponudio mu bogatu nagradu ako odluči promijeniti stranu.
Međutim, Gribeuaval je ostao vjeran francusko-austrijskoj koaliciji, ponudu je glatko odbio i nakon rata se vratio u francusku vojsku s činom generala. Godine 1776. kralj Luj XIV. postavio ga je za glavnog inspektora čitavog topništva. Dobivši napokon odriješene ruke, Gribeuaval je u potpunosti izokrenuo tada već zastarjeli Valliereov model. Promijenio je i nakon toga standardizirao doslovno sve: od dizajna cijevi oruđa, postolja i mobilnih platformi pa sve do taktike upotrebe. Što se tiče izrade cijevi, naredio je da se s procesa lijevanja cijevi oko drvene jezgre napokon prijeđe na provrtanje cijevi u punim odljevima; na taj je način postignuta ranije neviđena preciznost izrade. Sada su napokon sve cijevi bile istih promjera, i to unutar vrlo uskih granica tolerancije, a to je, pak, omogućilo izradu standardiziranog streljiva točno propisanog promjera oko kojeg će minimalno bježati barutni plinovi i gubiti se dio korisne energije.
Gribeuavalove su izmjene od francuskog topništva napravile najmoderniju i najmoćniju silu među svim europskim vojskama i na taj način pripremile teren za nezaustavljivi niz osvajanja koja će uslijediti s pojavom Napoleona. Naravno da se ne može tvrditi kako je Gribeuaval Napoleonu osigurao pobjedu, ali se slobodno može reći kako mu je dao prednost prvog poteza, a tu je prednost genijalni Korzikanac znao iskoristiti na najbolji mogući način.
Topništvo u austrijskoj vojsci
Rađanje i razvoj austrijskog topništva kasnili su za drugim granama vojske, što će se promijeniti tek na samom kraju vladavine nadvojvotkinje Austrije, te kraljice Češke, Ugarske i Hrvatske (da spomenemo samo dio njezinih titula) Marije Terezije. Kada su ranije sakriveni nedostaci napokon isplivali na površinu, sama je kraljica 1776. naredila da se pozove spomenutog Gribeauvala koji je već uveo brojne radikalne reforme u francuskoj vojsci. Kako smo već rekli, Gribeauval je posao odradio odlično pa je za zasluge odlikovan Redom Marije Terezije i dodijeljen mu je čin Feldmarschall-Leutnant.
No čak ni francuski general na posudbi nije uspio do kraja razbiti učmalost austrijske vojske opterećene titulama i ordenjem: zbog toga je tijekom najvećeg dijela vladavine Marije Terezije, dakle sve do polovine 18. stoljeća, topništvo svejedno ostalo organizacijski u potpunosti odijeljeno od ostatka vojske, što je bila zaostavština iz ranijih vremena kada su topnici bili zanatlije ili stručnjaci, a ne izučeni vojnici. Topništvo je imalo svoju vlastitu organizaciju i vlastitu shemu promicanja i napredovanja, čak i drukčije nazive činova. Na neki se način može reći da su topnici zapravo postavljani iznad ostalih rodova vojske. Pripadnici ovoga „posebnog“ roda nazivani su majstorima topnicima (Buechsenmeister): istini za volju treba reći da su nedostatak klasične vojne obuke kompenzirali opsežnom i napornom obukom u svojem zanatu, a najteži dio posla svakako im je bio koordinacija nevještih poslužitelja topova koji su im dodjeljivani iz redova običnih pješaka. S jedne strane prednost, s druge strane nedostatak – može se reći da su upravo povlastice i istaknut položaj u najvećoj mjeri ograničavali razvoj topništva pa je ovaj rod sve više zaostajao u odnosu na druge države.
Situacija će se promijeniti tek onda kada je na mjesto generalnog direktora Ureda za artiljeriju, a onda i vrhovnog zapovjednika austrijske vojske u Italiji, došao princ Josef Wenzel von Liechtenstein. On je uložio iznimnu energiju pa čak i dobar dio vlastitog imetka, u potpunu reorganizaciju topništva i u razvoj vojnih znanosti (od konstrukcije i izrade oruđa pa sve do njihove uporabe). Godine 1757. feldmaršal von Liechtenstein napokon je dokinuo praksu regrutiranja neobučenih vojnika kao poslužitelja topova i osnovao topničku pukovniju koja je mogla pružiti adekvatnu razinu obuke.
Što se tiče topova, i tu je uveo reda pa se počinje s korištenjem novog sustava označavanja i klasifikacije cijevi. Među lako topništvo spadat će trifuntaši, šestfuntaši i 12-funtaši, a u težu manje pokretni 18-funtaši i 24-funtaši. Za indirektnu paljbu bili su namijenjeni merzeri različitih veličina, sve do golemih 100-funtaša. Topništvo će i nadalje zadržati oznaku ekskluzivnosti (naprimjer, plaća će biti viša nego u drugim rodovima za istu razinu dužnosti ili čin) i bit će jedina grana austrijske vojske u koju neće biti regrutirani stranci, s izuzetkom rijetkih časničkih dužnosti. Topništvo je bilo toliko cijenjeno da će Britanci s čuđenjem primijetiti kako je „austrijsko topništvo sjajno, ali umjesto da bude dodatak – postavljeno je u poziciju glavne snage. Umjesto da artiljerija brani ostatak vojske, vojska je dobila zadatak da brani artiljeriju“.
Britansko topništvo
Razvoj britanskog topništva kroz cijelo je 17. stoljeće kasnilo za najvećim kontinentalnim silama, odnosno Francuskom i Austrijom. Pa čak ni u 18. stoljeću još uvijek nije bilo u potpunosti integrirano u vojnu strukturu! Međutim, pod prijetnjom ambicioznog Napoleona, britansko je topništvo temeljito reorganizirano, baš na vrijeme da se suprotstavi francuskoj koju je Napoleon itekako koristio na bojištu. Već s prvim ispaljenim granatama (u sukobu s Francuzima) osjetit će se posljedice zanemarivanja topništva. U Pirinejskom ratu (gdje su Britanci podupirali pobunu Španjolaca protiv Francuza), na početku 19. stoljeća, britanska je vojska krvavo platila ranije loše prosudbe. Najteže oružje Britanaca bio je mobilni, ali slabi šestfuntaš, dok su Francuzi imali razorne osamfuntaše i 12-funtaše većeg dometa.
Kad se nesrazmjer u moći dvaju topništva više nije mogao sakrivati, Britanci su povukli jedini pametan potez i smjesta uveli devetfuntaške topove. Ovi su topovi trebali biti kompromis između razorne moći i mobilnosti koja je ranije bila veća: naprimjer, nove devetfuntaše vuklo je osam konja, za razliku od manjeg topa za koji je bila određena zaprega od šest konja.
Mobilnost je na kraju 18. i početku 19. stoljeća postala novi imperativ pa je britanska vojska započela s velikim projektom temeljitog čišćenja i povećanja mobilnosti svoga topništva. Za izum novih, lakših i praktičnijih mobilnih platformi najzaslužniji je general William Congreve, otac slavnijeg dizajnera vojnih raketa istoga imena. Congreveova su postolja bila stabilnija usprkos smanjenoj masi i toliko praktična da je njima mogao upravljati samo jedan poslužitelj.
Pored toga zahtijevala su manji prostor za puni okret, što se pokazalo itekako korisnim u kaotičnim uvjetima bitke. Na ovakva poboljšana postolja najprije su montirani slabi topovi šestfuntaši, a 20-tak godina kasnije i snažniji devetfuntaši. No unatoč nespornoj praktičnosti, zbog konzervativnosti vojnih krugova (koja je ranije skupo koštala britansku vojsku, a koštat će je i u budućnosti) Congreveove mobilne platforme bit će službeno prihvaćene tek nakon Napoleonskih ratova.
Što se tiče teške artiljerije, ona je uključivala slabo mobilne 18- funtaške, 24-funtaške i 32-funtaške topove, kao i ogromne 56-funtaše i 68-funtaše koji su postavljani na fiksne položaje. Kod ovih je topova mobilnost prirodno stavljana u drugi plan, a naglasak je bio na snazi i razornoj moći. Korišteni su kod opsada kada bi koncentriranom paljbom zasipali protivnikove zidine, stvarajući slabe točke u koje su onda ubacivani eksplozivni projektili iz haubica i tako sve do konačnog rušenja zida. Ova se taktika pokazala ubojitom, ali dugotrajnom i zahtjevnom u smislu potrebnog streljiva: tako je naprimjer samo za opsadu tvrdo oklopljenog grada Bajadoza utrošeno otprilike 14.000 različitih projektila.
Jedna velika bitka: topništvo kod Waterlooa
Bitka kod Waterlooa 18. lipnja 1815. u mnogočemu je odredila sudbinu čitavog svijeta; ono što je zanimljivo za našu priču je da je njen ishod lako mogao biti i drukčiji samo da loši vremenski uvjeti nisu zaustavili jednoga slavnog vojskovođu i snagu njegova topništva. Kod Waterlooa (u današnjoj središnjoj Belgiji) sučelile su se dvije moćne vojske: Britance je predvodio general Arthur Wellesley, vojvoda od Wellingtona (često nazivan samo Wellington), a Francuze sam car Napoleon, tek tri mjeseca nakon što se vratio iz progonstva s Elbe.
Wellington je inače bio jedan od najvećih vojskovođa u britanskoj povijesti; predvodio je svoje trupe u Nizozemskoj i kasnije u Indiji i tamo je zavrijedio čin generala. S Napoleonom se prvi puta uspješno ogledao na Pirinejskom poluotoku, a nakon blistave pobjede 1813. protiv kralja Josepha Bonapartea (Napoleonova starijeg brata) dodijeljen mu je najviši čin feldmaršala (field marshal). Ukratko, na Waterloo je pristigao kao iskusan vojskovođa iza kojeg je stajao impresivan niz od gotovo 60 bitaka, a takav vojnik nije mogao napraviti pogrešku i ignorirati moć topništva.
Najbolji potez Wellington je povukaojoš prije bitke: tada je svoje postrojbe rasporedio na zaklonjene pozicije, koristeći maksimalno padine brežuljaka i druge prirodne zaklone. Zbog lošeg terena svoje je lako topništvo bio prisiljen koristiti s fiksnih pozicija (usprkos tome što mu je primarna uloga bila borba iz pokreta, kao pratnja konjaničkim nadirućim trupama), a rasporedio ga je po osam satnija koje su sudjelovale u bitki. Jedna od njih bila je Raketna satnija kapetana Whinyatesa, i to usprkos skepsi kojom je novo raketno oružje dočekao stari ratnik Wellington.
Na Waterloou je svaka britanska postrojba raspolagala s devetfuntaškim topovima i sa 5,5-funtaškom haubicama. S obzirom da novo raketno oružje nije još zavrijedilo povjerenje vojvode od Wellingtona, čak je i Raketna satnija dodatno opremljena topovima i haubicama. Britanske snage brojale su 67.000 boraca, od čega 50.000 pješaka, 11.000 konjanika i 6.000 topnika sa 150 topova. Nominalno velika vojska nije uživala povjerenje svojeg zapovjednika: Wellington ih je opisao kao slabe i neiskusne i k tome još vođene od neiskusnih časnika. Britancima je u pomoć stizala i možda njihova posljedna nada, velika pruska vojska pod zapovjedništvom feldmaršala Gebharda von Blüchera, princa od Wahlstatta. Pruski se feldmaršal s Napoleonom već ogledao u tzv. „Bitki naroda“, 1813. kod Leipziga, i pobijedio ga tada kao član velike koalicije stvorene s jedinim ciljem da se zaustavi „francuskog krvoloka“. No ta pobjeda nije govorila puno, bio je to tada jedan drugi Napoleon, s desetkovanom vojskom i umoran nakon iscrpljujućeg i jalovog pohoda na Moskvu. Sada je na Waterloo stigao ponovno kao pobjednik, povratnik ustao iz pepela, predodređen da postane car čitavog svijeta.
Pruske snage brojale su ukupno 48.000 vojnika svrstane u dva i pol korpusa. Iako umorni nakon teškog poraza kod Lignyja samo dva dana ranije, Prusi su pokazali zavidnu izdržljivost i profesionalnost. U samo 48 sati ponovno su uspostavljene linije zapovijedanja, postrojbe popunjene pričuvnim snagama i ponovno je organiziran opskrbnički sustav. Na Waterloo su pristigli spremni, a neuspjeh francuskog topništva pružio im je priliku da se u potpunosti osvete za nedavni poraz. Francuske su snage brojale 69.000 boraca, od čega 48.000 pješaka, 14.000 konjanika i 7.000 topnika s čak 250 topova. Bili su to prekaljeni borci, visoko motivirani i gotovo isključivo dragovoljci koji su se pridružili Napoleonu u pohodu koji je trebao vratiti staru slavu. U sposobnost čovjeka koji ih je vodio nitko nije smio posumnjati, jer ako su se o vojvodi od Wellingtona mogle reći samo lijepe riječi, još su ljepši pridjevi krasili strašnog i gotovo nepobjedivog Napoleona. Pohod na Rusiju, a onda i spomenuta bitka kod Leipziga 1813. (koja ga je koštala vlasti i poslala u progonstvo) pokazali su svijetu da francuski car i general ipak nije nezaustavljiv, no svejedno nitko nije mogao osporiti njegov genij.
Sasvim posebno poglavlje moralo bi se napisati o Napoleonovom topništvu: to nije bio samo jedan od rodova vojske kao u drugim vojskama, nego nepobjedivo oružje kojim je Korzikanac upravljao i s kojim je mrvio otpor neprijatelja. Uostalom, on je i sam bio topnik, školovani i iskusni topnički časnik, a sada general koji je taktiku uporabe topništva preokrenuo u potpunosti i bez ikakva obaziranja na stara pravila.
Napoleonovo topništvo bilo je poznato kao „grande batterie“ (velika bitnica). Radilo se o ranije neviđenoj strategiji u kojoj pojedina oružja ne bi bila raštrkana ovdjeondje diljem bojišta, nego bi sva njihova paljbena moć bila usmjerena u samo jednu točku u samom središtu neprijateljevih redova. Kada bi (kao npr. u bitki kod Austerliza) stotine njegovih topova zagrmjelo i sasulo svoj ubojiti teret na jedan uski pojas, nastao bi pokolj koji bi jednostavno rascijepio protivničke redove. Tada bi u novostvoreni procjep uletjeli konjanici, a onda za njima i pješaštvo, stvarajući pomutnju koju više nije bilo moguće zaustaviti. Obezglavljeni protivnički vojnici odbacivali su oružje i dali se u bijeg, a Napoleonovoj vojsci ostalo je samo da iskoristi ponuđeno i onesposobi ili zarobi što veći dio neprijateljskih snaga. Pojam „grande batterie“ ledio je krv u žilama svima koji su se usudili udariti na francusku vojsku i jedino čemu su se nesretni vojnici protivnika mogli nadati je da neće baš njihov položaj biti izabran za cilj ove fantastične sile.
Napoleon je bio svjestan da nedorasloj britanskoj vojsci stiže pomoć čvrstih pruskih boraca. Znao je da mu je jedina nada ako svojim topništvom razdvoji Wellingtonove snage od Blücherovih i gurne ih prema moru. No dvije su ga nepredviđene okolnosti ometale u tome.
Prva je bila spomenuta Wellingtonova sposobnost da sakrije svoje trupe na suprotnim stranama uzvisina, a druga činjenica da je teren bio mokar od nedavnih kiša, što je višestruko umanjivalo snagu „grande batterie“. Na mokrom terenu topovske bi se kugle ukopavale u blato, umjesto da rikošetiraju o tvrdo tlo i nastavlju svoj smrtonosni let. Domet francuskog topništva smanjen je na svega nekoliko stotina metara. Napoleon je svakako bio svjestan kako se njegov manevarski prostor sa svakim trenutkom sve više sužava: pruski konjanici bili su sve bliže, a time se polako gasila nada da će spriječiti njihovo spajanje s Wellingtonovom vojskom. No s druge strane znao je i da je početna vatra „grande batterie“ jedini način da usiječe svoje postrojbe duboko u britanske redove. U sve bezizlaznijoj situaciji, suočen s dvama proturječnim imperativima – da napadne odmah i prestigne Pruse ili da pričeka dok se teren malo osuši kako bi topnička paljba bila efikasnija – odlučio se za ovo drugo rješenje. Bez topništva bitka je ionako bila izgubljena.
Tek oko podneva, kada je postalo izvjesno da se teren ne suši ni izbliza onom brzinom kojom su pristizale Blücherove snage, naredio je francuski car svojim topnicima da otvore paljbu. I unatoč razmočenoj zemlji nepravedno bi bilo reći da je „grande batterie“ u potpunosti zakazala. Koncentrirana paljba iz topova započela je oko podneva i zaista je uspjela poremetiti raspored britanskih postrojbi, ali daleko je to bilo od efekta kakvog je Napoleon priželjkivao i kakav mu je bio potreban za uspješan proboj. Pa kako se to obično kaže, ostatak priče je povijest: britanska je vojska uspjela odbijati uzastopne napade Francuza taman toliko dok ne pristignu svježe pruske snage koje su uspjele razbiti Napoleonovo desno krilo.
Bio je to početak neminovna kraja, francuska se vojska do večeri u potpunosti raspala, a Wellington i von Blücher sastali su se oko 22 sata obznanivši tako kraj velike bitke. Britanski gubici na Waterloou bili su teški – oko 15.000 mrtvih i ranjenih, dok su Prusi imali otprilike 7.000 mrtvih i ranjenih. Napoleonova vojska platila je najvišu cijenu: imala je čak 25.000 mrtvih i ranjenih, dok je 8.000 vojnika zarobljeno. Svi su ti životi izgubljeni kroz samo jedno jedino poslijepodne.
Bila je to bitka veličanstvenih vojski u kojoj je topništvo ipak propustilo odigrati odlučujuću ulogu. Sama bitka, i još mnoge koje su se odigrale na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, svejedno su najavile kako se topništvo već pretvara u rod sposoban odrediti sudbinu čitavih naroda. Doba topništva ubrzano je dolazilo.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2013.
